Zdenko Vinski

Vinski, Zdenko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Središta životinjskog stila Eurazije: 1: Skiti i Sarmati. 2: Fino-Ugri. 3: Sibir (Minusinsk-Altaj). 4: Kitaj-Ordos. 5: Luristan. 6: Kavkaz. 7: Hallstatt-La Tene. 8: Panonija. GLAVNI NOSIOCI EURAZIJSKE NOMADSKE UMJETNOSTI Veliki kontinent, koji čine Azija i Evropa, možemo podijeliti na granična područja okre­nuta prema moru i na centralni suhozemni trup. Područja okrenuta prema moru za­pravo su golemi poluotoci, od kojih svaki po­jedini predstavlja jednu više ili manje za­sebnu visoku kulturu kao što je Daleki Istok, Indija, Iran, Prednji Orijent, Antika. Nasu­prot tim krajnim dijelovima kontinenta is­tiče se silna suhozemna masa spomenutog centralnog trupa, koji se pretežno sastoji od stepske zone. Ona se prostire od međašnjih gorskih lanaca Kitaja do nizina jugoistočne Evrope, a taj prostor obično nazivamo Eura-zijom u užem smislu; on je obitavalište step­skih nomadskih naroda. Uglavnom istim ži­votnim prilikama tog područja odgovara i kultura njegovih stanovnika, koja je tako jedinstvena u prostornom i vremenskom smi­slu. Mi ćemo ovdje u pregledu razmotriti eu-razijsku umjetnost tih nomadskih barbarskih stanovnika stepe i tako osvijetliti njihov utjecaj na visoke kulture Azije i Evrope. Postoji tolika razlika između životnih pri­lika barbarskih nomada i nosilaca kla­sičnih visokih kultura, da se to, sasvim ra­zumljivo, odražava i u umjetnosti. Dok se nomadi specijaliziraju u sitnoj plastici, umjetnost ovih potonjih ima više monumen­talan karakter. Jedinstvo nomadske umjetnosti najjače se ispaljuje u tome što je likovna tema njezina stvaranja ponajviše životinja (jelen, antilopa, los, sob, konj, kulan, jak, jarac, govedo, ovca, medvjed, vuk, tigar, mačkolika zvijer, zmaj. a od ptica velike grabljivice itd.). Zato se obično i upotrebljava za ovu umjetnost izraz »živo­tinjski stil«, koji inače nije baš najsrećnije izabran. 3 Z d e n k o V i n s k i 4 Nomadski način života uvjetovao je veliku rasprostranjenost životinjskog stila. Ta sitna plastika ne poznaje samo motiv pojedinačne životinje, ona često prikazuje skupine živo­tinja, naročito u međusobnoj borbi. Nije me­đutim rijetka pojava da nalazimo prikazane samo pojedine dijelove životinja: glave, po­gotovo ptičje, zatim noge, druge dijelove ti­jela i ostalo. Svi ti životinjski oblici javljaju se na ukrasnim pločicama, komadima kovina, prišivenim na odijelu, na oružju, na sastav­nim dijelovima nakita, dugmetima, na poja­sima, odnosno kopčama, iglama, privjescima, na žvalama, stremenu i ostaloj konjskoj opremi. Konj igra inače važnu ulogu u sva­kidašnjem životu ovih nomada, o čemu nam izrazito govore brojni nalazi grobišta, gdje uz čovječji leži konjski kostur. Pa ipak u sitnoj plastici konj se relativno rijetko javlja. Ovo se psihološki može tumačiti time što su nomadi s konjem toliko srasli, da ga gotovo više i ne vide; konj za njih nema draž no­voga kao ostale životinje na koje nailaze pri­likom svojih ratničkih pohoda. Zanimljivo je još i to da se životinje ne izrađuju samo jasno u njihovim prirodnim položajima već i u takvima koji odgovaraju umjetničkim na­mjerama. Imamo životinje s okrenutom gla­vom, ili zavrnutim tijelom, pa sastavljanje tijela različnih životinja, odnosno pojedinih dijelova tijela jedne životinje. Ne oponaša se uvijek priroda sama, štaviše ima kompo­zicija životinja koje potječu i iz drugih kra­jeva, a učinile su na nomade valjda dublji utisak. Radi njihove velike rasprostranjenosti mi životinjske oblike ne možemo jednostavno svrstati u nakit, ma da imaju često ornamen-talah značaj, jer su te tvorevine sigurno ve­zane uz određene predodžbe i imaju svoje posebno značenje. Njih objašnjavati znači pristupiti jednoj od najtežih zadaća u pro­učavanju nomadske umjetnosti. Vjerojatno ima u prikazima borbe životinja stanovitih idejnih primjesa šamanizma. Ovo veoma slo­ženo pitanje nije još razjašnjeno. Postoji mo­gućnost da je po srijedi bilo lovačka ma­gija (kao što je bio slučaj s ikoštanim pla-stikama i freskama magdaleni jenské kulture), bilo plemenska simbolika i si. Pretežni dio umjetnina je od kovine, a najrašireniji materijal je bronca izvanredno dobro lijevana, češće nailazimo na zlato, rjeđe na srebro i željezo. Stanovita tehnička obilježja upućuju na to da metalna umjet­nost ima svoj korijen u umjeću jrezbarenog drveta i kosti, materijala po prirodi ograni­čena, ali koji je po svom podrijetlu daleko stariji od same kovinske izrade. Budući da nailazimo i na životinje koje ne spadaju is­ključivo u stepsku već na pr. i u sjeverniju šumsku zonu, postoji stanovita mogućnost da makar hipotetički — u sjevernoj, subarktičkoj Aziji potražimo izvore ovog životinjskog stila. Još treba i to istaći, da zbog ogromnog ras-prostranjenja nije lako postaviti određene ti­pove, koji bi imali zajedničke stilske oznake. Usprkos mnogim varijantama n toj umjetno­sti postoje neke zajedničke osobine: rogovi, noge, rep nalaze se priljubljeni uz trup, dok su pojedini dijelovi tijela riješeni upravo tek­tonski, imaju kubni oblik i izrazito su nagla­šeni. Na širokim međašnjim plohama tijela raspodijeljena je pravilno i mirno opreka iz­među sjene i svijetla. Snažna umjetnička iz­rada, naturalistické crte i veliko osjećanje za organski sastav životinjskog tijela, vezano uz izrazitu stilizaciju, pa donekle i ornamen­tálni karakter, — tipična su obilježja živo­tinjskog stila. Upravo nas zadivljuje sigur­nost kojom ovi eurazijski barbari majstorski rješavaju izraz i pokret životinje. Prelazeći sad na prikaz rasprostranjenja nosilaca ovog životinjskog stila, mi ćemo se zadržati prije svega na Skitima i Sarmatima, što je i razumljivo ako pomislimo tna njihove veze sa susjednim Slavenima i na historijski dovoljno još neispitani njihov međusobni odnos. U pontskoj nizini nastavahu trački ili jafetski Kimerijci (1200—700 g. pr. Kr.), nosioci stare brončane kulture, koja je bila raširena po čitavoj današnjoj južnoj Rusiji, naročito između Kubana, Dnjepra i Dunava (Borodino), a i na Kavkazu. О tome govore mnogi kurgani, a najpoznatiji kurgan kuban­ske kulture je protokimerijski kraljevski grobni nalaz u Maikopu s glasovitim srebr­nim vazama, na kojima zapažamo prikaze ži­votinja s orijentalnim utjecajem. Ovo je na­lazište veoma staro, seže čak u 3 tisućljeće pr. Kr. Bronca se u tim predjelima još duže drži, dok je na Kavkazu i u Evropi zamje­njuje željezo. Između 750—700 g. pr. Kr. na­dolaze Skiti (Skoloti, Sxóftai, asir. Ashkuzai, indoperz. Saka ili Caka) iz Turkestana i za-5 G l a v n i n o s i o c i e u r a z i j s Vaza. Maikop (Kuban). Ukrasna pločica. Krim. Ukrasni okov. Kostromskaja (Kuban). е n o m a d s k e u m j e t n o s t i 6 Ukrasni okov. Pontská nizina. Ukrasna kopča. Pontská nizina. padne Sibirije, te potiskuju Kimerijce dalje prema zapadu u dunavske krajeve i na Kav­kaz. To nisu bili svi Skiti, jer veliki dio Saka ostaje i dalje u svom ranijem sjedištu oko Tien Sana i Fergane. Ovi su sjeverni izvanj­ski Iranci naselili pontsku nizinu, ali je nji­hova nomadska kultura bila kud i kamo sli­čnija turko-mongolskim Hunima — koji me­đutim odlaze na istočni dio stepa prema Kitaju — negoli njihovim južnim medijsko-perzij-skim sunarodnjacima u unutrašnjem Iranu. Oni su poprimili dosta grčkog utjecaja (na pr. biljne motive, kao palmetu), pogotovo na jugu iz gradova grčkih kolonija na pontskoj obali (Kul-Oba na Kerču); prema sjeveru taj utjecaj slabi, о čemu nam jasno govore na­lazi u kurganima. Skitska je umjetnost, pre­ma tome, djelomično izrazito pomiješana s klasičnim elementima (u stvari antikno umjetničko shvaćanje ostaje i nadalje Ski-tima strano). U 7 st. pr. Kr. prelaze Skiti s bronce na željezo. Vjerojatno ima u ranijoj 7 Z d e n k o ' V i n s k i 8 fazi te umjetnosti stanovitih tragova mezopo-tamskih utjecaja (sjekira iz Kelermeskaje stanice), koji dolaze preko Kavkaza. Nalaze u kurganima »Sedmero braće«, Soloha, Čer-tomlik, Kul-Oba, Kostromskaja i dr. obilje­žuje uz životinjski realizam dekorativni mo-menat, koji dobija čak i prilično ornamen-talan karakter. Svakako je bitna česta upo­treba zlata, a glasoviti jelen iz Kostromske kao i mačkolika zvijer iz Kelermeske nesum­njivo pretstavljaju vrhunac skitskog umjet­ničkog stvaranja (ľ—6 st. pr. Kr.). U 4 st. pr. Kr. dolaze s Aralskog Jezera (sjedišta Masa geta) u istočnu Rusiju Sarmati (Sauromati), bliski sunarodnjaci Skita. Pre­šavši u 3 st. pr. Kr. Volgu, a naselivši teri­torij između Volge i Dona, oni bace Skite prema Krimu i dalje u Besarabiju, Mađar­sku i Dobrudžu (Dobrudža = Scithia minor). Za sarmatskú je kulturu bitna oznaka koplje (nalaz Prokorovka), nadalje manjak klasičnih utjecaja, stilizacija i geometrijski ornamenat, inkrustacija višebojnog emaila i općenito ne-posredniji iranski biljeg nego u Skita. Alek-sandropoljski nalaz je prijelaz sa skitskog materijala na sarmatski. Iz 3 i 2 st. pr. Kr. Privjesak. Perm. ima sarmatskih nalaza na jugu Rusije kao Jelisavetovskaja, Kazinskoje, Aktanizovka, Stavropolj i dr. U 1 si. pr. Kr. Taganrog, Fe-dulovo, Siverskaja, a u l st. рое. Kr. Novo-čerkask, Armavir itd. Sarmati su preko Gota dali umjetnosti seobe naroda svoj tipičan iranski životinjski i višebojni znamen. U centralnoj Rusiji je od stanovite važno­sti rana brončana Fatjanovo kultura, dok je za istočnu Rusiju bitna Ananjino kultura Ukrasna pločica. Perm. (600—200 g. pr. Kr.). Nalazi nam govore о skitskom utjecaju, ali ima manje umjetnina životinjskog stila, koji je pored toga i jedno­stavniji; inače preteže geometrijski orname­nat. Kasnije se ovdje razvija željezna Perm kultura, a zatim (100—400 g. рое. Kr.) Pja-nofborska. Tu su obitavali Neuri i Budini, na­rodi koje smatraju da su Slavenima bliski, pa Fisageti, Androfagi i Melanhleni. Spome­nute kulture na Volgi, Oki i Kami graniče sa šumskim područjem, a možemo ih pripisati Fino-Ugrima. U neposrednoj su vezi sa skitsko-sar-matskim materijalom i nalazi iz zapadne Si-birije (zlatne kopče u »blagu Petra Velikog«). No središte metalne kulture Sibira je na Je-niseju (kulture Minusinsk i Krasnojarsk) i na Altaju. To je ispočetka isključivo bron­čana kultura (500—300 g. pr. Kr.) s poznatim sibirskim brončanim noževima, bakrenim pe­harima i ostalim ukrašenim metalnim ploči­cama. Ima mnogo životinjskih motiva, a naj­češći je jelen u raznim položajima. Zatim sli­jedi (300—100 g. pr. Kr.) željezna kultura Mi­nusinsk, u kojoj nalazimo znatnih skitsko-sarmatskih utjecaja. Dok Minusinsk leži na sjeveru Sajanskog Gorja, sjeverno od Alta ja u nalazištu Pasirik ima na opremi konja, što su nađeni u grobovima, stiliziranih životinj­skih motiva, koji po svom realizmu polsje-9 G l a v n i n o s i o c i e u r a z i j s k e n o m a d s k e u m j e t n o s t i ДО Ukrasna pločica. Sibir. ćaju na skitski način. Štaviše, možemo zami­jetiti čak i klasične utjecaje, o čemu govori kuirgan Katanda na Alta ju (1 st. pos. Kŕ.), u kojem nailazimo, uz uobičajeni kovinski in­ventar, još na jednu tkaninu sa stiliziranim životinjskim motivima. Oni spadaju u istu epohu iz koje je i pusteni čilim sa životinj­skim aplikacijama u hunskom grobu u Noin-Ula gorju u Mongoliji. (Tekstil je dakako va­žan proizvod nomadske umjetnosti, te ćemo se na njega osvrnuti drugom prilikom.) Time svršava uglavnom predturska kultura cen­tralnog Sibira. Kasniji nalazi svjedoče, da su turski narodi Din-Lin — vjerojatno pređi Kirgiza, koji su došli ovamo u 3 st. pos. Kr. — poprimili mnogo sarmatskih utjecaja, a valjda i njihov vladajući sloj. Ostali dio Si­bira, pogotovo sjeverni krajevi, još su paleo-arheološki nedovoljno ispitani. Dok su iranski nomadi nastavali teritorij uz pontsku nizinu i zapadni Sibir, dakle za­padni dio stepske zone, istočni dio stepske zone bio je nastanjen turko-mongolskim na­rodima. Kitajci su ih zvali Hiong-nu, Hien-yun ili Hu (u kitajskim analima spominju se prvi put u 3 s t pr. Kr.); Rimljani i Indijci zvali su ih Hunni ili Huna. Živjeli su istim načinom kao i njihovi iranski susjedi, tj. bili Ukrasna pločica. Sibir. Ukrasna pločica. Minusinsk (Sibir). su isključivo ratnički nomadi koji su nepre­stano napadali na Kitaj. Tako su Huni doni­jeli onamo i svoju umjetnost. U Ordos-stepi, koju obrubljuje Hoang-ho, nalazimo mno­štvo umjetnina životinjskog stila, t. zv. Ordos-bronce. To su uglavnom kopče, uresne plo­čice, dugmeta, igle, privjesci i si. Radi se о jednoj pokrajini stepske umjetnosti koja pot-sjeća na Minusinsk, tek je bogatija po broju nalaza i fantaziji u izradi. Datiranje tih Or-dos-bronca odgovara Han-dinastiji u Kitaju (206 g. pr. Kr. — 220 g. pos. Kr.). Međutim, od velike je važnosti činjenica da već mnogo ranije imamo u samoj kitajskoj kulturi u do­ba Čou-dinastije (1100—300 g. pr. Kr.) izra­zit životinjski stil, što je indicij za tursku komponentu u izgradnji kitajske visoke kul­ture. Ovaj stil nalazimo na poznatim rezba-renim predmetima iz jade-а (đed = jadeit) i na broncama s fantastičnim prikazima živo­tinja, kombiniranim s mnogo geometrijskih ornamenata. Nalazišta u dolini rijeke Huai pružaju nam podatke о životinjskom stilu; umjetnine ovih nalazišta spadaju u doba iz­među Čou- i Han-dinastije. Uske veze, koje su za Han-dinastije postojale s centralnom Azijom i zapadom, donose u Kitaj uvijek nove poticaje za stvaranje umjetnina u ži-

Glavni nosioci eurazijske nomadske umjetnosti_1.dio

Ukrasni okov. Ordos (Kitaj). Ukrasni okov sa štapa. Ordos (Kitaj). votinjskom stilu. Ovom prilikom treba istaći i stalne ratove između Kitaja i tih susjednih nomadskih naroda, što su se zalijetali u ki­ta jske pokrajine. Povodom toga Han-dinastija sagradila je veliki kitajski zid, koji je imao da posluži za obranu od nomadske hunske ko­njice. Zanimljivo je da Kitaj tek sada, po uzoru stepskih nomada, uvodi laku konjicu, i tako ovaj nomadski stil, primijenjen na oružje i opremu konja, uvelike ulazi u kitajski umjet­ni obrt. Hunska je umjetnost otprilike jednako stara kao i skitska. Glavna nalazišta Hiong-nu-a imamo pored Ordosa (Jehol, Halong-oso, Dolon-nor, Kalgan i dr.) u izvanjskoj Mongo­liji (Noin-Ula s glasovitim grobom jednog hunskog kneza i već spomenutim tekstilom sa skitsko-sarmatskim motivima) i između Bajkalskog Jezera i pokrajine Ho-pei, Čan-si i Čen-si-a (kao Čita, Derestnisk sa sibirskim pločicama i novcem Han-dinastije). Radi ve­likog kitajskog zida okrenuše se Huni prema zapadu u centralnu Aziju ratujući s Jiie-če narodom u zapadnom Kan-su. Jiie-če (Yiieh-shih, Asioi, Zgudža, Aškuzai?) poznajemo iz kitajskih izvora. Prema svemu izgleda da se tu V i n s k i 12 Ukrasni okov sa štapa. Ordos (Kitaj). radi o Toharcima (Toharoi, uigur. tojcri, San­skrit. Tukhära), od kojih potječu kasniji Indo-Skiti. Jiie-če plemenima srodni su pozniji is-toono-iranski stanovnici Kuče, Turfana, da­kle i kasniji Saki, zapravo Saka. Huni su potjerali Jiie-če iz njihove postojbine Kan-su, i to je uzrok velikom kretanju naroda u centralnoj Aziji. Kitajci potisnu Hune, zapo-sjednu korito Tarima i »svileni put« te sini-ziraju postepeno iransko i tursko stanovni­štvo istočnog Turkestana. Huni se rašljaju: jedni, t. zv. Bijeli Huni (Huni Heftaliti) uđu u unutrašnji Iran i dalje u Indiju, dok druga skupina odlazi kasnije preko pontské nizine u Evropn. U visokoj Aziji možemo razlikovati dvije longitudinalne zone. Na jugu u oazama korita rijeke Tarima i dalje u istočnom Turkestanu, Afganistanu (dakle na svilenom puru) i sjeverozapadnoj Indiji (Gandara) imamo vi­soko razvijenu umjetnost iransko-indijskog i klasičnog korijena (helenističko-budistička umjetnost) s čuvenim freskama i plastikama (Tuen-huang, Kakrak, Bamyan i dr., 3, 4, 5 st. po®. Kr. i d.). Na sjeveru je druga zona koja nas naročito zanima. To je spomenuta 13 G l a v n i n o s i o c i e u r a z i j s k e n o m a d s k e u m j e t n o s t i 14 stepska zona, što se proteže od Ponta do Or-dosa. Nju možemo prozvati izvanjskim Ira­nom, a obilježuje je umjetnost životinjskog stila. Ukrasni okov s konjske orme. Luristan. Međutim, jedno treba istaći: postoji i iz­van ove stepske zone više središta s tvorevi­nama životinjskog stila, što dakako kompli­cira tumačenje njegove -rasprostranjenosti. U sjeverni Tibet donijeli su životinjski stil Jiie-če plemena, pa ga čak i danas još ponešto nalazimo u tibetskim pokrajinama Derge, Hor, Nam-ru i Nag-čang. U Turkestanu ga već u doba turskih Uigura više nema, izu­zevši nešto iskopina u Samari, a u Hakasa, tj. kasnijih Kirgiza, zarana se izgubio. Tako­đer i u čitavom unutrašnjem Iranu nema većih nalazišta, naime kod Medijaca i Per-zijaca, čija monumentalna umjetnost spada u područje kultura starog Orijenta. Ipak se može dokučiti prava osnova na zapadnim ograncima Irana, u Luristanu i dalje na Kav­kazu. Prema tome, na životinjski stil naila­zimo još i u zatočnim područjima prednje Azije, i on podržava stanovite veze dakako s kulturama starog Orijenta. U luristanskom gorju Zagros nađen je nedavno novi centar životinjskog stila. Umjetnine su brončane, ima idola, sjekira, konjskih zvala, privjesaka i igala u velikom broju. Ovdje je upotreba životinje toliko raširena, da i sam oblik raz­nih predmeta ima životinjski lik. Zvijer i ja­rac na pr. simetrijski se redaju bilo da mi­ruju ili da su u pokretu, konji i druge živo­tinje ukrašuju okove kola itd. Postoje likovne razlike među luristanskim i skitsko-sibirskim broncama, jer su luristanske nježnije i dje­luju filigranskije od potonjih. Ta je umjet­nost veoma stara, seže u 2 tisućljeće pr. Kr., a njezini nosioci bili su iranski Kasiti (Kašu), koji su se, došavši iz Elama, djelomično na­metnuli Babiloncima, a djelomično ostali u luristainskom gorju, odakle su podržavali veze s transkavkaskim stanovništvom. Ne smi­jemo zaboraviti činjenicu da u svim visokim kulturama Mezopotamije životinja na relije-fima, a i inače u plastici, igra znatnu ulogu (U.r, Tel Halaf, Tel el Obeid, Uruk, Asur, Ninive, Susa). Ove su kulture svakako bile u stanovitom odnosu prema Kavkazu. Takav je slučaj s visokom kulturom Hetita, pa si­gurno s kulturama Urartu i Hurri Mitanni. Iskapanjem nalazišta Alača Hojiik i Altlibel u Maloj Aziji došlo se do starog hetitskog sloja, koji vremenski odgovara Boghazkoj -u, a pod njim do jednog još starijeg sloja iz ba­krenog doba; njegov in­ventar potvrđuje po­znato stajalište da su prastare kulture Ori­jenta, isprva matrijar-halne, zbog jakih indo­evropskih i semitskih priliva postale patrijar­halne. Između Luristan a i Kavkaza postoji bez sumnje blizak odnos, što proizlazi iz mnogih jednakosti u materijalu. Na području kovinskih kultura Kavkaza razli­kujemo stepsku, ba­krenu kulturu u Ku-banu (sjeverozapadno kavkasko prigorje), u južnom Kavkazu bron­čane i željezne kulture Gandža-Karabag (140Э do 800 g. pr. Kr.) i Lel-var (Tiflis, Jelisaveto-polj), dok se na sjeveru u isto vrijeme pro­stiru Koban kultura i kasnija željezna kav­kaska kultura (na po­dručju Tereka, naročito kod Vladikavkaza). Pri-. Idol. kazi životinja iz po- Luristan. 15 Z d e n k o V i n s k i 16 Konj. Koban (Kavkaz). Ukrasni okov s pojasa. Kavkaz. znatog kurgana u Maikopu, koji spadaju u kubansku kulturu, mogu se smatrati kao pre­teče kavkaskog životinjskog stila. Za Gandža-Karabag kulturu značajni su pojasi od bron-čanog lima, ukrašeni unaokolo geometrijskim ornamentom, a u sredini s graviranim ili puncirandm prikazima čitavog niza raznih životinja, koji upravo zadivljuju svojom di­namikom pokreta. I na tamnoj keramici ove kulture ima bijelo inkrustiranih prikaza više tipova šematiziranih životinja. Lovačke scene na kovini lelvarskih pojasa pokazuju, uz geo­metrijski momenat, također smisao za pri­rodnu slikovitost. Grobni nalazi u Kedabegu sežu do u 7 st. pr. Kr. Najbogatija je sva­kako Koban kultura (1200—1000 g. pr. Kr.). Uz divlje životinje ona donosi i domaće; naj­češća je jedna fantastična zvijer koja je za Koban značajna. Ovaj materijal obilježava naturalizam: izraz glave i mišići majstorski su izrađeni; međutim, postoji stanovito geo-metriziranje, koje se jače ispoljava na t. zv. sjeverno-kavkaskoj željeznoj kulturi (1000 do 500 g. pr. Kr.). Ona nastaje iz brončane ko-banske kulture, ali se isključivo upotrebljava željezo (nalazi Kumbulte, Rača, Kamunta itd.). U objema kulturama ima dvo- i trodi­menzionalnih životinjskih plastika, u želje-Igla. Koban (Kavkaz). znoj se vide još i novi, vjerojatno orijentalni utjecaji, što opažamo na blagu s Kazbeka. Svakako kavkaski životinjski stil sadrži na­turalistické i geometrijske šematizirane ele­mente. Vladajući sloj kavkaskog stanovništva, oko 1000 g. pr. Kr., možemo smatrati nosi­ocem tog životinjskog stila, toliko značajna za početke historije Kavkaza. Hetiti to nisu bili, kao ni Hurri Mitanni, nego neke staro-kavkaske jafetske etničke skupine, vjerojatno uz stanovite indoevropske primjese; općenito ih možemo nazvati tračko-kimerijskom kul­turom. Ako uvrstimo ovu kavkasku umjetnost da­lje u pontski krug, preko kubanske, ciskav-kaske kulture, naći ćemo, i pored nekih stil­skih razlika, veći broj povezanosti. Sjeverni Kavkaz ima veza s današnjom Rusijom i Mađarskom, južni Kavkaz naprotiv s Malom Azijom i Mediteranom. Prije svega jedinstvo 17 G l a v n i n o s i o c i e u r a z i j s k e n o m a d s k e u m j e t n o s t i 1$ Privjesak. Hallstatt. Privjesak. Ukrasni okov. La Tene. životinjskih motiva (jelen, jarac, mačkolika zvijer, ptičja glava i dr.), oblik i kretnja, upo­treba predmeta, pa sam životni realizam vezan uz određenu stilizaciju, — sve to jasno govori о njihovim međusobnim odnosima. Važno je upozoriti na analogije između tih kavkaskih kultura i Hallstatta jugoistočne i srednje Evrope (900—400 g. pr. Kr.). Na čitavom ni­zu predmeta te kulture možemo opaziti pri­ličan utjecaj životinjskog stila. Stavropoljski Privjesak. Hallstatt. Pehar. Donje Podunavlje. nalaz pokazuje da eu Skiti i kimerijski Tra-čani neposredno utjecali na jugoistočnu Evro­pu. Stvarno Hallstatt pretstavlja željezni na­stavak srednjoevropske brončane kulture — naši nalazi u Slavoniji i Sloveniji spadaju ovamo, dok bosanski i lički vremenski pre­laze u La Tene (500 g. do rođ. Kr.). Bilo bi potrebno pregledati sav taj materijal i pro­naći da li i koliko (osim na pr. nalazišta Dalj) ima u njemu predmeta životinjskoga stila; 

Glavni nosioci eurazijske nomadske umjetnosti_1.dio

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia