U članku se prate pjesničke metamorfoze Tonča Petrasova Marovića kojima je ishodište istovremeno u zavičajnom ( antropološko-fenomenološko-eshatološko-mistološko-religiozno-pjesničkom) nasljeđu i mijenama u suvremenoj/onodobnoj pjesničkoj produkciji kojoj pripada i sam pjesnik, i to kao insularni specifikum u otklonu od krugovaško/razlogovaških grupacija, a na tragu vlastitoga samo/potvrđivanja upitno stigmatiziranih poetika kojima pripada hrvatski književni naraštaj njegova vremena
