Boris Lukšić

Lukšić, Boris

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

UVODNI ZAPISI IZ HUJECEG VREMENA Boris Lukšić, Split UDK: 886.2-94 Djeca koja se vole, ljube se pred vratima noči, kaže se u šansoni filma Marcela Carneta. Zašto riječi zavičajnosti, domovine, ljubavi ne bi bile sastavnice nekostimiranoga hrvatskog govora; ne želim da jezik mojeg majčinskog izričaja po svaku cijenu bude različit od svojih razvojnih, organskih i društvenih stečevina. Izvjesno je kako balkanski bijeg s Balkana vodi u ponornicu Balkana, i tek na kraju saznajemo kako je plovidba hrvatskog broda bila začarana vrtnja u krugu. Nedavno je preminuo prijatelj moje mladosti Petar Brečič, vrstan mag riječi, barokni svećenik Thalie. Poput Stendhalova provincijalca u Parizu Petar je uočio vertikalu poetskog iskaza i fascinaciju prizorom, ali ništa ga nije moglo iskupiti od poraza političkog i povijesnog privida; kao i mnogi drugi moji druži i znanci podlegao je blještavilu sile što ga sadrži ništavilo dinarske krčme. Govorimo li danas o razdjelnicama hrvatske suvremenosti, ne možemo izbjeći noviju povijest. Zbiljnost puta korporativističkog društva, tranzicije smišljenog nereda ne bi bile moguće, niti shvatljive, izvan ponornica i prijeđenih trauma iz onoga vremena koje su obilježili Tito, Pavelić, Maček, Stepinac, Hebrang i mnogi drugi zarobljenici hrvatskoga povijesnog bespuća. Zato današnji hrvatski brod plovi punim jedrima u neprozirnu budućnost. Kamo plovi hrvatski brod ne znamo, ali sigurno je da povratka nema. Bitna slabost hrvatskog naroda je u nedostatku društvenog i političkog identiteta, s toje mentalna značajka i hrvatske oporbe, pa i dijelom hrvatske inetligencije, koja je hereditarno opterećena populizmom. Svi mi znamo kako su u cara Trajana kozje uši, ali to znači ništicu, bez ikakva posljetka. Ugasnuli su snovi mladosti ovog stoljeća, zanosi populizma i revolucije, velike iluzije globalnih prekretnica svetog Graala, novog srednjovjekovlja, Wagnerovi plameni nordijske mitologije, ali i Komuna protutnjala je uzaludno, kao i generacije djece cvijeća i svih mogućih obnova s ljudskim likom. Peronizam poslije Perona, titoizam nakon Tita, jest anakro­nizam partikularne zajednice. Mali narodi i male ideje jesu čisti provincijalizam, jer autentične vrijednosti su uvijek univerzalne i duboko osobne. I na kraju što preostaje? Šutnja i nada! Hrva tski mozaik osoba i poja va Volim li Hrvatsku? Volim je, jer sam Hrvat, hrvatski narod je moj jedini narod, a Hrvatska moja domovina. Isto tako volim obitelj 273 Tome Lukšića i Marije Vuletin, mojeg oca i majke, kao što volim zavičajnost Splita, Kaštela i Brača, i uopće univerzalnog juga i Mediterana. Moja Hrvatska je domovina Marka Marulića, puntara i zači-njavaca, Hektorovića, Gundulića, Boškovića, Držića, hrvatskih latinista i reformatora, Jurja Križanića, Zrinskih i Frankopana, Strossmayera, Gaja, Kranjčevića, Đalskoga, Matoša, Starčevića, Radića, Ujevića, A. B. Šimića, Krleže, Cesarca, Šupila i svih drugih humanista i revolucionara duha, europskih Hrvata, a to znači kako moja Hrvatska nije ni staljinistička, niti jugoslavenska; kao ni populistička, provincijalna i balkanska. "Zofičko" ("Sofičko") je na vrijeme kazao, bilo je to još sedamdsetih godina, u vrijeme njegove emigracije u Njemačkoj, o sudbonosnim povijesnim zbivanjima 89., 90. i 91. Godine, ali to bližnji nisu marili slušati. Naime, uvijek je bilo teško proroku u pustinji. Riječ je o poznatom društvenom fenomenologu i građanski izdvojenom individualitetu Damira Petrića. Zanimalo bi me kada bi Damir mogao sagledati silazak ili uspon hrvatskog društva iz stanja kaotične promjene društvenih struktura i stresne poratne situacije i kako već jednom uravnotežiti sastave mediteranske, dinarske i panonske mentalnosti? Dokle ćemo sustavno biti primorani, kao hrvatsko društvo, na stanje organizirane, oligarhijske anarhije? Mene stvari ne vole, a stvorenja i kreature selektivno, uskoćom svoje vizure. Kršćanstvo je poput svake moralne i humanitarne kreacije jednostavno i duboko, i najviše ugroženo činom petrifikcije i ohole ideologizacije. Magijsko okamenjuje sveto u prizore samožive preobrazbe, a teologizacija vjere gradi arhitekturu dogmatizirane mentalnosti. Ukoliko vjera nadahnjuje filozofske svjetonazore, ona postaje blagodat umne virulentnosti. Ali ono bitno i presudno je jasnovidno i nepretenciozno. Sva spasonosna poruka kršćanstva sažeta je u Isusovu govoru na gori, i u onoj poruci za posljednji sud. Isusu presuđuje savješću: "Bio sam u tamnici i posjetio si me, ranjen i bolestan, smaritanski si se za mene pobrinuo, gladan, žedan i beskućan, nahranio si me, obukao i udomio." Na ovome prikazanom osobnom djelu ljubavi sve se iskupljuje ili u ponor lomi, nikakava magičnost ili intelektualizacija čina ne može osobu opravdati. Osoba dostiže djelo ili prazninom zazveči. Sartre je jednom aforistički zamijetio "Pakao, to su bližnji", ali stvar je u tome što je pakao osuđenost na slobodu kreatura, i to izvan pijedestala, kao razgolićeno klupko oholosti i strasti. Pakao, to je projekcija u vječnosti stanja, u kojem duša ne može sebi oprostiti počinjeno zlo, onaj konačni pad, u tajni 274 Evanđelja poznat kao grijeh protiv Duha Svetoga. Isus u konačnici Sudnjeg dana, poput prosvijetljenog psihoanalitičara svakoj osobi odčitava njezinu unutarnju dijagnozu. Ne oprostiti sebi, znači vjenčati se sa zlom u tmini opstojnosti. Na kraju pakao se i preobražava u nepodnošljivost drugoga, suputnika, jer taj postaje poput ogledala u kojemu promatraš osobno očajanje, to biva prizorištem jednog neizmjernog duhovnog konclogora. Svaka duša, osobnost, u toku zbivanja vremena, koja ne dosegne jasnost kristalizacije, ponovno se ubacuje u proces čišćenja, u cikluse reinkarnacije. Isus je u dijalogu s farizejom Nikodemom kazao kako se treba ponovno roditi u znaku vode i inicijacije Duha Svetoga, jer što je čistilište nego ponovno uronjenje u rijeku vremena. Na putu kristalizacije susreo sam mnogo izuzetnih duša i ljudskih osobnosti, neki su već na žalost u kraljevstvu sjene, ali s mnogima i danas dijelim suputništvo. Osjećam obvezu iznijeti dojmivi mozaik likova i sudbina. Pravo izbora čovjekova je ontička odrednica, mi smo slobodni jer smo osobnosti. Determinirani smo darovanom naravi i onim nečim po čemu smo ipak nepredvidivi. Ako profesionalac službe riječi prođe pored čovjeka glave okrenute, on se legitimira, jer postvaruje duhovni i društveni elitizam, i u zataji čina ljubavi postigao je svoju plaću na zemlji. Vrag nije tako crn, kakvu pre­dodžbu o njemu imamo u ogledalu adaptacije, već je mnogo crnji. Ponovno smo vraćeni svojim polazištima, kršćani su više nego ikad sol zemlje. Izuzetni su sveci i pravednici u kojima gori božansko svjetlo, svi ostali smo nesretnici, pripadnici carstva pričina i tjeskobe, žudnje i nemoći, samo što se svrstavamo u sljedbenike Kaina ili Abela, otajstveno održavajući naklonost ljubavi ili okorjelog sebeljublja. Postoji izopačeno shvaćanje hrvatstva, Balkana i Europe, i našeg konstitutivnog pripadanja Zapadu, iako je kroz stoljeća tanak društveni sloj hrvatskog naroda politički, kulturološki i zemljopisno pripadao zapadu Europe, dok je središnji, dinarski dio Hrvatske oduvijek spadao na Balkan. Uostalom, čisto balkanska regija Balkana, kao što su aktualna Grčka, a povijesno Bizant, bili su pa i danas su naravno, sastavni dio europske kulture i uljudbe. Oslobodimo se jednom već klerikalizirane predodžbe Europe, kao i naše sluganske uloge graničara europskih sila. Uostalom, prava provincija nije u regionalnoj pripadnosti već u zaostaloj plemenskoj mentalnosti. Kakve li su to mitologijske razdjelnice zasnovane na toku rijeke Drine, ili pak Dunava, kada su se s jedne i s druge strane prostirale europske povijesne zemlje? Kakve li, Bože moj, trice i kučine! 275 Istinska civilizacijska razdioba nastala je osmanlijskim osvaja­njima, i danas je to razdjelbnica europskog kontinenta i islamskog jugoistoka, što je samo ideologijska kulisa davnog sukoba razvi­jenog sjevera i pasivnog, kolonijalno zaostalog, ali militariziranog juga, koji teži doseći pravdu revanša. Ponovno mi misao lebdi nad Hrvatskom. Vidim povijesne determinizme hoda pod mukama i opkoljenosti bodljikavim žicama, a bila je to naša sudbina. Postoji determinizam ustrajanja uz zlu volju i opake nagone, ali i agresivna iskušenja kojima smo izloženi. Pakao je prepuštanje bujici, koja vodi u propast, pristajanje i adaptiranje uz opće destruktivno iskustvo kojemu se prepušta čovjek svakodnevice, ali i ošamućene ljudske mase. Ako je raj izbor odabrane moralne elite, treba i masi običnih ljudi, kao i opakih i snažnih pojedinaca, priznati pravo na izbor pakla, pa i da se u njemu osjećaju ispunjeni, ukoliko mogu zatomiti svijest duhovne promašenosti. Zar ne treba zadržati opciju, po kojoj i Sizifa možemo zamisliti sretnim. Uostalom, oholim dušama i sreća je stanje opće banalnosti i mentalne tuposti. Pravi problem je kako u onima kojima je usmrćeno milosrđe, probuditi žaljenje. Ukidanjem procesa stvari postaju nepromjenjive. Zato procesirajmo i prosvjedujmo dok još ima vremena, pa makar postali glas vapijućeg u pustinji. Jedina nada kreatura, tj. većine smrtnika jest procesnost postojanja; zbivanja jastva u vremenu, kada su u ontičkoj dvos­mislenosti i karijatide zaželjele umrijeti, potonuti, nestati, u bespri-zorju neodređenosti. Konačnost kružnog oka obesmisluje. Sve su revolucije, pa i hrvatska, slijepe, ali i pravedne, jer donose povijesni i društveni novum, premda poradi ugrađenog istočnog grijeha, oholog vjerovanja kako cilj posvećuje sredstvo, relativiziranog dosega, pa im je konačni domet vrtnja u krugu s tragičnim otrežnjenjem. Pokušajmo sebe i Hrvatsku graditi iz perspektive etičke verti­kale. Biti izvan moralne dimenzije postojanja i ponašanja nije posebi znak nekakvog balkanstva ili provincijalizma, jer se to zbiva i u najrazvijenijim civilizacijskim sredinama. Imali smo i još imamao mnoga očitovanja fašističke, komunističke, kao i svake druge mafijaške totalitarnosti, u očitovanju stanja ludosti i zamra­čenja duha, a to znači iskliznuća i vraćanja iskonskom barbarstvu, svrstavanju i služenju sotonizmu. Ne zaboravimo, sve su to fenomeni babilonske, materijalističke civilizacije. Široki su putevi sebeljubljivog liberalizma, oholog samoposvećivanja znanja i moći, koji usmrćuje osobnost i skrivaju vidike uskih vrata spasa. Stvoreni smo čudom ljubavi i slobode, nemirna je i izopačena ljudska narav, opčinjena karmičkom tjeskobom. Sve što sam doživio i primio u životu, bilo je oplođeno ili unesrećeno susretima sa znakovitim osobama i sudbinskim sve-276 zama, koje su ispunile vrlo raznolike vremenske slojeve kao i iskustva ovog izuzetnog stoljeća i malog, ali zlosretnog naroda hrvatskog, kojemu pripadam unutar svoje osobne i generacijske raspukline. Postoji li misterij Uskrsnuća ljudskog i planetarnog, vodi li karizma Velikog petka u proslavu ljepote i duhovnosti? Istina je velika i svjetlosna, jer nema malih istina, a sablasti snoviđenja tek su pričini. Kako spoznati tajnu neobičnog ubrzanja u vremenu, koje s pojavom kršćanstva postaje dijalektičko i povijesno, a ne više kronološko i mitsko. Postavši osobama nasuprot horizontalne ovovremenosti individue, ljudska zajednica kao da je odjednom bačena u avanturu povijesnih zbivanja, a na poprištu je imagi-nativna techne, koja proizvodi, izmišlja sredstva preobrazbe i plovidbe u ono nepredvidivo, čiji smo svjedoci mi, zatočenici huje-ćeg tisućljeća. Vratimo osmijeh čovjeku, svijetu i Hrvatskoj, ali ne ludilom genetskog, socijalnog inženjeringa. Ne umirimo poput Kastnerovih junaka s rukama u džepovima bližnjih, a naš bližnji trebao bi biti svaki čovjek i kreatura Božja. Tjeskobno je izdržati iskušenje ljudskog moraliteta, možda je i nemoguće bez vjere u vrhunsku vrijednost i mudrost biti auten­tično dobar. Rođače moj, đinđilo je đinđilo, dok su naši vladajući nadmoćno živjeli našu besprizornost* plašeći puk olupinama naših odumrlih ili pak preobraćenih crvenih dinosaura, tako ti je to oduvijek bilo u toj našoj čudnoj zemlji, pučanskoj mješavini Mediteranaca, Europljana i Dinaroida. Danas se grade ceste, vijadukti, tuneli, zaobilaznice, telefonija i automatika, sve za potrebe brzih i suvremenih skorojevića, angažiranih u službi temeljitog prelijevanja resursa nacije. Postoji lukavost rigidnosti koja ostavlja podanicima mnogo sporednih, akcidentalnih sloboština, uključujući i anarhične iz­ljeve, kako bi u bitnim, supstancijalnim zbiljnostima mogao taj puk ostati nezainteresiran. Stara je nedoumica izbor između ljubavi i slobode, ontičkog ili iskonski egzistencijalnog, neomeđenog ili svojstvenog po ničemu; zaista velika je opcija ništavila. Odjekuje u meni mitska pjesma zanosa i kolektivnog samo-podvrgavanja, kako mi nikada s puta druga Tita ne skrećemo. Ali nikada drugo u avanturi svoje osobnosti nisam ni radio, a da to nije bilo skretanje sa svih puteva pa ako treba, i Božjih. To je sadržano u naravi što prethodi bilo kakvim opcijama. Na kraju i ne primijetismo da taj naš hrvatski, europski, mediteranski i bal-277 kansko-dinarski put bijaše vrtnja u začaranom krugu, u kojemu mali narodi i društva ponavljahu mitilogijske zaluđenosti velikih. I možda je još uvijek dramaturški aktualna Šegedinova upitanost kako smo svi mi odgovorni, u sukladnosti s povijesno-militantnom pozicijom velike i male ribe. U ovome hrvatskom društvu i državi sve je nekako na pola, polovnjački; polupredsjednički sustav vrijednosti, ambivalentna društevena praksa, polu-civilno zakonodavstvo, polovično otvoreni mediji i nametnuti tradicionalni svjetonazor, poluparlamentarizam, i to me sve neodoljivo podsjeća na poruku velikog duha anđelu crkve u Laodiceji: "O, da si barem hladan ili vruć, ali, jer si bljutav, izbljuvat ću te iz ustiju svojih." Toliko, moj rođače, pametnome je i odveć. Meni se uvijek društvena i osobna pravednost činila vrijed­nosno važnijom od populističke emancipacije, jer istinski pravedna zajednica mora uvažavati kulturni i nacionalni identitet svim kolektivitetima i pojedincima. Ne može biti nacionalne neravno­pravnosti i tlačenja u stvarno demokratskom društvu, sa zbiljski ostvarenim ljudskim pravima i slobodama, što nije bio slučaj ni s prvom niti s drugom Jugoslavijom, u kojima su prevladavali hegemonizam, unitarizam i centralizam. Ali zato obrat ne vrijedi, jer je bilo, a i danas ima suvremenih naroda i država, sa sustavom nepravednim, oligarhijskim i nedemokratskim, u kojima se bru­talno krše osnovna ljudska i društvena prava. Ljudska sloboda je jedinstvena i cjelovita vrijednost, pa je ili ima ili nema. Istinski civilizacijski obrat je mukotrpni prolaz kroz uska vrata, ali men­talne zaslijepljenosti su kucanja na otvorena vrata, koja se i zatvaraju. Strah od žrtve i smrti je iskonski i banalni strah, koji u nama suzdržava odbačene iskorake u nepoznato i rizično. To je nešto poput straha od kirurga i zubara. Sramotno je govorenje ili pisanje nekih političara i komentatora koji relativiziraju odgovornost Franca i Pavelića, kako bi našli alibične izgovore. Na umu mi je nedavno objavljen tekst u Slobodnoj Dalmaciji, u kojem je objavljen zamjenski kult Jasenovca s Bleiburgom, a time se pod tepih potiskuje povijesna spoznaja kako su svi naši porazi i poniranja u balkanskoj krčmi bili neminovnost nedovoljne osviješćenosti. Pravi izvor svakog političkog naroda je pravo na suverenitet i samoodređenje - ne zaboravimo, građanin bira, a ne glasa - oblik države i sama bit države proističe iz slobodne volje suverene nacije, koja iz svoje neotuđive slobode ima pravo i na tragične povijesne pogreške. Sve osim tutorstva i podaništva treba permanentno biti u igri. 278 Kako bismo uspostavili pravni poredak, demokratsku trodiobu vlasti, politički pluralizam i stvarni parlamentarizam, bitan je preduvjet odgjiti civilnog i političkog građanina, a to znači nadvladati mentalitet populizma. Svako normalno ljudsko stvo­renje voli svoju obitelj, rodno mjesto i domovinu, pa nema potrebe da bilo kome što retorički namećemo. U našem slučaju bila je čudesna preobrazba ljudskog prijetvorstva i političkog opor­tunizma. Poslije događanja postkomunizma odjednom su svi hrvat­ski disidenti, opozicionari i politički emigranti ostali bez polu-stoljetnih neprijatelja, jer nestadoše mučitelji, ubojice, nasilnici, povlaštena politička kasta, represivni tužitelji i suci, ideologijski i politički inkvizitori, kao da ih nikada nije bilo, osim u našoj bolesnoj fantazmagoriji. Ali, kuda se odjednom djenuše i nestaše toliki zločesti ljudi i zločinačke strukture moći? Naprosto promi-jeniše Gogoljeve kabanice i druga ideologijska znakovlja, te posta-doše istaknuti djelatnici vladajuće partije i oporbe. Ne znači to da su sve političke strukture u Hrvatskoj isto­vjetne, ali komunisti su bili jedini koji su naučili vještinu političke mimikrije i lukavog podaništva. U nedostatku političkog subjek-tiviteta građana sve opsjene i himere trajno su otvorene. Hrvatska nije usnula ljepotica, i nikada se u svojoj povijesti nije osmjehivala, osim na slikokazima banalne romatike, ali je u svojem mentalnom sklopu žudjela slobodu, obdarena kreativnošću i nadom. Nada se zasniva na djelatnim osobnostima, koje su znale pružiti otpor nevremenu, povijesnom determinizmu, uzaludnom protjecanju ljudskih generacija, pogotovo naših hrvatskih. Dok sam grozničavo i pobunjeno iskušavao svoju mladenačku egzistentnost, neki su moji bližnji poput rođaka Branimira, strpljivo i ambiciozno, s knjigom u ruci, oblikovali intelektualnu važnost, vodeći s marksistima dijaloge okruglih stolova. Njihovo je bilo carstvo simpozija u okrilju crkvene teologije i u teorijskom sučelja­vanju s ekumenskim komunistima. U tim plemenitim namjerama mojemu učenom bratiću Branimiru društvo je činio umni kršćan­ski antropolog i sociolog Željko Mardešić. U tome huku vremena bilježim izuzetne personalitete kaza­lišnog kritičara dramaturga Petra Brečića i vizionara personalizma Jure Jurasa, kao i vrsnog analitičara svjetske i hrvatske masonerije Ivana Mužića. Ne mogu zaboraviti ni svoju sestričnu prof. Jadranku Vuletin, teoretičarku solarne energije i njezin gandijevski humanizam. Bilo je i pjesničkih iluminista poput Joška Plazonića i A. B. Kolumbića, Hvaranina, ili autentičnih medievalista i mediteranaca, kao što je bio Ivo Vujević. Ne mogu ne spomenuti imaginativnost i stvaralački lik Alberta Samardžića, njegov scensko-glazbeni talent i današnju managementsku avanturu europskih dosega. Danas me 279 ohrabruje primjer mlade generacije, žrtve i pobjednice Domo­vinskog rata. Njezin simbol i metafora je Alan Žitko, hrabre moralnosti, inteligencije i odbljeska čudesne vjere. Nada i vjera nadživljuju ideologije, poput buđenja iz ponornice vremena. 280 

Uvodni zapisi iz hujećeg vremena

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia