Gjuro Szabo

Szabo, Gjuro

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Terra Dobouch, Historijsko-topografska studija. Historijska topografija naša spada među najslabije obrađene discipline a u nas se i ne može ta grana historijske znanosti lako obraditi. Ovdje na pragu, gdje su pre-razni narodi prolazili, sad duže sad kraće boravili, pa iščezavali, ostavljajuć tek po koje topografsko ime, teško se nalaze jasni tragovi, koji bi mogli da dovedu do prave istine. Osobito je tursko gospodstvo u velikom dijelu Hrvatske i Slavonije izmijenilo žiteljstvo, a s novim je življem došlo i novih naziva, izmiješali se s pre­uzetim starim imenima, pa se često tek s najvećim oprezom može ustanoviti koji lokalitet sredovječnih izvora. Istina je, da se ne rijetko koje ime vanredno čvrsto drži svoga prvobitnoga mjesta: narodi drugoga roda i jezika preuzimlju imena, ne znajuć više njihova prvobitnoga znamenovanja. U hrvatskim zemljama ima takovih naziva na pretek. Nije na pr. slučajno, da se ime Lopar, kojim se još danas na­zivlje vanredno zanimljiva gradina kod Novoga u Primorju, opetuje u Srijemu kod rimskih razvalina nedaleko Petrovaca rumskih; nije tek slučajno, kada se prijelaz preko gore nedaleko Križevaca nazivlje Paka, kao i prelaz kod Ruševa u Slavoniji; pa nije li napadno, da toliki lokaliteti sasvim određene formacije u raznim krajevima hrvatskim nose naziv Budim, drugi Klokoč, Klokočevik i slično, treći Vinica, Vini-čica, Vinično, Vinišće i t. d., a opet se ne može uvijek ni reći, iz kojega su se je­zika ti nazivi uzeli ni što zapravo znače. Ne može se ni pomisliti, da bi se slučajno u svim dijelovima naše domovine, pa i po drugim krajevima jugoslavenskih zemalja opetovalo nazivlje gorja „Velebit". А о importu toga imena iz ličkih krajeva, gdje je taj naziv ostao dominantan, ne može biti ni govora. To su dakako tek pojedini pri­mjeri, kojih bi se moglo i u znatno većem broju navesti. Uspije li jednom zajed­ničkim radom historičara, geografa i filologa, da se riješi te probleme, bit će pogled na povijest i etnografiju ovih zemalja možda sasvim drugačiji nego što je sada. Kako je vrlo često neko ime uz neko mjesto gotovo za sva vremena pri­kovano, tako da se iza stoljeća opet probudi na nov život, tako se često imena i gube; da! ona i putuju, odmiču od prvotnoga mjesta, pa zato treba pomna rada, da se ne stvore sasvim krivi zaključci. Tako se na pr. spominje u jednoj ispravi XIII. vijeka zemlja Gayul u kraju oko Pakraca, pa će prva pomisao biti, da je to ono mjesto, koje se i danas zove Goilo. Nu potanje ispitivanje dokazuje, da je taj predjel morao ležati znatno dalje к sjeveru od današnjega Goila i da se je ozna­čivao nekada tim imenom veoma opsežan predjel. Najteži je rad u onim predjelima, koji su po vijestima izvora nekad kud i kamo veću važnost imali, pa pomalo tu vrijednost izgubili. Ovakih je predjela u nas i suviše mnogo. Nije nikakovo čudo, što je čestoputa isticanih imena ponestalo, a gdjekoji tek tu i tamo kojiput spomenuti naziv ostao. Baš i u novo doba izgubiše Szabo Terra Doboueh. 125 se mnoga imena. Pa kad još к tomu dođe i više lokaliteta istoga imena, kada slič-nošću imena zavedeni istraživaoc zađe stranputicom, kad iskrivljeno pisanje imena u ispravama još i veću smutnju prouzroči, onda je teško, da se iz takve zbrke izađe na put istine. U dvjema zanimljivim ispravama XIII. vijeka spominje se terra Doboueh u požeškoj županiji. Svrha je ovim recima, da se pokaže, gdje je ta zemlja ležala, a uspije li to, bit će cio niz drugih lokaliteta, vezanih s tim posjedom, određen. Prva je listina iz g. 1259.1 Pučina, župan u Zagorju izgubio je radi nasilja svoja dobra u Zagorju, a njegovu sinu Čehu nije uspjelo, da ih natrag dobije, već tek milošću kraljice Marije, gospodarice Požege dobi u zamjenu za izgubljeni Lobor posjed Do­boueh u požeškoj županiji. Međe toga posjeda označuje isprava potanko. Glavne su ove: Pod kamenitim brijegom sastavljaju se potoci Oroveha i Lypouch, međa dolazi do potoka Bregorinik pa se drži Bilotina posjeda zvanoga Oroveha. Zatim ide do potoka, koji se zove Zuini, mimo raznih mjesta do potoka К uh n e k, pa obilazi do potoka Zkorin, kreće к potoku Doboueh, od koga se odvaja к jugu do Zoaberke, pa uz posjede susjeda do potoka Skopchonik, zatim do potoka Pokolasnik do mjesta zvanoga Inferior Vrba, gdje stanuje jobagijon Mortunus. Idući uz potok Pokolosnik vraća se do potoka Doboueh, pa ozna­čena raznim drvećem dolazi do brda Tri eh u eh, te se dalje vijuga do mjesta Zochan k jugu posjeda Zkrabatnik, da se vrati onamo, gdje je počela. Izvan toga posjeda leže ribnjaci terrae Doboueh. Jedan in fine campi Wnuhleu uocati, drugi in Koponicha, treća je ribarska ustava u aqua Knesnicha, a četvrti je ribnjak in aqua Luk i. Taj je posjed u brzo izmijenio gospodara2. Čeh umre bez potomstva a 22. svibnja 1280. dade ugarski kralj Ladislav posjed Nikoli sinu Dominika od plemena Čak i njegovoj braći. U toj se ispravi međe određuju podjednako, tek se spominju fluvius Bregounik (mj. Bregorinik), potok Ziuni (Zuini), Zowabereke (Zoaberke) i neki drugačije pisani nazivi. Ogledamo li se današnjom požeškom županijom, ne ćemo više nigdje na karti naći ni mjesta ni zemljišta, koje se zove Doboueh (=Dubovac). Glavno se ime izgubilo pa niti katastrálna mapa ga više ne bilježi. A ipak nije teško naći kraj, u kojem je ležao stari posjed Doboueh. To je kraj oko današnje Nove Kapele. Ogleda li se točno karta, ne će se dakako više naći potočića Oroveha et Lypouch, ali dok se prvi netragom izgubio, Lipočanski je potok uz mjesto Lipovac održao spomen na fl. Lypouch. On se pod kamenitim brežuljkom danas sastaje sa Graca potokom, koji bi mogao biti stari Oroycha potok, komu su novi došljaci dali ime po gradini, kojoj se tamo još tragovi vide. Prema kasnijim navodima ova će hipoteza postati nesumnjivom istinom. Nema dvojbe, da je posjed Zkrabatnik, koji je ležao sjeverno od posjeda Doboueh, današnji Škrabutnik, koji se još g. 1491. spominje3, a sasvim je sigurno, da je potok«»Bregurina kod Dolnjega Lipovca identičan sa Bregorinik potokom (g. 1280. Bregounik) u ispravi od g. 1259. Potoka Kuhnek više nema, nu u tom se je kraju ime selišta Kujnik još sačuvalo, tik uz 1 Smičiklas, Cod. dipl. V 148. 2 Smičiklas, Cod. dipl. VI 343. 3 C sán k i, Tort. fôldrajza II 427. 126 Szabo Terra Dobouch. potok, koji se danas zove Pokotina, a koji može biti identičan s nekadašnjim po­tokom Pokolosnik-om. Selište S k o p č e n i k zadržalo je ime potoka istog imena: Skopchonik. Ta se imena niti u drugim dijelovima požeške županije a niti u drugim krajevima Slavonije ne opetuju, pa se tako može mirne duše ustvrditi, da je u pre­djelu južno od Škrabutnika, oko potoka Bregurine uz Kujnik i Skopčenik traženi posjed Dobouch. To biva tim sigurnije, što se u obje isprave spominje kao susjed Mortunus jobagijon u mjestu Inferior Vrba. Ta Vrba nije drugo n e g o d a n a š n j a Vrbova . Izrijekom se veli, da je Mortunus jobagio castri, a taj je castrum stajao baš u Vrbovi. Ruševinu označuje još Katzenschlägerova karta. U ispravi od g. 1275.,l kojom kra­ljica Jelisaveta daruje Dolnju Vrbovu Benediktu sinu comitis Iwanche i u ispravi od g. 1282.2 navode se poznata imena: pokojni Mortunus i njegovi sinovi s u s j e d i Čeha, fluvius Churnuch, potok Bokoleznyk, aqua Zlopchenik, aqua Luky, Dobouch potoka, vna Heleusca polya ( = u ispr. od 1259. Wnuhleu) i t. d. Potok Luke i danas postoji, Churnuch je sadašnji Crnče, Zlopchenik se sačuvao u nazivu Skopčenik, Bokoleznyk je drugčije pisan već spomenuti Pokolosnik, a vrlo je vjerojatno, da je Dastin-laz u ispravi od g. 1275. ostavio trag svome imenu u nazivu mjesta Laze, dok je očito Dobouch potoka sadašnji Duboki potok. Grad je Vrbova (castrum) bio g. 1350. u posjedu St. Cimbe, kada je kralj Ladislav odredio, da ima iza smrti tadašnjega vlasnika da pređe u posjed Gorjanskih, što se je već šest godina kasnije i zbilo. Potomci Gorjanskih, kojima je kraljica Marija grad ponovno (1382.)3 darovala, još su ga g. 1408. posjedovali. Tako je još stalnije, da je terra Dobouch bila tik Vrbove. I ribnjaci, koji se g. 1259. i 1282. spo­minju, dadu se odrediti. Ležali su o d i j e l j e n o od posjeda Dobouch. Prvi in fine campi Wnuhleu, a to je očito u ispravi od g. 1275. vna Heleusca polya, što Csánki pravom čita: Unaheleus tapolva i meće u Topole kod Vrbove. Drugi je ribnjak in Koponicha očito današnja Kopanica mlaka uz Savu; ustava in aqua Knesnicha vjerojatno je bila kod današnjega Knezpolja, dok je jedan ribnjak stojao in aqua Luki, možda u današnjem potoku istoga imena. Čini se, da je i potok Zuini u ovom kraju ostavio bar trag svome nazivu, i to u imenu sela Svinjar, koje se nedavno okrstilo Davorom, smatrajuć naziv Svinjar nedostojnim. Nu ime Svinjar nema s nazivom korisne domaće živine nikakve veze: taj je naziv očito istoga podrijetla kao i naziv Sujnik (drugo ime Psunj gore). Svi­njar je imao i svoju tvrđu: g. 1550. daruje Ferdinand Kati, kćeri L. Morea među ostalim i c a s t e l l u m R e d e m l y e , alio nomine Z w y n a r vocatum4. Taj se spo­minje i u popisu od g. 1536. pod imenom Redemlye; a naziv se Redemlye spasao u imenu Radinje, šumskoga revira istočno od Svinjara. U blizini Zwynara može se tražiti i Zuini potok. Kada svi gornji navodi ne bi dostajali, da se potvrdi mišljenje, da se je terra Dobouch nalazila u kraju oko Nove Kapele, moglo bi se to ustanoviti još i drugim podacima. Uz terra Dobouch nalazio se je i posjed Orjavica, sastavljen od više istim imenom prozvanih dijelova, koji je g. 1275. Jelisaveta darovala Otroku 1 Smičiklas, Cod. dipl. V 141. 3 Csánki, Tort. fôldrajza II 391. 395. 2 Smičiklas, Cod. dipl. V 421. * Vjesnik zem. ark. II. 122. Szabo Terra Dobouch. 127 Grgurovu, sinu Belučovom i sinovima Ševe1. I taj posjed počinje „juxta 'aquam Oryoycha, a međa teče do mjesta, ibi commetanei sunt populi domine regine de Ko miri eha, zatim populi domine regine de Gradpotok, dolazi do posjeda Petra Chelleya, pa do crkve sv. Luke evanđelis te pod groblje i vraća se obilazeć na daleko к izlaznoj točki. Drugi dio toga posjeda, također nazvan Orjavica, vraća g. 1277. Jelisaveta Aladaru sinu Čeče2. Međa toga posjeda počimlje na brijegu nad kapelom sv. Luke evanđelis te , dotiče se Zwynzkpotoka, Krywachapotoka, dolazi do potoka Chernech i do Save, gdje potok Oryauicha utiče u Savu, pa do Prekopa, koji spaja Oryavichu i Oryavu, vraća se sjeverno к potoku Jelseuyku i mimo Garadpotoka kreće к ishodištu. Aladár meštar prikupio si je još jedan dio posjeda Orjavice g. 1291.,3 koji je također počimao in communi meta kod kapele sv. Luke, pa uz Ljubu potok stizao do potoka Orjavice i međe zemljišta Grad potoka. Orjavica je dakle međa i ovih posjeda i terre Dobouch. Po ispravi od g. 1277. nema sumnje, da je Kovačevac potok, koji se u gornjem toku zove Rinovica, pa konačno Graca, a koji se pod kamenitim brijegom spaja sa Lipočanskim potokom (Lypoch), stara Oryoycha, koja kod Pričca ulazi u Savu te je „Preko p om" i danas s Orljavom spojena. Ko mi rich a, gdje je kraljica imala svoj posjed, današnja je Komorica, tek još nije poznato, gdje je opetovano spominjana crkva sv. Luke i isto tako često navedeni Gradpotok. Da je Zwynzkpotok (1277.) identičan sa Zuini-potokom (1259. i 1282.) ne treba dokazivati; Jež e vi k potok (1277.) postoji još danas kod Dragovaca, dok se drugi za sada ne mogu odrediti a i ne moraju. Da se potraži Gradpotok u blizini Ježevika, koji je danas, barem u tom obliku svoga imena, sasma iščeznuo, valja poći u dalja stoljeća. U velevažnoj vizitaciji P. Ni-kolića od g. 1660., koja daje sliku stanja Slavonije prije oslobođenja od Turaka, piše: „. . . in parochia Gratkov potok fuere multae animae Christianorum in dicta parochia sunt 4 ecclesiae ex lapidibus in materia: sub nomine B. V. M. in loco dicto Dubovacz, secunda sub nomine sancti Lucae in Oriavicza, tertia sancti Georgii V e r b o v e, quarta sub nomine sancti Michaelis Gradkopotochi" 4 . Evo još u XVII. vijeku čine Dubovac (= Dobouch), Orjavica, Vrbova i Gratkovpotok jednu župu a danas nema više ni imena ovih mjesta do Vrbove, gdje je i danas kapela sv. Đurđa. U popisu župa fra L. Ibrišimovića od g. 1694. nalazi se također župa Dubovac sv. Marije5. Iz g. 1733/4. ima opet opis slavonskih župa, iz kojega se doznaje, da je u parochia Dubovicens i s crkva B. D. M. u selu, crkva sv. Luke Evanđeliste u selu Lipovac, crkva sv. Mihajla V4 sata izvan sela Dragovci, a crkva sv. Đurđa u selu Vrbovi6. Sada je jasno, gdje je stara često spomenuta crkva sv. Luke evanđeliste u nekadašnjoj Orjavici. Ta crkva s opkopom stoji još i danas na svom starom mjestu u selu Lipovcu, koje se eto još g. 1660. zove Orjavica. A onda i nije teško pogoditi, da je današnja Ratkovica s crkvom sv. Mihalja stari Gratkovpotok 1 Smičiklas, Cod. dipl. VI 139. 5 Vjesnik zem. arkiva. X 77. 2 Smičiklas, Cod. dipl. VI 222. « Katol. list 1907. str. 388 si. 3 Smičiklas, Cod. dipl. VII 58. 4 Smičiklas, 200 godišnjica oslobođenja Sla­vonije II 9. 128 Szabo Terra Dobouch. (Ratkovica = Gratkovica), koja se već g. 1695. piše i Radkipotok. Nad tim je mjestom i danas grad, a doista je tek jedan kilometar od Dragovaca, kako veli popis župa od g. 1733/4. A sada ne može о tome biti dvojbe, da je Nova Kapela stari Dobouch, kasniji Dubovac, odnosno da je u neposrednoj blizini terrae Dobouch. Prema dopisu vele­časnoga g. župnika Vukovca nosi ime Dubovac i danas brežuljak kod Bilogabriga. Tamo je i na vojničkoj karti zabilježeno Gospino polje, jer je tamo p r i j e s t a j a l a c r k v a B. D. M., gdje je danas drveni križ. Tim bi sve glavne točke za topografsko određenje citiranih povelja bile utvrđene: i sam Dobouch i Orjavica i Komorica i Gratkovpotok i potok Orjavica i većina glavnih međašnika. A pogleda li se još konačno na kartu toga kraja oko Orljave: eno kod Ratkovice gradina, oko Bučja tri gradine, nad Oriovcem gradina, kod Zagrada gradina, kod Stupnika gradina, u Drenovcu preko puta od Ratkovice drevna gotička crkva, kod templarske Bzenice gradina, u Frkljevcima grad Blaža Husara, nad Slatinikom gradina i t. d. . . . Ima li u svoj Hrvatskoj i Slavoniji kraja, gdje bi na tako malom prostoru ostalo toliko spomena na prošlost, da se ni ne spominju prethistorijska nalazišta! Veliki se rodovi spominju kao vlasnici ovih kra­jeva, koji su danas ostali bez veće važnosti. A s tom je promjenom došla i pro­mjena naziva: s glavnijih je mjesta iščezlo i ime, dok seje kod sporednih sačuvalo. Đuro Szabo. 

Terra Dobouch. Historijsko-topografska studija.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia