Ljudevit Ivančan

Ivančan, Ljudevit

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

CRKVA SVIH SVETIH U STENJEVCU. Gr. 1209. vraća kralj Andrija II. županu Vratislavu i njegovoj braći dje­dovinu, koju su izgubili ratujući nekoć uz vojvodu Andriju protiv kralja Mirka. Među tim posjedima spominje se predij Dobra, u kom se je nalazila crkva svih Svetih ovim riječima: „Prima igitur meta predii Dobra nomine, quod est supra-dicti "W(ratislai) comitis et consanguineorum eius, incipit a Zawa et tendit ad lapideum portům, deinde ad arborem pomi ubi est meta de terra, deinde ad arborem piri, inde ad arborem cerasi, inde vadit ad arborem fagi, deinde pro-greditur ad arborem dumi, inde ad arborem fagi, quae stat superius in monte, inde per directum ad cacumen montis, ubi est meta terre, ibique dividitur a terra sagrabiensis ecclesie, inde revertitur ad locum qui dicitur Calz, inde des-cendens vadit ad rivum, deinde superius tendit ad arborem dumi, inde ad eccle-siam, quae est in honore omnium sanctorum, et hine descendit ad arborem populi, inde tendens progreditur ad aliam arborem populi, que stat juxta rivum nomine Studensz, deinde tendit ad Zawam ; a supradicta ecclesia omnium sanctorum dividitur terra sua, quam absque consanguineis possidet. Ibi eciam habet predium pro se, ubi est ecclesia sancti Martini, cuius predii meta incipit ex una parte Zawa et tendit usque ad Crapina, deinde ad Gypka inde ascendendo, tendit usque ad verticem montis, qui volgo dicitur Zelemen.1 Predij Dobra bio j e uz Savu, te se prostirao prema brdinama. S jedne strane međašio je posjedom, u kom se je nalazila crkva sv. Martina, a koji predij su ograničivale rijeke Sava i Krapina, te selo Gripka (kod Ivanca u župi bistran-skoj). Pošto je predij Dobra i ležao uz Savu i graničio sa posjedom zagrebačke crkve, to je predij sv. Martina morao biti prediju Dobra međašem sa zapadne strane, jer zagrebačka crkva nije imala sa zapadne niti sa sjeverne strane u ni­koje doba posjeda uz Savu i Krapinu, nego su svi posjedi ove okolice bili vlas­ništvo Vratislava i rođaka njegovih. Kao početni međaš predija Dobra spominje se kamenita luka na Savi, koja je možda bila ostatak rimske kulture u tim krajevima, jer nije vjerojatno, da su naši pređi kamenite luke gradili, pošto znademo, da su u cijelom srednjem vijeku većinom rimske ceste rabili, koje listine zovu via antiqua, torda via, via cementario opere superfusa i slično. Još g. 1316. opstojala j e luka pod Sused-gradom, jer ju spominje listina Karla Roberta, izdana 16. rujna 1316. u Temeš-varu, kojom se dozvoljuje mletačkim trgovcima, da slobodno trguju po njegovoj 1 Tkaloić Mon. hist. ep. zagr. I. 18. 188 I v an can Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. zemlji, plativ prije obične daće i tridesetnicu: „sub nostro Castro, quod edificare fecimus in portu Zaue."1 Slijedeći međaši predija Dobra su razna drveća, te se moramo držati tek onih međa, kojima se mogu tragovi još danas slijediti. Od savske luke išao j e međaš prema brdu do vrška brijega, dok nije došao do posjeda zagrebačke crkve. Posjed zagrebačke crkve u XII I . vijeku bio je u današnjoj vrapcanskoj župi, te ga povelja kralja Andrije II. g. 1217. ovako opisuje2: „Prima meta terre Rabouch quam Pater noster contulit, incipit a cacumine montis (ispuštam međaše drveća) per viam Belabochouia . . . . inde Oalissam . . . . rivum Prodani . . . . montem Gremla . . . . ad Lomkam per medium flumen in insulam, inde ad Zawam, deinde ad metam Waratyzlai, inde protenditur usque ad Goliwerh et inde per cacumen montis revertitur ad priorem metam." Ime Rabouch (Rabouč) je istovjetno sa današnjim Vrapcem; Rabouč bo dolazi od starohrvatske rijeci rab, rabče, rob, jer su Vrapčani bili kaptolski kme­tovi. Od ostalih imena u gornjoj listini opstoje danas u vrapcanskoj župi Golivrh i Gremla (Grmovcica), dočim se pod Lomkom i Calissom možda imadu razumije­vati znameniti kamenolomi građevnoga i vapnenoga kamena u Vrapcu. U opisu posjeda zagrebačke crkve ističe se dva puta cacumen montis i veli se, da posjed crkve graniči sa posjedom Vratislava (Waratyzlaii), prema tomu je Vratislavov posjed sa zapadne strane graničio sa posjedom zagrebačke crkve. Od vrha brijega spuštao se je međaš Dobre uz mjesto Oalz (možda istovjetno sa Oalissa od calx = vapno) prema crkvi svih Svetih, a od crkve prema potoku Studensz i uz taj potok do Save. Po opisu tih međaša jasno je, d a j e crkva svih Svetih bila među Vrapcem i Podsusedom na nekom brijegu uz potok Studensz. Godine 1367. bio je već nekadanji predij Dobra razdijeljen među potomke Vratislavové, a uživali su taj posjed Nikola, sin Đure Toutha de Zomzed i Ni­kola, sin Arlanda de Stenouch. Zagrebački kaptol izdao je g. 1367. ispravu, kojom uređuje međaše susedskoga i stenjevačkoga posjeda, pak se tom prilikom spo­minje crkva svih Svetih. Rođaci su ustanovili, „quod ryvulus Stenouch vocatus . . . temporibus perpetuis meatum habere debeat. Međaši posjeda Stenouch-a usta­novljuju se: „quarum prima meta inciperet circa quandam magnam viam, que de Zagrabia iret versus Zomzed et ab hine ad ecclesiam lapideam in honore omnium Sanctorum constructam et abinde ad metas terre Borch ascendendo per unum Berch . . . attingit metas possessionis Pony kva.3 Iz ove se listine vidi, da j e kamenita crkva svih Svetih g. 1367. opstojala blizu ceste, koja vodi iz Zagreba u Podsusjed, i blizu potoka Stenouch-a; crkva je bila na međašu posjeda Borch-eva, Borch-i pako bili su rođaci Nikole Susjed-gradskoga i Stenjevačkoga, j e r se svi pišu de generacione Agha. Possessio seu vallis Borch zvao se je u 15. vijeku Borčvrh, a danas se zove selo Borčec. Na vrhu stenjevačkih brijegova još se danas zove neka livada Ponikva. Povelja od g. 1367. ne spominje potoka Studensz, blizu kojega je prema 1 Kukuljević: Neke Gradine: Suseđgrađ sv. I. 3 Neštampana listina iz zbirke jugosl aka-str. 2. demije. г Tkalčić Mon. hist. ep. Zagr. I. 40. I v an č an Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. 189 povelji god. 1209. crkva svih Svetih bila, nego govori о potoku Stenouch. U razmaku od 158 godina razno se piše isti potok, ali makar se razno pisao, ipak je to jedno te isto ime. Taj gorski potočić kratkoga toka je veoma hladan, pak je od studene vode dobio ime Studenac, a g. 1209. pisali su ga Studensz. Od riječi studenac nastala je skraćena riječ zdenac ili zdenec, kako kajkavci danas vele. Da je riječ studenec kajkavska forma, dokazuje ime samostana blizu Poli-čana u Štajerskoj, koj se zove Studenica. Skraćenu riječ od studenec, zdenec pisali su u staro doba Stenouch, j e r j e dokončak na ouch (čitaj ouc) odgovarao u staro doba našim današnjim dočecima na ec. Primjera radi navodim: Lipouz (Lipovec), Horsouz (Hruševec), Dobouch (Dubovec), Lizkoucz (Leskovec). Da se eh imade u XIV. vijeku često kao с čitati, dokazuje povelja od g. 1342. \ gdje se spominje Dolch (Dolec), Stoubicha (Stubica), Golubovech (Grolubovec), Polanicha (Poljanica) i t. d. Dokončenje imena mjesta na ouc održalo se j e do danas u susjednoj Štajerskoj i Kranjskoj n. pr.: Kumroue, Žerouc, Ternouc, Drenouc Dobouc i t. d. Ime Stenjevec se je u razno doba razno pisalo. Najstarije ime glasi Stu­densz (1209.), zatim Stoneuch (1342), Stenouch (1367.), Stenowcz (1601.), Stenouich (1618.), Stagnewitz (1632.), Sztenieuecz (1681), a od ove potonje forme posta da­našnje ime Stenjevec. U 14. vijeku se j e pod imenom Stenouc razumjevao vlaste­linski posjed, nalazeći se u današnjem selu gornji Stenjevec sa pripadajućim kmetovima, dočim mjesto, gdje se današnja župna crkva nalazi, nije imena imalo, jer popis župa zagrebačkoga arhidiakonata od g. 1334.2 spominjući stenjevačku župnu crkvu veli: Ecelesia beate Virginis in campo filiorum vel heredum Ar-landi" ; nabrajajući pako druge župne crkve, koje su bile u većim mjestima, spo­minje ime mjesta n. pr. ecelesia saneti Petri de Crapina, beate virginis de Okich, sanete erucis de Rabouch i t. d. Povelja od g. 1342. spominje župnu crkvu ste­njevačku ovim riječima: Possessio nostra Stoneuch in campo prope Zagrabiam in quo (razumjeva se campo) Ecelesia in honore B. Virginis extitit constituta." Tekar u 16. vijeku počimlje se današnja župna crkva zvati crkvom stenjevackom, a samo selo se za razliku od starijega gornjega Stenjevca zove doljnji Stenjevec. Većinom se drži, da ime Stenjevec dolazi od riječi stijena, jer da su tuj stojale ruševne stijene od rimskih vremena. To mnijenje je istaknuo i glasoviti povjesničar Mommsen, koji je svojedobno bio u Stenjevcu, ovim riječima: „nam Stenjeveci etsi et ipsa multa sunt (rudera antiqua), quod cum neget Katancsichius, testor ego de visu murorum vestigia ibi černi pleraque per hortos camposque ecclesiae adiacentes tegulasque et fistulas et numinos continuo ibi eruderari et testatur etiam ipsum n o m e n v i c i (== vieus maceriarum)".3 To mnijenje j e bez dvojbe Mommsenu saopćio neki Hrvat, koji ga je pratio u Stenjevac, te je izvodio ime Stenjevac od sela stijena. Unatoč opisa gore spomenutih povelja teško bi bilo točno opredijeliti mjesto, gdje je crkva svih Svetih stoj ala, pak s toga raspitavah župljane, jeli im je poznato, da je u staro doba, na kojem brijegu u gornjem Stenjevcu ili Bor-1 N. Z. Arkiv povelja jezuitskog Arkiva. 3 Mommsen : Corpus inser. lat. III str. 508. * ТЦаШс Mon. hist. ep. Zagr. II. 90. 190 I v an č an Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. čecu kakova crkva opstojala. Odgovoriše mi, da cijela župa znade iz starodavne predaje, da je župna crkva u prastaro doba, dok je još ravnicom uz stenjevacke brežuljke Sava tekla, opstojala na brijegu, koji se još i danas Oirkvišće zove. Cirkvišće je katastrálna parcela br. 951 u poreznoj općini Stenjevec gornji, te je najviša točka na brdašcu, koji karta generalnoga stopa Bjelicina brijeg zove, a koje je 215 m. visoko. Pod brijegom na zapad je vlastelinski dvor plemićke obitelji Junkovich, a tik dvora teče Stenjevec potok. Parcela Cirkvišće je na me­đašu sela Borčeca i gornjega Stenjevca, pak bi se prema tomu svi podaci pučke predaje sa listinama XIII . i XIV. vijeka slagali. Župljani ne znadu, komu je crkva posvećena bila, samo tvrde, da j e to župna crkva bila, i pripovijedaju uz to, da su njihovi pređi htjeli na istom mjestu novu veću crkvu gradi t i ; ali što bi danju sagradili, to su drugi dan razrušeno našli, dok nisu jednoga ju t ra u ravnici opazili na Savom doplavljenom panju (seljaci mi rekoše: „na drnu") kip blažene djevice Marije, koji se je zaustavio na onom mjestu, gdje sada župna SI. 105. Tloris crkve Svih Svetih u Gornjem Stenjeveu. crkva stoji. Interesantno je to, da se u župnoj crkvi stenjevačkoj nalazi na oltaru starodavni gotički kip, koji seljaci još danas zovu majka božja drnovečka (od drna ili panja, na kom je kip doplavljen). Visita kanonická od g. 1691. nazivlje ovaj kip „statua B. V. miraculosa". Sve ove okolnosti potakle su me, te sam u kolovozu g. 1902 počeo istra­živati parcelu Oirkvišće, pak nasav već na površini puste oranice sitnijega kamenja i opeka, dao sam kopati na vršku parcele, dok se nisam namjerio na sloj naspa (Schutt), pak idući uvijek tragom njegovim našao sam grabe temeljnih zidova u formi priložena nacrta (si. 105). Debljina temeljnih zidova iznosi 115 do 120 cm., što je svakako neobična debljina za zgradu, koja j e iznutra mjerila oko 40 m2, ali taj način gradnje debelih zidova i za male zgrade upravo je karakterističan za stare crkve. Svetište crkve prema istoku bilo j e romanske forme polukruglo, radius vanjske stijene mjeri 388 cm. Vanjska širina zapadnoga zida, gdje je ulaz bio, ima 776 cm., a duljina pokrajnih stijena 910 cm. Dubljina temelja varira I v a n č a n Crkva Svih Svetih u Stenjevcu. 191 među 80 do 120 cm. Sjeverna, zapadna i južna stijena imala je s vanjske strane glavnim zidovima prizidan drugi zid u Širini od 45 cm., koji međutim nije bio tako duboko fundiran kao glavni temelji (si. 105, prosjek lijevo). Moguće je, da je crkva potresima bila oštećena, pak je ovaj zid bio za učvršćenje naknadno pri­zidan. Mort je neobično čvrst, te se čini, kao da je neka vrst cementa ili barem živim vapnom pravljen. Otkopane temelje pregledao je na moju molbu g. dr. Brunšmid, ravnatelj arh. muzeja, te je pronašao, da su neki fragmenti cigala u naspu rimske prove­nijencije ; valjda su ostaci rimskih zidova upotrebljeni za gradnju ove crkve. Iz temelja je povađeno već odavna sve uporabivo kamenje, pak su samo sitnijim kamenjem i sa ostacima naspa zasipane grabe temeljnoga zida. Na susjednom brijegu je kapela sv. Antuna, koju je potres g. 1880. ra­zorio. Ovu kapelu spominje prvi put vizita kanonická od g. 1741. U to doba bila je vlasnica posjeda Stenjevec Regina Rauch, koju onodobni izvori kao veoma pobožnu i veliku dobrotvorku crkve spominju. Možda je ona nastojala oko toga, da se iz ruševina stare crkve sagradi kapela na sjevernom brežuljku stenje-vačkoga dvora Pogled zvanu, pak je tom prilikom iskopan i kamen iz temelja stare crkve. Pošto je zemljište, na kojem kapela sv. Antuna stoji, usrijed posjeda stenjevačkoga, to je prigodom gradnje kapele parcelu CirkviŠće vlastelinstvo oku­piralo, te i sada spada к imanju Stenjevec. Crkva nije imala rake niti svoda pod podom, nego oko crkve se nalaze kosti pokojnika, koji su se po starom običaju oko crkve pokopavali. Bilo bi veoma interesantno prekopati cijelu parcelu, jerbo bi se onda možda uz grobove pronašlo i priloga, koji bi označili doba, kada su se tamo pokojnici pokopavali, dotično, kada je crkva u porabi bila. Pošto j e stalno, da je g. 1334. župna crkva stenjevacka u nizini bila, to j e valjda već koncem XIII. ili početkom XIV. vijeka crkva svih Svetih kao župna napuštena, a stalno j e to, da je g. 1691. neuporabiva bila, je r ju onogo-dišnja vizita ne spominje. Lj. Ivančan. 

Crkva Svih Svetih u Stenjevcu

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia