Danijel Crnić

Crnić, Danijel

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Bogoslovska smotra, 80 (2010.) 1,  377-384387recenzije  recensions  recensionesČitava knjiga je prožeta, odnosno bolje reći, zagrljena teologijom Drugoga vati-kanskog koncila. Anton Tamarut uspješ-no i vješto izabrane teme iz sakramental-ne teologije pastoralno intonira, slijevajući na taj način u veoma skladno suzvučje ono dogmatsko i liturgijsko s pastoralno-teološko praktičnim.Svjedoci smo krize kako u shvaća-nju tako i u slavljenju sakramenata koja dovodi do njihova svođenja na tek ono folkloristički kulturno. Autor upozora-va na opasnost ispražnjenja teološkoga i duhovnoga sadržaja sakramenata, te ukazuje na teološku i duhovnu dubinu, te bogatstvo Božjega susreta s čovje-kom u slavlju sakramenata. Veoma je naglašena relacijska i preobražavajuća dimenzija sakramentalnih slavlja. Sakra-menti su životni čini Crkve te ujedno i ponajprije čini Božje spasonosne ljubavi aktualizirani u konkretnim i vidljivim liturgijsko-pastoralnim oblicima crkve-noga života. Teofanijsko značenje sa-kramenata promatrano je kod Tamaruta kroz navjestiteljsku dimenziju, na koju nadovezuje govor o svetosti sakramen-talnoga čina. Sâmo, pak, sakramentalno slavlje Tamarut komunicira čitatelju kao iskustvo svetoga u formi susreta u vjeri s neizmjernom i nedokučivom Božjom ljubavlju. U povijesno-spasenjskoj per-spektivi za sakramente se može reći da u njima Bog Otac po Isusu Kristu u Duhu Svetome »nastavlja« prijateljski i spase-njski djelovati. Sakramentalna pastoralna pripra-va za sv. potvrdu bi prema autoru treba-la biti usmjerena »prema odgoju zrelih kršćana«, pri čemu kao glavni problem uviđa nemogućnost ili defi citarnost po-sredovanja iskustva življenoga kršćan-stva. Nadalje, u pastoralno-katehetskoj sakramentalnoj pripravi autor stavlja naglasak na učenje kako biti integriran u kršćansku zajednicu sa snažnim osjeća-jem pripadnosti.Osvjetljava se poseban odnos sa-kramenta potvrde prema Pedesetnici, gdje je dar Duha namijenjen Crkvi koja unutar koncilske ekleziologije postaje svjesna svoje uloge u povijesti svijeta. Eklezijalna dimenzija prisutna u svakom sakramentu, radi njezina zabo-ravljanja i nenaglašavanja dovela je do »privatizacije« sakramenata. Naše žu-pne zajednice sve više liče na birokratske zajednice, gdje se ispunjaju određene Anton TAMARUT, Da bismo imali udjela s Kristom. Izabrane teme iz sakramentalne teologije, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 274 str.RECENZIJE  RECENSIONS  RECENSIONES388obveze, umjesto da su sredine zalaganja i dijeljenja, gdje bi se intenzivno živjelo bogatstvo darova Duha Svetoga.Autor ističe individualno-antropo-loški aspekt prema kojemu je potvrda milosna prilika i zadaća da mladi čovjek osobno, svjesno i odgovorno prihvati svoje krštenje te se odlučno opredijeli za vjeru.Autor donosi veoma koristan pre-gled sakramentalne ispovijedi u suvre-menim crkvenim dokumentima uz na-pomenu da je Drugi vatikanski koncil istaknuo liturgijsku, eklezijalnu i druš-tvenu dimenziju sakramenata. Unutar suvremenoga društvenoga i duhovnoga konteksta ispovijed se ne-rijetko doživljava kao medijski sadržaj, a grijeh kao vrsta robe koju se može dobro prodati i s kojom se može zaraditi i živje-ti. Autor podsjeća da je u društvu koje je odbacilo duhovnu i moralnu stegu, gri-jeh sve više počeo gubiti religijsko znače-nje. Grijeh se iz ispovjedaonice preselio na pozornicu medija. U sekulariziranom poimanju grijeha ne postoji metafi zičko zlo, grijeh u svojem medijskome ruhu kao da ne stvara više problem u savjesti, nego se predstavlja kao neka vrsta seda-tiva. Današnji je postmoderni čovjek po-sebno osjetljiv na institucionalne meha-nizme nadzora, na organizirane i ciljane oblike uplitanja u njegov osobni život što se neizbježno odražava i na njegovo sta-jalište prema crkvenom nauku i praksi cjelovite sakramentalne ispovijedi. Dio vjernika u njoj više ne osjeća sigurnost i zaštitu. Autor tu vidi nedostatak ekle-zijalnoga identiteta kod postmodernoga subjekta vjere. Svećenici kao službenici pomirenja nisu izvan ni iznad zajedni-ce u kojoj se grijeh događa, nego treba-ju biti služitelji pomirenja upravo usred zajednice. Zato Tamarut ističe potrebu, odnosno pastoralnu nužnost prema ko-joj treba pomoći današnjemu vjerniku da očima vjere uvidi duboki egzistencijalni smisao i značenje ispovijedi, a da bi se to moglo, potrebno je prije toga Crkvu doživjeti kao zajednicu koja se po među-sobnoj ljubavi i solidarnosti razlikuje od bilo koje druge svjetovne institucije, kao obitelj u kojoj radosno raspoloženje svih ovisi o zdravlju i uspjehu svakoga poje-dinoga člana. Ukoliko se to ne događa, tada sakramentalna funkcija Crkve bez njezine snažne egzistencijalne uvjerlji-vosti mnogima, nažalost, ostaje nerazu-mljivom i teško prihvatljivom, zaključuje autor. Koji put se sakrament pomirenja shvaća reducirano i radi preopterećeno-sti ispovjednika, koji ga slave mehanički i rutinski. Autoru je veoma važno da se uoči značajna diskrepancija između ja-snih i čvrstih načela, odnosno crkvenoga nauka i pastoralne prakse, koja je uvelike uvjetovana suvremenim društveno-kul-turno-duhovnim okolnostima. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila u novo-me Redu pokore umjesto dotad pretežito juridičkih i moralnih kvalifi kacija, sakra-menta pomirenja prevladavaju teološko--eklezijalne i personalno-egzistencijalne oznake, a u posljednje vrijeme sve se više u dokumentima crkvenoga učiteljstva poziva na tridentske odrednice i defi ni-Bogoslovska smotra, 80 (2010.) 1,  377 -384389cije. Tamarut svjestan te blage restaura-cije naglašava potrebu kod sakramenta pomirenja sačuvati obilježje osobnoga susreta u kojem i po kojem dolazi do ozdravljenja i obnove osobnoga integri-teta i dostojanstva za što je svakako nu-žan osobni pristup kao milosna iskrenost i predanje, a ne neki oblik psihološke tor-ture. Danas je veoma važno, ističe autor, ne odustati od evangelizacije sakramen-ta pomirenja. Kajanje autor promatra kao Božje djelo u čovjeku, osvojenost pokornika Božjom svetošću i ljubavlju. Do kajanja u čovjekovoj duši dolazi samo na Božji poticaj, pri čemu se upućuje na obraće-nje kao na Božji dar i zadatak. Kajati se i priznati se krivim nikako nije patološka pojava, nego čin zrele osobe jer podra-zumijeva svjesno odustajanje od želje za svemoću i bezgraničnim užitkom, nadi-laženje narcisoidnog odbacivanja vlastite nesavršenosti i odgovorno prihvaćanje vlastitog načina postojanja.Sakramenti kršćanske inicijacije povezani su unutar nove, prijateljske i djelotvorne prisutnosti Boga u čovjeku koja kod čovjeka rezultira bogolikošću, navodi autor. Primjerice kod sakramenta pomirenja valja uvijek više naglašavati društvenu te eklezijalnu dimenziju kako milosti tako i grijeha.Kod bolesničkog pomazanja, bo-lest se pokazuje kao stanje u kojem čo-vjek dotiče granice svoje zemaljske egzi-stencije. Bolest može čovjeka dovesti do duboke rezignacije, malodušja, tjeskobe i očaja, pa i pobune protiv Boga. Upravo zato sakrament bolesničkoga pomazanja valja promatrati u dubokoj povezanosti s onim temeljnim otajstvom koje se dogo-dilo u nama u sakramentu krštenja.Zadaća zaređenih službenika koja iz njega proizlazi je okupljanje Božje obitelji kao bratsko-sestrinske zajednice, zatim odgajanje u vjeri te ulaganje svo-jih snaga u duhovni rast Kristova Tijela. Ministerijalno svećeništvo je u službi euharistijskoga dara, u službi njegova uprisutnjenja i posluživanja, a s druge strane ono iz istog otajstva izvire i njime se hrani i napaja.Brak i obitelj povlaštena su mjesta gdje čovjek, na sliku Božju stvoren može i treba ostvariti ljubav kao svoj temeljni i urođeni životni poziv. Autor upozora-va na opasnost kada se ljudske vrijed-nosti više ne dovode u svezu s Bogom kao apsolutnom vrijednošću, ženidba, umjesto da bude savez sklopljen u Bož-joj nazočnosti i odgovor na njegov poziv, postaje obična ljudska veza koju sklapa-ju između sebe muž i žena. U takvim je okolnostima gotovo nemoguće shvatiti egzistencijalno značenje sjedinjenja, za koje Crkva drži da je sakrament. Tama-rut napominje kako se specifi čan ele-ment supružničkoga zajedništva nalazi u njegovoj sveobuhvatnosti prema kojoj brak nije tek mjesto gdje se zajedno radi i duhovno komunicira, nego i mjesto tje-lesnoga susreta, koji obuhvaća cijelu oso-bu; brak nije tek ograničeno zajedništvo interesa nego zajednička sudbina »u ra-dosti i žalosti, u zdravlju i bolesti«; brak nije savez na određeno vrijeme, nego RECENZIJE  RECENSIONS  RECENSIONES390projekt za cijeli život. Sakramentalnost ženidbe znači da prihvaćanje s puno lju-bavi među ljudima predstavlja i ostvaru-je Božje prihvaćanje ljudi s puno ljubavi. Brak je nadalje Crkva u malome: tamo gdje se on živi u ljubavi, tamo se događa »veliko otajstvo« Kristove ljubavi prema Crkvi u smislu Ef 5,23. Ženidbu autor promatra, kao i sva-ki drugi sakrament u optici spomen-či-na, odnosno posadašnjenja i proročkoga navještaja događaja spasenja. Obitelj je za autora prisna zajednica života i ljuba-vi koja ima poslanje da uvijek više posta-je i bude ono što jest – zajednicom života i ljubavi.Tamarut smatra potrebnim ista-knuti da u ovom vremenu obilježenom nedostatkom nade, svećenik čim više nastoji živjeti evanđelje nade, postajući tako njegovim vjernim glasnikom i svje-dokom. Biti svećenik danas za Antona Tamaruta znači biti ponajprije svjedo-kom nade na službu zajednici. Svećenik je učitelj koji ne zaboravlja da je isto-vremeno i učenik. Na početku trećeg ti-sućljeća svećenik će poput svog Učitelja Krista morati više se kretati rubovima društva, tamo gdje žive i rade njegovi vjernici, trebat će mu snage i hrabrosti da im u Kristovo ime uputi poziv koji je Isus uputio Mateju: Pođi za mnom! (Mt 9,9). On je graditelj zajedništva, osoba koja u Isusovo ime okuplja i povezuje, služeći jedinstvu i miru među ljudima i narodi-ma. Gradeći to zajedništvo on se nikada ne smije umoriti, nego unositi u sve obli-ke i strukture pastoralnoga života i rada onu otvorenost, toplinu i iskrenost odno-sa koji postoje u zajedništvu trojedinoga Boga. Iako je tematski raznolika, knjigu Da bismo imali udjela s Kristom. Izabrane teme iz sakramentalne teologije povezuje sakramentalna milost prijateljske i dje-lotvorne prisutnosti Boga u čovjeku, koja čovjeka obnavlja čineći ga još više bogosličnim. Redci ove knjige obiluju biblijskim citatima, patrističkim promi-šljanjima koja se susreću u veoma lije-pom i bogatom hrvatskomu jeziku sa suvremenim teološkim promišljanjima te s načelima i smjernicama crkvenoga učiteljstva, tvoreći na taj način skladno oblikovane cjeline koje itekako mogu koristiti ne samo studenticama i studen-tima teologije nego i vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima, katehisticama i kateheta-ma. Posebno pak može biti korisna braći svećenicima koji su svjedoci nade i služi-telji sakramenata, kao teološko-pastoral-no obogaćenje u njihovoj sakramentalno-pastoralnoj praksi. Stranice ove knjige mogu pomoći i svim ljudima dobre volje koji žele obogatiti svoje slavljenje i življe-nje sakramentalnih otajstava vjere. Danijel Crnić

Anton Tamarut, Da bismo imali udjela s Kristom. Izabrane teme iz sakramentalne teologije, Glas Koncila, Zagreb, 2009.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia