Ivica Pažin

Pažin, Ivica

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

256DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.životu Židova. Posebna je tema Knjige o Tobiji brak i obitelj. Predstavljen je re-alni obiteljski život, uključujući kušnju, razdvajanje, susrete... (str. 403.). Ana-lizirana poglavlja progovorila su nam o visoko cijenjenom shvaćanju braka i obitelji, bračnoj ljubavi, pri čemu je pi-jetet prema ocu i majci veoma istaknut (str. 405.). Za vjerski život važna je mo-litva. Knjiga o Tobiji idealan je okvir vjerskoga života u dijaspori poslijesu-žanjskoga židovstva. Tobitova uzorna pobožnost pokazuje se u postu, djelima milosrđa i molitvi (str. 410.). Uz mo-litvu, prema autoru, važna je tema za-hvaljivanje i blagoslov (str. 412.-413.). Za sva dobročinstva što mu je Bog po-dario, Tobit na neki način poziva čitav svemir da blagoslivlja Gospodina (str. 413.). Od ostalih, u knjizi obrađenih tema, autor još posebno naglašava an-đele i demone. Rafael i Asmodej dva su natprirodna lika, prilično istaknuta u potonjoj židovskoj i kršćanskoj tradici-ji (str. 414.).  U zaključku autor još jednom rezimi-ra: Teško bi bilo prihvatiti zaključak da temeljan cilj ovoga djela nije bio upravo prenošenje moralne i vjerske pouke, utemeljene na biblijskoj tradi-ciji i prilagođene situaciji Židova, koji su poslije progonstva živjeli raspršeni među poganima (str. 419.). Ovo je djelo po svom sadržaju blizu novozavjetnoj doktrini (str. 419.), a autor završava ri-ječima: Poruka koju je pisac Tob izre-kao u svojemu vremenu, smjerokaz je i nama danas na putu prema Bogu, te kako živjeti u skladu s Božjom voljom (str. 423.).Na temelju tekstova iz Tob autor se po-trudio prenijeti nam i aktualizirati, na sebi svojstven način, poruku ovoga sta-rozavjetnog spisa. Zahvaljujući studiju klasične fi lologije, autor dobro poznaje grčki i latinski jezik, što se u djelu vrlo dobro primijeti. Autor se isto tako služi i modernim jezicima, kako se vidi iz po-pisa korištene literature. Knjiga je obogaćenje hrvatske biblijske bibliografi je i teološke misli.Karlo VišatickiJosip Šimunović, Župna zajednica na početku trećega tisućljeća u Republici Hrvatskoj. Pastoralno-teološka promišljanja  –o mogućnostima ostvarivanja župnog pastorala, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 382. str.UVODNE MISLI I STRUKTURA KNJIGESadržaj rada pod nazivom »Župna za-jednica na početku trećega tisućljeća u Republici Hrvatskoj«, kako i sam pod-naslov rada želi istaknuti, uokviren je u pastoralno-teološka promišljanja o mogućnostima ostvarenja cjelovitoga župnog pastorala. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja koja nam, u uvodnim promišljanjima, autor ovoga djela na kratak način predstavlja. Tako rad au-tora promišlja o sljedećim temama: 1) Strukture u župnoj zajednici; 2) Male zajednice-poticaj za rad u župnoj zajed-nici; 3) Župna kateheza u obnovi župne 257PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR. 249-260zajednice; 4) Euharistija u životu župne zajednice; 5) Kršćansko dragovoljstvo kao ostvarenje dijakonije u župnoj za-jednici; 6) Pastoralno programiranje i planiranje u župnoj zajednici; 7) Crkve-ni pokreti i njihovo djelovanje u župnoj zajednici te 8) Djelovanje župne zajed-nice ad extra.Kao što je vidljivo iz samih naslova, te na isti način iz sadržaja svakog pojedi-nog navedenoga dijela, autor razumije polazišnu točku promišljanja, što je na poseban način uočljivo u prvom poglav-lju knjige, najprije u prepoznatljivim »vidljivim« elementima postojećih žu-pnih zajednica. Naravno, riječ je o njezi-nim strukturama. Nakon predstavljanja temeljnih strukturalnih jedinica, zna-čajnih za život i rad unutar konkretne župne zajednice, autor u drugom dijelu knjige promišlja o izazovima unutarnjih reformi župne zajednice, koje imaju za cilj kvalitetniji pastoralni i katehetski razvoj. Riječ o živim vjerničkim krugo-vima, bazičnim ili manjim zajednicama, obrazlaže se kroz prizmu najprije naj-novijeg dokumenta Hrvatske biskupske konferencije »Župna kateheza u obnovi župne zajednice«, te na temelju pozi-tivnih elemenata koje sa sobom donosi upravo takva unutarnja potrebita struk-tura rada župne zajednice, uokvirena u razmišljanja o manjim zajednicama. Unatoč tomu što ih autor promatra kroz prizmu »poticaja« za kvalitetniji rad župe, kao temeljne strukture živo-ta i rada Crkve, autor ne ostaje na tom, nego dubljim promišljanjem o manjim zajednicama daje naglaske potrebne obnove »unutarnjega« načina pastoral-nog, no, najprije katehetskog rada žu-pne zajednice. To na poseban način do-lazi do izražaja u trećem poglavlju ove knjige. Važnost župne kateheze, koja se u radu promišlja na način suvremenoga opisa i defi nicije župne kateheze u cr-kvenim hrvatskim i općim dokumenti-ma, u ovomu je dijelu predstavljena kao bitno obilježje pastoralnih promišljanja o životu i radu u župnoj zajednici. Iako autor u kasnijim poglavljima dotiče ra-zna pastoralna područja promišljanja o župi i župnoj zajednici, ipak, čini se, autor se na jedinstven način u ovom dijelu sučeljava s konkretnim načini-ma rada, prepoznatljivim za suvremeni život naših župnih zajednica. U potpu-nosti svjestan cilja i svrhe sveukupno-ga pastoralno-katehetskog djelovanja Crkve, a on je nužno vezan uz župnu zajednicu koja slavi, liturgijski život konkretne Crkve, kroz i po euharistiji, biva u četvrtom dijelu na poseban način naglašen. Tako nas autor, s jedne strane kronološki, s druge, pak, pastoralno te-ološki, usmjerava na put jedinoga istin-skog i ispravnog promišljanja o životu župne zajednice. U tom smislu autoru polazi za rukom knjizi i promišljanju o pastoralnim i katehetskim smjernicama dati »duh« koji se, na žalost ne rijetko, izgubi u želji stvaranja što kvalitetnijih planova i programa, unutar navedenih struktura. Taj duh, promišljan kroz prizmu važnosti euharistijskoga slavlja unutar života župne zajednice, na taj način biva shvatljiv kao izvor istinske obnove čovjeka, s kojim se onda obnav-lja i zajednica kojoj pripada, s ciljem po-novnog susreta cijele zajednice upravo u euharistijskom slavlju, koje tako posta-je izvor i cilj cjelokupnoga pastoralnog rada Crkve. Nakon, dakle, evangeliza-258DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.cijskih (martyria) i liturgijskih osnova, danih u prva četiri poglavlja ove knjige, autor, promišljajući o župnoj zajedni-ci, kroz prizmu najprije kršćanskoga dragovoljstva, tumači, osvježava i per-spektivno promišlja o dijakonijskom nalogu i zadaći Crkve. S pravom, čini se, autor bira upravo temu dragovolj-stva u okviru promišljanja o dijakoniji konkretne Crkve, jer rezultati, izraženi u promišljanjima o strukturama Crkve, odnosno župne zajednice, te trenutnim katehetsko-pastoralnim pothvatima u okviru npr. Doškolovanja kateheta kao suradnika u konkretnom katehetskom radu Crkve, to mu daju za pravo. U tom smislu autor njeguje teološke postavke dragovoljstva, proizašle duboko iz men-taliteta naših vjernika, uvijek spremnih – s obzirom na supsidijarno prihvaća-nje sudjelovanja u izgradnji župne za-jednice – dati i svoj obol konkretnom i kvalitetnom razvoju života naših župa. Da to nije moguće bez pastoralnog pro-gramiranja i planiranja, autor pokazuje unutar promišljanja u šestom poglav-lju knjige. Smještajući ovo poglavlje, upravo nakon svih navedenih, autor, iako možda nije imao izravnu namjeru, kao da poziva sve nas na promišljanje o nastanku prvih konkretnih crkvenih zajednica u životu prve Crkve. Tamo su, naime, na poseban način vidljivo u ekleziologiji Pavla – čiju godinu sla-vimo – službe i »programi«, kao i sva struktura zajednice, ona hijerarhijska najprije, nastajale zbog boljeg i kvalitet-nijeg funkcioniranja konkretne zajedni-ce. Na taj način autor, čini se, ima želju naglasiti i tumačiti programiranje kao novu ekleziološku zadaću suvremenih nastojanja Crkve, gdje nisu toliko na-glašene hijerarhijske stupnjevite funk-cije, koliko funkcionalnost zajedničkog programiranja i rada, naravno uz veliku podršku i otvorenost koordinatora sve-ukupnoga pastoralnog i evangelizacij-skog projekta Crkve u današnjem vre-menu, zaređenog službenika i pastira Crkve. Tako, ona Rahnerova, »biti sve-ćenik znači biti župnik« dobiva u ovom kontekstu svoj pravi smisao. Upravo na liniji Pavla apostola, a kroz prizmu njegova govora o darovima i proročkoj dimenziji određenih karizmi, autor pro-mišlja o uistinu važnom području života župne zajednice: o crkvenim karizmat-skim i drugim pokretima. Sadržaj je to njegova pretposljednjeg poglavlja. Pro-mišljajući o crkvenim pokretima koji su, kako veli autor, rasprostranjeni po cijelom svijetu, te u tom kontekstu pre-poznatljivi po svom »apostolskom-uni-verzalnom poslanju«, autor traži u svo-jim razmišljanjima prostor djelovanja takvih pokreta unutar konkretne župne zajednice. Pomalo poput teksta »Gos-pod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne« (Iz 50,4), au-torove riječi bude nove impulse potreb-nih zahvata Crkve na ovom području. Konačno, u potpunosti svjestan župne zajednice kao mjesta dubokoga iskustva vjere kršćana, te pogleda uperena pre-ma »kršćanima u svijetu«, posljednje poglavlje govori o mogućnostima dje-lovanja župne zajednice »ad extra«. Ui-stinu, sva obnova koju nerijetko autor knjige zahtijeva od sadašnje župne za-jednice, ne može i ne smije samo ostati unutar nje same. Naime, potreba života i mogućega rada u okviru župne zajed-nice, nužno je vezana za mnoga, najpri-259PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR. 249-260je društvena područja djelovanja, same Crkve. Na izravan način tako autor po-ziva kršćane na svjedočenje vlastitoga vjerskog iskustva, koje će, prema nje-mu, »biti prisutni kvasac u konkretnom društvu«.NEKI POSEBNI ELEMENTI KNJIGE1. Kontekst kao polazišna točka promišljanja. Teologija, koja ne do-tiče konkretnu stvarnost čovjeka, ili pak ne dopušta da ju konkretni čovjek dotakne, ne može biti dostojna vrjedno-vanja i tumačenja Božjega utjelovljenja. Naime, čini se da autoru polazi od ruke razviti hermeneutiku života konkretne Crkve. Ne gubeći iz vida tradicionalna, ali i suvremena teološka promišljanja o različitim područjima o kojima autor govori u knjizi, on kao pastoralist, kori-steći svu potrebnu literaturu te osvrćući se na različite rezultate vlastitih istraži-vanja, promatra kontekst vremena i te-oloških postavki, refl ektira sveukupna događanja i promišljanja oko župne za-jednice, oblikuje vlastite stavove i vla-stita promišljanja, te upućuje čitatelja kako na daljnju osobnu izgradnju, tako i na buđenje svijesti oko vlastite uloge u izgradnji konkretne župne zajednice. 2. Pastoralna promišljanja u su-odgovornosti prema drugim te-ološkim disciplinama. Naime, ono što vrijedi za teologiju općenito, pa tako i za svaku teološku disciplinu, vrijedi i za pastoralnu teologiju: svaka discipli-na unutar jedne fakultetske institucije nosi – na temelju vlastitih i specifi čnih područja – kritičku odgovornost prema drugim disciplinama. Ova knjiga na po-seban način pokazuje upravo svijest ta-kve odgovornosti prema pastoralnoj te-ologiji i pastoralu općenito. Iako autoru nije prva zadaća promišljati o navede-nom odnosu, te iako se na izravan način autor ne posvećuje spomenutoj temi, vidljivo je, ipak, s obzirom na pristup autora različitim područjima djelova-nja župne zajednice, da se pastoralna teologija ne želi staviti u poziciju iznad drugih disciplina, nego joj je zadaća podsjetiti iznova sve druge discipline, da svijet i život stvarnoga čovjeka, u njegovu konkretnom »kontekstu«, ne smije izblijedjeti kroz i po različitim po-malo (nekonkretnim) ili pak apstrahi-rajuće ponekad iznijetim činjenicama u okviru jedne ili druge teološke znanosti, odnosno discipline. Što više, to vrijedi i zbog toga jer znanstveno teorijski se da dokazati, da je teologija zapravo »na-knadno« područje promišljanja. Ona bi bila sekundarna refl eksija na praksu koja joj prethodi. Teologija, moglo bi se reći, živi od prioriteta vjerske prakse. Ili, riječima Arensa: »Teološka teorija ima ograničen doseg: ona pročišćava religijski govor, propitkuje kršćansku praksu, podvrgava vjeru otpornosti jav-nih argumenata i javne kritike. Teološ-ka je teorija međudio između prakse i prakse. Teologija živi u i od praktičnoga konteksta. Ona pronalazi svoju podršku u praktičnim vjerskim tekstovima i či-nima.« Upravo se zbog toga s pravom nalaze u podnaslovu knjige riječi: pa-storalno teološka promišljanja.3. Pastoralna teologija kao sveo-buhvatni teološki projekt. Razmi-šljajući o mnogim područjima o kojima autor knjige izlaže svoja razmišljanja, smjelo bi se reći da je sva teologija za-260DIACOVENSIA XVIII (2010.)1.pravo praktična znanost. Naime, svakoj je teologiji naložen odnos prema Riječi Božjoj. Zadaća joj je Riječ Božju omo-gućiti u svako vrijeme kao događaj! Ona ima zadaću propitivati »znakove vre-mena« i teološki ih odgovorno tumači-ti. Temelj joj je odnos prema iskustvu, prema praksi, u konačnici prema živo-tu. Praktična, pastoralna teologija, u usporedbi s drugim teološkim područ-jima, kao znanstvena teorija, izričito tematizira novu, upravo sada ostvaru-juću praksu Crkve. Pastoralna teologi-ja, u okviru jedne od njezinih zadaća, u ovom kontekstu (pod)sjećanja, može se dati voditi – što je vidljivo i iz povijesti teološkoga učilišta – obilježjima univer-zitetskoga poučavanja i napretka. No, ona u sebi ipak mora sačuvati oslobo-đenost od svrhe, kritičnost i što je mo-guće više sveobuhvatnost. Kada ovdje spominjem oslobođenost od svrhe, ne mislim prvenstveno na samodostatnost pastoralne teologije samoj sebi, niti mi je cilj takvu oslobođenost protumačiti kao dio one pastoralne teologije koja bi samoj sebi bila svrha. Dapače, radi se daleko više o pokušaju života pastoral-ne teologije koji bi bio oslobođen svrhe nekoga drugog (pa i) teološkog područ-ja, te života koji ne bi bio vezan ili, pak, ovisan, te na taj način i usmjeren prema određenom (fi lozofsko-teološkom) po-dručju. Čini mi se, upravo u tom smislu, da ova knjiga vodi prema takvom raz-mišljanju. ZAKLJUČNE MISLIUistinu je teško pisati o jednoj stvarno-sti, kao što je župna zajednica, koja je pozvana biti uvijek na putu dinamičnih promjena, koje bi joj omogućile stalni uzajamni i zajednički hod sa svim druš-tvenim i unutarcrkvenim znakovima vremena. Stoga je hrabrost autora bila vidljiva u nakani. Prepoznatljiva struk-tura svakog poglavlja: pozivanje na re-levantne crkvene univerzalne i hrvatske dokumente, kao i izbor suvremenih i uvijek važećih autora ovoga pastoral-nog, ali i drugih područja, nadalje sagle-davanje cjelokupnog konteksta pojedi-nih tema o kojima autor razmišlja, te u konačnici prijedlozi i smjernice daljnjih koraka, stvaraju kod čitatelja ozračje sigurnosti i jasnoće promišljanja o ra-zličitim područjima. Takva struktura, prepoznatljiva u svakom poglavlju, ne ograničava autora u stručnom i kvali-tetnom izlaganju pojedinih područja, gdje su svaka od njih, usuđujem se reći, artikulirana na istoj kvalitetnoj razini.Hrvatska pastoralna, ali i sveopća teo-loška javnost, treba ovakvih djela. Una-toč mnogim područjima o kojima je u knjizi riječ, vidljiva je potreba i daljnje-ga promišljanja o tako važnim temama unutar života župne zajednice, a za koja osobno smatram da će, na temelju izne-senih teza unutar ove knjige, biti nasta-vak ovoga djela.   Ivica Pažin

Josip ŠIMUNOVIĆ, Župna zajednica na početku trećega tisućljeća u Republici Hrvatskoj. Pastoralno-teološka promišljanja o mogućnostima ostvarivanja župnog pastorala, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 382 str.

Josip ŠIMUNOVIĆ, Župna zajednica na početku trećega tisućljeća u Republici Hrvatskoj. Pastoralno-teološka promišljanja o mogućnostima ostvarivanja župnog pastorala, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 382 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia