N. Raos

Raos, N.

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

mišljenja i komentariVrijednost radaN. RaosInstitut za medicinska istraÞivanja i medicinu rada, ZagrebJednom se (ne prvi put) na sjednici znanstvenoga vijeæa povela ra-sprava o tome što bi sve trebalo nagraðivati, što sve bodovati pri iz-boru u više zvanje. Pa se javi jedna kolegica. Veli da bi trebalobodovati pisanje recenzije s toliko i toliko bodova. Meni krv uglavu: pa kako bodovati pisanje recenzija kad je to posve sitan po-sao – za knjigu se standardno plaæa tisuæu kuna, za znanstveni radništa. I treba da je ništa, jer to je samo nekoliko sati, u najgoremsluèaju dva dana posla. Jer ako ti odmah nije jasno koliko vrijedi iline vrijedi rukopis koji si dobio na èitanje, onda, brate moj, nisi nikompetentan da o njemu nešto kaÞeš. Lijepo ga i pristojno odbij –pa kvit posla.No ne lezi, vraÞe! “Po èemu se razlikuju èasopisi i konaèno ono štoiziðe u znanstvenom èasopisu od onoga što iziðe u novinama?”,pita nas kolega koji unatoè tome što je slabo èitao Kanta i Hegelajako voli filozofirati: “Po postupku recenzije!” Ali, jao – mislim si ja– koliko od tih recenzija ima onih što su napisane kako valja, zar jerecenzija napisati (i zbog nje biti promaknut u više zvanje) – i to sedogodilo – samo jednu rijeè – “Rubbish!”? Na kraju mi prekipi:“Kad bismo bodovali recenzije onoliko koliko se predlaÞe da seboduju, a vanjske nagrade onoliko koliko je prihvaæeno, onda bipisanje deset recenzija bio ekvivalent Nobelove nagrade!”Prihvaæa li netko moj argument ili ne prihvaæa, slagao se netko samnom ili ne, i moj je argument, kao i svi drugi na toj raspravi ne-valjao. On je nevaljao, ne vrijedi ništa jer polazi od krive pretpo-stavke, od krivog pitanja – a kad se poène od krivih pitanja, nikakose ne moÞe doæi do pravog odgovora. Iz pitanja “Što ispuštaju tvarikada gore?” nikako ne moÞeš stiæi do suvisle teorije gorenja. Toznamo iz povijesti kemije, kad smo uèili o flogistonu. E, moj Erne-ste (Stahlu)!E, moji mudrijaši, oni veliki i oni mali! U starom su se sustavu istotako vodile rasprave vrijedi li više rad rudara ili sveuèilišnog profe-sora. Nije se lako grbiti u rovu, u prašini, bez sunca i mjeseca, ustalnom strahu da æe se stijena odlomiti ili se metan zapaliti. Paopet, nije lako ni uèiti, nije lako doæi sa sela i potucati se po ve-likom gradu bez dinara u dÞepu, ustajati rano ujutro da bi seraznosilo mlijeko, a potom iæi bistrog mozga slušati predavanje(tako su nekoæ Þivjeli studenti). Nije lako donositi odluke, snositiodgovornost, nije lako… i sve tako. Pa opet – kad se dobro proèi-taju povijesne knjige – rudari i drugi radnici nisu u prošlom sustavuÞivjeli dobro jer je netko znao cijeniti njihov rad, nego zato što subili potpora komunistièkoj vlasti – jer što je komunizam bez rad-ništava? I kao što se Luj XIV. morao ulizivati plemstvu, tako se i Titomorao ulizivati radništvu (a inteligenciju je dijelio na “poštenu” ionu “drugu” – reakcionare i tehnokrate).Okreni ga kako hoæeš, ali mi u znanosti promièemo stare, socijali-stièke nazore. I koliko god se trudili da sustav nagraðivanja uèini-mo pravednijim i objektivnijim, nikad neæemo doæi do cilja.Zašto? Zato što smo se zaputili krivim putem.Rad vrijedi onoliko koliku cijenu moÞe postiæi na trÞištu. Najvišesu nadnice u prošlom sustavu – unatoè zaklinjanja na Marxa i En-gelsa – imali Þeljeznièari, strojovoðe, naprosto zato što je ih je bilomalo, pa je bilo, naravno, isplativije strojovoði isplaæivati kraljev-ske dnevnice i prekovremene sate nego pustiti da vlakovi stoje.PotraÞnja je bila veæa od ponude, pa je cijena rada, kao i svakedruge robe, rasla. Danas imamo više kemièara nego što našem go-spodarstvu objektivno treba – zato su plaæe kemièara niske. Polamojih kolega s godine našlo je posla izvan struke ili su pak upisalipostdiplomski kao volonteri (radeæi bez ikakve naknade). Zašto?Zato jer je diplomiralo više kemièara nego što je Hrvatskoj u tomèasu bilo potrebno.Ovim svijetom vladaju – to veæ i djeca znaju – zakoni trÞišta. Agdje je trÞište znanstvenoga rada? Tko treba plaæati znanstvenirad? Zašto bi moj institut plaæao nekome da piše recenzije (umje-sto da taj isti radi na svom znanstvenom projektu)? Zar recenzijene treba plaæati onaj tko ih naruèuje – uredništvo znanstvenog èa-sopisa?Sve smo okrenuli na glavu. Ýivimo u nekakvoj magli u kojoj se naplaæu gleda kao na rentu, a o ostvarenju se poslovnih planova go-vori bez ikakve financijske konstrukcije na pameti. Novac dolaziodnekuda, “odozgo”, a kada taj novac na kraju ne stigne, onda nabesparicu gledamo kao što seljak gleda na sušu, pa proklinjemonebo. Nikome ne pada na pamet da novac treba zaraditi. Zaradititako da se svoj rad prodaje, Karlu Marxu usprkos, na trÞištu. A gdjeje to trÞište? To je temeljno pitanje poloÞaja znanosti u LijepojNašoj.Nemojmo se zavaravati: znanost je uvijek odgovarala na pitanjasvoga vremena. Osnovna su pitanja našeg vremena energetika tegospodarenje otpadom i sirovinama. Odgovara li naša znanost nata pitanja? Tko i kako treba naruèivati (i, dakako, plaæati) ta, a idruga korisna istraÞivanja? Na ta pitanja treba traÞiti odgovor, a nefilozofirati koliko vrijedi ili ne vrijedi èlanak objavljen u ovakvom ilionakvom (vrijednom ili nevrijednom) znanstvenom èasopisu!Mišljenja i komentari, Kem. Ind. 59 (4) 187 (2010) 187

Mišljenja i komentari: Vrijednost rada

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia