Pavao Knezović

Knezović, Pavao

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

SINTEZA SREDNJOVJEKOVNE KNJIŽEVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINEHerta Kuna: Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo, Forum Bosnae, 2008., 383 str.Veoma ugledna i plodna znanstvenica i profesorica Filozofskoga fa-kulteta u Sarajevu (1958.—1987.) Herta Kuna (Požega, 13.III.1922. — Za-greb, 30.VII.2009.) podarila nam je u knjizi Srednjovjekovna bosanska knji-ževnost sintezu bosanskohercegovačke srednjovjekovne pismenosti i knji-ževnosti. Toj je sintezi prethodilo više desetljeća intenzivnih Kuninih pro-učavanja pojedinih jezičnih razdoblja, od ranoga srednjovjekovlja do Bo-sanskoga prijatelja (polovica 19. stoljeća). Već je u tim svojim prijašnjim ra-dovima Herta Kuna inovirala pristup povijesti jezika spajanjem tradicio-nalne filološke metode s novim sociolingvističkim poimanjem književno-ga i standardnoga jezika.Knjiga koja se ovdje prikazuje, donekle je bila nagovještena već 1974., kada je Herta Kuna u sklopu Hrestomatije starije bosanske književnosti pri-redila prvu knjigu Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija. U njoj je jasno definirala značenje atributa bosanski u svojim tekstovima: »termin bosanski kad se odnosi na srednji vijek pokriva čitavi prostor sred-njovjekovne bosanske države, što znači i Hum«.1 Tu je, čini mi se, jedan od ključeva za prijemčivost najnovijega Kunina djela. Knjiga Srednjovjekovna bosanska književnost (objavljena kao 45. broj ča-sopisa Forum Bosnae) obaseže 383 stranice, od kojih je 229 »čistoga« tek-sta, a 118 stranica veoma su kvalitetne uglavnom višebojne ilustracije, dok preostalih 36 str. zapremaju skraćenice, popis rabljene literature, kazalo imena i Urednički pogovor iz kojega se doznaje da je rukopis predan izda-vaču još 1992. godine, ali »različite neprilike nisu dopustile da knjiga do sada [tj. 2008., točnije 2009.] izađe« (str. 374). Knjiga je, mora se priznati, doista ras košno opremljena. Nakon što je autorica u uvodnom poglavlju jasno definirala granice i 1 Kuna, Herta: Hrestomatija starije bosanske književnosti, Knjiga I (Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija), Svjetlost, Sarajevo 1974., 12.FILOLOGIJA 54, Zagreb 2010111111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   111 08.04.2010   10:14:28Prikazi knjigaFILOLOGIJA 54(2010), 111—143112vremena i prostora i sadržaja koji obrađuje, prelazi na analizu »književ-ne produkcije« držeći da u nju ulazi sve što je tvorilo »pismenu komuni-kaciju« u označenim odrednicama. Da izlaganje o književnosti bude još razum ljivije, pojasnila je u prvim poglavljima društveno-političke prilike (str. 21—32), kulturne prilike (str. 33—44), religijske prilike (str. 45—63) upućujući zahtjevnijega čitatelja na detaljnija pojašnjenja u postojećoj li-teraturi, za koju bi se danas moglo reći i da je djelomično zastarjela, ali je u vrijeme nastanka knjige bila gotovo jedina. Potom govori o pismu i je-ziku (str. 64—79), gdje ističe da je »cjelokupna pismenost srednjovjekov-ne Bosne pisana ponešto specifičnim tipom ćirilice« koja se odlikuje »ma-nje u paleografskom pogledu, tj. u morfologiji slova, a više u ortografiji« (str. 64). Rutinerski, kao vješt i iskusan pedagog i znanstvenik, iznosi kon-kretne dokaze za glavnu tvrdnju o osobitostima pisma kodeksa i putovi-ma njegova dospijeća na bosanskohercegovačke prostore.Samu srednjovjekovnu književnost razdijelila je na bosansku religijsku književnost (str. 83—177) i sekularnu književnost ( str. 257—237). Pod re-ligijskom bosanskom književnošću smatra samo onu koja je nastala u he-retičkoj Crkvi bosanskih krstjana (»ukoliko izuzmemo dva teksta, jedan iz pravoslavnog, drugi iz katoličkog religijskog kruga«, str. 83) i koju tvo-re »biblijski tekstovi, prije svega Novi zavjet«, ističući često da nije mogu-će utvrditi njezin obim jer »podosta od te produkcije nije ni stiglo do na-ših dana, ... a na temelju sačuvanoga nije ga [tj. obim] moguće ni u potpu-nosti identificirati, pa ni valorizirati« (str. 83). Vodeći računa o književnojezičnim potrebama pismene sredine i koris-nika postojećega korpusa ili ostataka srednjovjekovne književnosti s bo-sanskohercegovačkog tla, autorica donosi mnoštvo važnih informacija o paleografiji, ortografiji, jeziku, leksiku, fonetici i morfologiji teksta saču-vanih i proučenih kodeksa evanđelja: Miroslavljeva, Manojlova, Divoše-va, Kopitareva, Nikoljskoga, Vrutočkoga, Jevanđelja iz Dovolje, Pripkovi-ćeva, Čajničkoga, Sofijskoga, Daničićeva, Trećega beogradskoga, Srećko-vićeva, Grigorovič-Giljferdingovih odlomaka, Batalova jevanđelja, Beliće-vih listića, Jevanđelja Qn I N°26, i Vatikanskoga (str. 91—141), te šest apo-stola: Giljferdingov ili Lenjingradski, Pantelejmonov, Grškovićev odlo-mak, Mihanovićev odlomak, Beogradski i Odlomak Giljferdingova Apo-stola br. 97 (str. 141—156) i tri zbornika: Hvalov, Mletački i Radosavljev (str. 156—172) kojima dodaje i dijelove što ih je u uvodu (str. 88) nave-la kao »spomenike« koji ne tvore dio bosanske religijske književnosti, a to su: Listić iz Monteprandona, Bosanski kijevski odlomak parimejnika i Splitski odlomak glagoljskoga misala (str. 172—177), također pripadnost bosanskoj religijskoj književnosti odriče Hrvojevu misalu, jer ga nije Hr-111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   112 08.04.2010   10:14:41Prikazi knjigaFILOLOGIJA 54(2010), 111—143113voje naručio nego su mu ga poklonile »dvije značajne ličnosti katoličke crkve: nadbiskup Pelegrin i kardinal Acciainoli« (str. 177). »Repertoar bo-sanskih kodeksa«, rezimira Kuna u zaključku, »veoma je uzak«:najveći su dio kodeksa četverojevanđelja (ili njihovi ostaci), samo su dva manje-više kompletni apostoli. Od tri zbornika jedan, Radoslavljev, sasto-ji se praktično samo iz Apokalipse kojoj je dodan kratki molitveni tekst, te početak Jevanđelja po Jovanu. Ostala su dva zbornika raznovrsnija, ali i u njima u najvećem dijelu teksta zastupljene su biblijske knjige Novoga za-vjeta..., u zbornicima (Hvalovom i Mletačkom) sačuvan je izvjestan broj pratećih egzegetskih tekstova, prologa i apokrifa, Dekalog iz Starog zavje-ta, a u Hvalovom zborniku, koji je sačuvan kompletan, dodan je na kraju i Psaltir iz Starog zavjeta i devet bibličkih pjesama... S obzirom na to da su kodeksi, kako se vidi iz kolofona (svi pisari su se predstavili kao krstjani), nastali u krilu Crkve bosanske, očekivalo se i tražilo u njima heretičkih na-znaka. Samo su se u tri kodeksa našle heretičke glose... (str. 350—351)I tu u zaključku H. Kuna ponovo ističe da kodeks zvan Miroslavljevo evanđelje, iako je nastao na humskom području, »u strogom smislu riječi ne pripada užoj bosanskoj srednjovjekovnoj književnosti« (str. 350). U poglavlju »Sekularne književnosti« autorica piše samo o Aleksandri-di (zapravo o kodeksu zvanom Berlinska Aleksandrida) i na osnovu paleo-grafskih, ortografskih i jezične analize zaključuje da je kodeks prepisan na bosanskom tlu poslije 1463. godine i vjerojatno je »rad bosanskih franjeva-ca« (str. 264), a »postoje dosta uvjerljivi argumenti za hipotezu i o ranijoj prisutnosti ovoga djela u Bosni« (str. 351). Pored tih još dvije komponente tvore srednjovjekovnu bosansku knji-ževnost: historiografija (str. 269—277) i epigrafska književnost (str. 281—308), dok dokumente proizvedene u banskim i drugim bosanskohercego-vačkim vlasteoskim pisarnama svrstava u »administrativno-pravnu pi-smenost« (str. 323—237). Postojanje historiografije, kao dijela bosanske srednjovjekovne književnosti, prvenstveno zasniva na dvjema bilješkama Jakova Lukarevića u djelu Copioso ristretto de gli annali di Ragusa (Veneci-ja, 1604.) koji se jedanput poziva na kroniku Emanuela Grka, navodnoga kroničara Hrvoja Hrvatića, a drugi put spominje »neki izvadak Milića Ve-limišlića, kroniste bosanskoga« (str. 272). Iz tih podataka autorica izvla-či zaključak: Iako nas ovi podaci ne upućuju ni na kakav nama poznati historiografski rad, ipak pridonose zaključku da su djela toga žanra u srednjovjekovnoj Bosni morala postojati, te podržavaju pretpostavku da su mogla biti pisa-na i na narodnom jeziku ...«. (str. 272) Dakle, mogla je, ali nije i morala postojati takva književnost. 111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   113 08.04.2010   10:14:41Prikazi knjigaFILOLOGIJA 54(2010), 111—143114Premda i sama autorica priznaje da se upravo u epigrafici »skrivaju ponekad i svojevrsne literarne vrednote i originalnost, naročito u epitafi-ma, koji i čine najveći broj epigrafskih spomenika« (str. 281) kao i to da je stopostotno pouzdana njihova provenijencija (str. 284), ipak je ona u njezi-noj procjeni daleko ispod »religijske književnosti« jer je glavno mjerilo ko-ličina teksta: »... po obimu cjelokupnog fonda ona [tj. epigrafika] stoji da-leko ispod ukupnog kvantuma teksta religijske književnosti...« (str. 281). Autorica se ne upušta na ukazivanje literarnoga, osobitoga i originalno-ga ni u kojoj vrsti natpisa nego je okupirana statistikom (doduše zastarje-lom), brojem i lokacijom stećaka, te postotkom zastupljenosti natpisa na njima, mogućim sastavljačima tekstova i realizatorima natpisa (tj. klesari-ma), kao i problemom njihova datiranja u čemu joj »ne pomaže paleograf-ska analiza« (str. 285) jer zapis u potpunosti ovisi o vještini i pismenosti klesara koji su »najčešće potpuno nepismeni« što najbolje demonstriraju naopako uklesani natpisi »jer je klesar tako naopako okrenuo predložak koji mu je napisao pisar« (str. 287). Nakon što nije riješila pitanja tko je sve svoje vječno počivalište signirao stećkom i tko je natpise sastavljao, a tko ih je uklesao (str. 287—288), autorica prelazi na svoj teren, tj. iznosi zbog čega su »natpisi na stećcima veoma interesantni za lingvističku nauku, u prvom redu za historiju jezika i za historijsku dijalektiku« [sic!] (str. 289). Tu se prvenstveno bavi uporabom tzv. »crkvenoslavinizama« (str. 287—292), ali bi se moglo reći da tendenciozno ističe utjecaj »srpskoslovenske grafijske škole« koja je prisutna na nekoliko natpisa iz pograničnoga pod-ručja (Goražde, Rogatica, Kalesija), na štetu prezentiranja stvarnoga sta-nja i činjenica koje su prisutne na većini natpisa. Iz spomenutih konkret-nih relikata iz opće staroslavenske jezične baštine čini mi se da ne izvla-či logičan zaključak2, tim više što tvrdi da je od dijalekatskih obilježja naj-izrazitiji ikavizam3, te uporaba glagola »prijati« (tj. uzeti, primiti) i sl. U zadnjem pasusu daje kronološki pregled postojećih natpisa naglašavaju-ći da većina natpisa na stećcima nije datirana.4 Na sadržaj i poruku nat-pisa osvrće se usput. U zaključku ističe da su natpisi na stećcima »svra-tili na sebe vrlo rano pažnju naučnika različitih profila... ali su ipak osta-2 »Uopće, probijanje crkvenoslavenizama u kasnijem periodu, XV—XVI v., logič-no je povezati s pravoslavnom crkvom, iz čijeg su liturgijskog vokabulara prodirali crkvenoslavenski oblici na tradicionalne natpise na stećcima« (str. 292). 3 »... najviše pada u oči ikavizam, koji se, uglavnom, ali ne i isključivo, veže za spo-menike sa prostora na kojem je i danas takva zamjena jata« (str. 292).4 Iz 12. stoljeća ima ih šest, iz 13. pet (od kojih je jedan na latinskom »pa ne ula-zi u krug ovih razmatranja«), a najviše natpisa na stećcima jest iz 14. i 15. stoljeća po-red glagoljskog natpisa iz Manastiriška u Kijevcima blizu Bosanske Gradiške (10.—11. stoljeća) i Humačke ploče (10.—11. stoljeća). 111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   114 08.04.2010   10:14:41Prikazi knjigaFILOLOGIJA 54(2010), 111—143115la mnoga neriješena pitanja, a prije svega lingvistička obrada cijelog kor-pusa, što bi, svakako, pomoglo i književnim historičarima da bolje shva-te, pa onda i vrednuju pojedine epitafe, kao i bosansku epigrafiku u cjeli-ni« (str. 308). Da je osobito cijenila literarnost toga dijela srednjovjekovne književnosti, razvidno je iz riječi: »Književna djelatnost koja pruža najve-će mogućnosti literarnog procjenjivanja jeste epigrafska književnost, jedi-na koja se bez obzira na svoja ograničenja može smatrati originalnim pro-duktom« (str. 351—352).Administrativno-pravna pismenost tvori posebno poglavlje srednjo-vjekovne književnosti, budući da se u raznim poveljama, listinama i tes-tamentima nalaze razne literarne natruhe u arengama. Tu se često pojav-ljuju razna razmišljanja i poimanja u kojima su nerijetke reminiscencije iz religiozne literature, uglavnom iz Svetoga pisma. Iako je ta građa, koja je najvećim dijelom propala, kudikamo važnija za proučavanje povijesti, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prilika, važan je izvor za proučavanje razvoja narodnoga jezika ma koliko su povelje pisane prema ustaljenim formularima. Najveću je pažnju posvetila povelji Kulina bana iz 1189. godine i zgodno pokazala što se sve može doznati iz jednoga ta-kva dokumenta o trgovini. Iz izlaganja je očito da tekst na latinskom, koji se nalazi na gornjem dijelu te povelje, narušava Kuninu koncepciju jedno-jezične srednjovjekovne bosanske pismenosti pa pristaje uz hipotezu »da je latinski tekst pisao dubrovački notar Marin« dodajući »da je slabo vje-rovatno da bi na dvoru bana Kulina katolički svećenik mogao da zauzi-ma tako važan položaj« (str. 329) nego je na banovu dvoru bio netko tko je znao prevesti s latinskoga.5 Svekoliku srednjovjekovnu literarnu produkciju autorica je čvrsto ve-zala uz Crkvu bosansku, narodni jezik, koji naziva »srpskohrvatskim«, i pismo ćirilicu. Knjiga je inače vrlo informativna i zapravo je sinteza bo-sanskohercegovačke srednjovjekovne pismenosti i literarnih djelatnosti od početaka do sredine 15. stoljeća. Za ispravno razumijevanje toga djela, osobito atribucije bosanska književnost, nužno je još jednom prisjetiti se Ku-nina objašnjenja te atribucije iz 1974.6 Također mi se čini da je još tada u uvodnoj studiji najjezgrovitije razlučila pismenost od literature, te njiho-5 »Prije će odgovarati istini da je latinski tekst napisan u Dubrovniku kako bi se u njemu utvrdili svi oni elementi ugovora koji su bili bitni za Dubrovčane, a taj je tekst onda preveden na Kulinovu dvoru što onda ipak dozvoljava pretpostavku da se u Kulinovoj okolini nalazilo lice koje je znalo dovoljno latinski da izvrši prevod ...« (str. 329—330).6 Za razumijevanje nekih drugih pojedinosti treba spomenuti i to da je Kuni u sva-kodnevnom ophođenju i znanstvenim radovima uvijek bila bliža tzv. istočna varijan-ta, da je vjerovala u jednost jezikâ i rabila naziv »srpskohrvatski«.111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   115 08.04.2010   10:14:41Prikazi knjigaFILOLOGIJA 54(2010), 111—143116vo poimanje srednjovjekovnoga čovjeka od današnje percepcije.7 Zaroni-la je prvenstveno preko lingvističkih disciplina i podarila čitateljstvu svo-je zrelo viđenje srednjovjekovne pismenosti i literature na bosanskoherce-govačkim prostorima.  Premda u knjizi ima stavova koji se ne mogu podržati (primjerice da je sv. Jakov Markijski bio inkvizitorom), podržavam, kao zaključak ovoga prikaza, zaključnu rečenicu autoričina zaključka: »Cjelokupni korpus bo-sanske književne produkcije zaslužuje pažnju ne samo za književna nego i za lingvistička, historijska i kulturnohistorijska istraživanja bez obzira na to što je bosanska srednjovjekovna književnost sačuvana u malom obimu i pruža nam, u stvari, samo naznake o nekadašnjoj stvarnoj književnoj pro-dukciji, koja usljed nesrećnih historijskih okolnosti nije uspjela da stigne do naših dana« (str. 353). Pavao Knezović 7 »Pri svemu tome treba imati na umu da je danas nama daleko bliža i razumljivija pismenost pisana narodnim jezikom, pa smo zbog toga skloni da je preferiramo, tra-žeći u njoj tekstove sa literarno-estetskim vrijednostima, odbacujući religioznu knji-ževnost kao neoriginalnu, što ona velikim dijelom i jest, mada ne u istoj mjeri na svim prostorima. Ipak, treba shvatiti da za srednjovjekovnog čovjeka čitav kompleks ove literature ima kapitalan značaj i da se kultura toga vremena ne može shvatiti bez za-ronjavanja u ove sfere«, Herta Kuna: Hrestomatija starije bosanske književnosti, Knjiga I (Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija), Svjetlost, Sarajevo 1974., 12.111_116_Filologija_54_Knezovic_4.indd   116 08.04.2010   10:14:42

Sinteza srednjovjekovne književnosti Bosne i Hercegovine. Herta Kuna: Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo, Forum Bosnae, 2008., 383 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia