Marko Marulić između poetike i teologije: Davidias, Dialogus de Hercule a Christicolis superato i Tropologica Davidiadis expositio

Abstract

Der Artikel untersucht die Position, die Marko Marulić im Horizont seiner Zeit entwickelte, wenn er das Verhältnis paganer Quellen zum Christentum und das Verhältnis zwischen Theologie und Poetik zu bestimmen suchte. Hierfür werden besonders seine zwei theoretischen Texte, der Hekulesdialog und die Tropologica Davidiadis expositio herangezogen und ihre Aussagen in dazugehörigen historischen Zusammenhängen betrachtet. Innerhalb der ihm zur Verfügung stehenden Kontexte, unter denen das in der Renaissance weiterentwickelte Konzept der philosophia perennis besonders hervorzuheben ist, wählt der kroatische Humanist einen Standpunkt, in dem sich viele Elemente und Diskussionen seiner Zeit spiegeln, den er aber konsequent zur Bestätigung des (katholischen) Christentums einsetzt. Auf diese Weise bekommen der pagane Mythos und die Dichtung eine Berechtigung, wenn sie sich der Theologie unterwerfen, aber keine eigenen Spielräume. Deshalb sind die Konzepte von Marko Marulić, dessen Voraussetzungen ihm auch andere Wege eröffnet hätten, mehr der Vergangenheit zugewendet als der zukünftigen Entwicklung der Literatur.U teoriji se Marko Marulić prema poganskim mitovima odnosi prije svega polemički, ali njegova uporaba njihova kršćanskog značenja kao i njegova praksa smještaju ga u tradiciju alegorijsko-tipološkoga tumačenja, što kao temeljni postupak prihvaća i philosophia perennis. Iz pobliže razmotrenih tekstova i njegove spisateljske prakse nadaju se neki konačni zaključci za Marulićevu poetiku i za mogućnosti njezina uvrštavanja u okoliš njegova vremena. Marulić se ne isključuje iz suvremenih mu tijekova i konkretnim primjerom pokazuje kako se mit uključuje u svijet kršćanstva. Pri tom hrvatski humanist postupa strogo, jer se mit i Biblija povezuju u značenjski kontinuitet, pri čemu mit biva doveden u potpuno podređen položaj. Pritom Marulić naglašava didaktičnost iscrpna prikazivanja mita i njegova usvajanja, stalno iznoseći dokaze o nedostižnoj nadmoći kršćanskoga svjetonazora. Za njega prvenstvo ima uključivanje poetike u teologiju, ali k tomu veliku važnost pridaje pomirbi teologije i pjesništva. Teolog se zanima za pjesništvo, a pjesnik se bezuvjetno pokorava teologiji kao onoj koja posjeduje istinu. Odnos prema mitu presudan je za njegovo vrednovanje, koje se pokazuje negativnim ako se mit prihvaća doslovno, a pozitivnim ukoliko se kao potvrda integrira u kršćansku povijest spasenja, tj. ako se tumači na alegorijsko-tipološki način. Važnost koju Marulić pridaje spoznaji istine, osobito u pjesništvu, svjedoči o temeljnu stavu što ga on, među inim, dijeli s philosophia perennis, naime da čovjek kroz ispravnu metodu spoznaje i pjesničkog stvaranja sudjeluje u ustrojavanju istine i u uspostavi valjanoga stanja svijeta kao sustava slika koje pripovijedaju povijest spasenja. Pri tom se on više usredotočuje na moralno-praktičnu, a manje na anagoško-mističnu razinu sudjelovanja u božanskoj povijesti spasenja. Njegova poetika stoga slijedi poticaj koji djeluje i u philosophia perennis, utoliko što sva područja, izvori i slike bivaju okupljeni u jedan sustav značenja i što se s njima postupa po istoj metodi. Marulić zacrtava put prema poesis sacra. Ova pak ima ulogu Biblije i teologije u kršćanskoj povijesti spasenja i ispunjava se kao sudjelovanje u istini putem uporabe tipoloških i alegorijskih strategija te putem podvrgavanja kršćanskoj teologiji i njezinu tumačenju svijeta i Biblije. Pjesništvu pritom biva priznata sposobnost da sudjeluje u povratku svijeta Bogu u smislu povijesti spasenja. No cijena je bezuvjetno pokoravanje teologiji. Budući da Marulić ne dopušta antičkim, poganskim izvorima kao ni pjesništvu nikakav vlastiti prostor djelovanja, njegova je poetika više okrenuta prema prošlosti nego prema budućem razvoju književnosti i pripada konceptima koji se nisu otvorili prema književnoj budućnosti