Lino Veljak

Veljak, Lino

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Leszek	Kołakowski (1927.–2009.)U	Oxfordu	je	17.	srpnja	2009.	umro	jedan	od	najznačajnijih,	a	nesumnjivo	i	najoriginalnijih	poljskih,	ali	i	europskih	filozofa	XX.	stoljeća	Leszek	Koła-kowski.	 Rođen	 je	 23.	 listopada	 1927.	 u	Radomu.	 Iz	 njegove	 se	 biografije	mogu	izdvojiti	podaci	prema	kojima	je	svoju	akademsku	karijeru	započeo	kao	asistent	za	logiku	u	Lodzu	(ali	logika	je	ostala	na	rubu	njegovih	istraživačkih	i	misaonih	interesa),	na	sveučilištu	na	kojemu	je	i	studirao	te	(1953.)	doktori-rao,	a	da	je	od	1959.	do	1968.	bio	šef	katedre	za	noviju	filozofiju	u	Varšavi,	a	potom	nastavio	svoju	djelatnost	u	SAD-u	i	Velikoj	Britaniji,	gdje	je	živio	kao	stariji	 istraživač	na	oksfordskom	koledžu	Svih	Svetih,	a	povremeno	 je	predavao	na	više	američkih	univerziteta.	Naime,	staljinistički	ga	je	režim	u	Poljskoj	 nakon	 studentskih	 nemira	 proglasio	 »kvariteljem	 omladine«,	 bio	je	isključen	iz	Partije	i	sa	sveučilišta	te	praktično	protjeran	iz	zemlje.	Valja	spomenuti	i	podatak	da	je	od	osnivanja	međunarodnog	savjeta	časopisa	Praxis	bio	član	toga	uglednog	tijela,	te	da	su	neka	njegova	djela	prevedena	kod	nas.Jedan	od	najboljih	stilista	u	suvremenoj	filozofiji,	Kołakowski	je	autor	niza	djela	o	skolastici	i	skolastičkom	nasljeđu	u	marksizmu,	neotomizmu,	Spinozi,	marksizmu,	pozitivizmu,	o	povijesti	i	ljudskoj	odgovornosti,	o	dosljednosti	i	nedosljednosti…	U	njegovom	se	stvaralaštvu	uvjetno	mogu	razlikovati	dvije	faze.	Poljska	faza	obilježena	je	njegovom	kritikom	dogmatskog	marksizma	i	potragom	za	nekakvim	intelektualnim	tipom	interpretacije	Marxove	filozofi-je;	drugu,	englesku	fazu	obilježava	kritika	marksizma	u	cjelini,	kao	i	potraga	za	izvorima	totalitarizma	u	klasičnoj	filozofiji,	od	Platona	do	Hegela.U	prvoj	fazi	njegovo	je	mišljenje	obilježeno	namjernom	nekoherentnošću	i	afirmacijom	kaosa	nasuprot	redu	te	nedosljednosti	nasuprot	dosljednosti.	No,	paradoks	je	tu	tek	prividan	(a	da	je	riječ	o	prividu	jasno	nam	govore	njegovi	spisi,	posebno	oni	pod	naslovima	Etika bez kaosa	i	Pohvala nedosljednosti):	Kołakowski,	svjestan	toga	da	konzervativizam	voli	jasne	odjele	i	da	se	uža-sava	kaosa	u	jednom	zauvijek	sređenim	kartotekama,	hoće	razarati	vladajuću	dogmu	i	dovoditi	u	pitanje	dominantnu	dogmatsku	svijest	(neovisno	o	tomu	je	li	riječ	o	katoličkoj	ili	komunističkoj	dogmi).	Jednako	tako	on	zna	da	je	nedo-sljedan	zločinac	ili	logorski	čuvar	manje	zlo	od	dosljedna	i	beskompromisna	izvršitelja	 zločinačkih	planova	 i	 pothvata.	 Ipak,	 to	 ne	 znači	 da	 je	 za	 njega	svaka	 nedosljednost	 bezostatno	 i	 bezuvjetno	pohvalna.	Tako	 će	 on	 u	 član-ku	»Aktualan	i	neaktualan	pojam	marksizma«	s	gnušanjem	ustanoviti	kako	je	sovjetski	marksizam	1945.	ocjenjivao	Hegela	kao	njemačkog	šovinista	 i	apologeta	rata,	a	devet	godina	kasnije	toga	istoga	Hegela	proglašavao	veli-kim	(premda	idealističkim)	dijalektičarem.	Ta	vrsta	nedosljednosti	nikad	neće	izazvati	njegovo	odobravanje,	kao	što	on	nikad	nije	pravio	ustupke	službenoj	ideologiji.	No,	s	druge	strane,	Kołakowski	neće	ostati	ni	pri	pravocrtnom	ne-giranju	ideologije.	Ideologija	ima	i	svoju	pozitivnu	funkciju.	Iako	je	ona	po	definiciji	lažna	i	mistificirana,	iskrivljena	svijest	o	interesima	određene	soci-jalne	skupine	koja	dijeli	dotičnu	ideologiju,	u	njoj	valja	vidjeti	i	jednu	pozitiv-nu	funkciju,	a	to	je	održavanje	vjerovanja	u	one	vrijednosti	koje	su	neophodne	784u	svrhu	efikasnog	djelovanja	te	skupine.	To	vrijedi	za	svaku,	pa	i	staljinistič-ko-komunističku	ideologiju.	Drugo	je	pitanje	koja	je	svrha	efikasnog	djelo-vanja	jedne	dogmatsko-totalitarne	stranke	i	kako	se	etički	može	vrednovati	ta	svrha;	u	tom	je	pogledu	ocjena	koju	Kołakowski	daje	jednoznačno	negativna,	iako	u	naznačenoj	prvoj	 fazi	svojega	stvaralaštva	on	vjeruje	da	 je	moguć	 i	nekakav	 drugačiji,	 nedogmatski	 i	 antidogmatski	marksizam,	 koji	 bi,	 s	 onu	stranu	komunističke	ideologije,	otvarao	put	k	racionalizaciji	ljudske	povijesti	i	predstavljao	poziv	na	sudjelovanje	u	njezinu	mijenjanju.Konzekvencija	takve	diferencirane	prosudbe	socijalne	funkcije	ideologije	sa-stoji	se	 i	u	 relativiziranju	razlike	 između	ideologije	 i	znanosti.	Kołakowski	odbacuje	crno-bijelu	 sliku	 ideologije	kao	carstva	 laži	 i	obmana	 te	znanosti	kao	 carstva	 neupitnih	 istina	 i	 dokazivih	 tvrdnji.	Razlika	 između	 ideologije	i	 znanosti	nalazi	 se	u	njihovoj	društvenoj	ulozi.	 I	 znanost	može	služiti	po-robljavanju	kao	što,	s	druge	strane,	 ideologije,	mitovi	 i	utopije	mogu	imati	pozitivnu	funkciju,	makar	u	smislu	buđenja	i	održavanja	nade	u	bolji	svijet	ili,	još	skromnijih	dosega,	održavanja	socijalne	homogenosti.	Ideja	socijalizma	je	utopija,	pisao	je	šezdesetih,	ali	to	ne	znači	da	je	socijalizam	nemoguć.	No,	iz	vjerovanja	u	mogućnost	socijalizma	ne	slijedi	i	zaključak	o	njegovoj	nuž-nosti	(ili	čak	i	zaključak	prema	kojemu	je	nužnost	socijalizma	dokazana	na	jednak	način	na	koji	je	dokazana	nužnost	važenja	nekoga	fizikalnog	zakona).	Kasnije	će	se	on	ipak	distancirati	od	te	svoje	vjere	u	mogućnost	utopijskog	socijalizma.U	toj	prvoj	fazi	on	razlikuje	pojam	komunizma	od	komunističkih	zločina.	Po-jam	komunizma	ne	obuhvaća	samo	proizvodne	odnose	i	rast	blagostanja	već	i	takve	vrijednosti	koje	zaslužuju	da	važe	i	po	sebi,	a	ne	tek	kao	sredstva	za	neke	druge	svrhe.	To	se	u	prvom	redu	odnosi	na	usavršavanje	moralnih	prin-cipa	društvenog	života,	na	porast	sveopćeg	obrazovanja,	na	razvijanje	znanja	i	estetske	osjećajnosti.	Ako	se	ideja	komunizma	razumije	na	takav	način,	onda	je	on	svrha	koja	posvećuje	sredstva	kojima	se	služi,	ali	odatle	ne	slijedi	da	su	sva	sredstva	dopuštena,	već,	naprotiv,	kako	je	tih	godina	pisao	u	ogledu	pod	 naslovom	 »O	 ispravnosti	 maksime	 ‘Cilj	 opravdava	 sredstva’«,	 slijedi	očiglednost	 istinitosti	 tvrdnje	da	 se	 svrha	 sadržana	u	 ideji	 komunizma	»ne	može	ostvariti	pomoću	političkih	mjera	koje	članove	socijalističkog	društva	odgajaju	u	laži	i	strahu«.	A	nositelji	i	izvršitelji	takvih	mjera	snose	moralnu	odgovornost,	dok	same	mjere	podliježu	sudu	povijesti.	Moralni	sud	odnosi	se	isključivo	na	individue,	koje	se	nikako	ne	mogu	osloboditi	odgovornosti	za	ono	što	čine	ili	ne	čine.	Zločini	počinjeni	u	ime	ideje	komunizma	moralno	se	tretiraju	kao	i	svi	drugi	zločini,	neovisno	o	njihovoj	motivaciji,	a	odgovornost	obuhvaća	i	naredbodavce	i	izvršitelje.U	još	jednom	eseju	iz	šezdesetih	godina	pod	naslovom	»Odgovornost	i	povi-jest«	Kołakowski	piše	i	sljedeće:»Nitko	nije	oslobođen	pozitivne	ili	negativne	odgovornosti	time	što	su	njegova	djela	tek	djelić	jednoga	određenog	historijskog	procesa.	Vojnik	je	moralno	odgovoran	za	zločin	koji	je	počinio	na	zapovijed	pretpostavljenoga,	a	time	je	u	još	većoj	mjeri	pojedinac	odgovoran	za	djela	koja	je	počinio	po	navodnom	ili	zbiljskom	nalogu	anonimne	povijesti.«I	dalje:»Vojnik	koji	ispunjava	neku	lošu	zapovijed	svoga	pretpostavljenoga,	lošu	sa	stajališta	ratne	teh-nike,	nije	tim	ispunjavanjem	odgovoran	za	izgubljenu	bitku.	No,	vojnik	koji	na	temelju	dobive-ne	zapovijedi	sudjeluje	u	masovnom	ubijanju	civilnog	stanovništva	jest	odgovoran	za	ubijanje	naroda.«L.	Veljak,	Leszek	Kołakowski	(1927.–2009.)FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	116	God.	29	(2009)	Sv.	4	(783–785)785Misli	su	to	koje	važe	i	danas,	nakon	što	je	nakazni	i	lažni	komunizam	staljin-skog	i	brežnjevljevskog	tipa	već	odavno	sišao	s	historijske	scene	i	otišao	u	»ropotarnicu	povijesti«.A	ono	što	važi	za	vojnika	u	bilo	kojem	ratu	protiv	civila,	važi	i	za	komuniste	koji	u	ime	ideje	boljeg	svijeta	čine	zločine	i	druge	prijestupe.	Takvi	komunisti	mogu,	bio	je	uvjeren	Kołakowski,	održavati	vlast,	ali	ne	mogu	izgrađivati	(a	posebno	ne	i	izgraditi)	bilo	kakav	komunizam.	Na	kraju	se	pokazalo	da	je	on	ipak	bio	u	krivu:	nisu	sačuvali	ni	vlast,	a	kamoli	izgradili	komunizam	(to	što	su	svojom	proizvodnjom	viška	moći	kompromitirali	jednu	ideju	boljeg	svijeta	moglo	bi	se,	hoćemo	li	biti	cinični,	označiti	kao	kolateralna	šteta).U	svojoj	će	drugoj	fazi	nekadašnji	zastupnik	»humanističkog	marksizma«	oci-jeniti	marksizam	kao	najveću	fantaziju	XX.	stoljeća.	Koliko	je	na	tu	promjenu	njegove	prosudbe	utjecalo	razočaranje	uzrokovano	uvidom	u	nepopravljivost	na	ideologiju	svedene	Marxove	filozofije,	koliko	osobna	ogorčenost	postup-cima	samozvanih	marksista	koji	su	ga	praktično	protjerali	iz	domovine,	koli-ko	težnja	za	prilagođavanjem	oksfordskim	intelektualno-političkim	i	drugim	standardima,	a	koliko	pak	oslobođenost	od	nužnosti	mimikrije	–	vjerojatno	nikad	nećemo	doznati,	neovisno	od	njegovih	svjedočenja	i	ispovijesti	o	uzro-cima	njegova	definitivna	odricanja	od	nade	da	se	s	marksizmom	(ali	i	s	te-meljnim	Marxovim	idejama)	bilo	što	smisleno	može	uraditi.	Kakav	god	bio	odgovor	na	naznačenu	dilemu,	nedvojbeno	je	da	je	Leszek	Kołakowski	bio	jedan	 intrigantan,	provokativan	 i	po	mnogo	čemu	dubok	mislilac	XX.	 sto-ljeća,	te	da	će	njegovo	djelo	i	dalje	u	različitim	aspektima	predstavljati	izvor	nadahnuća	za	one	koji	tek	dolaze.Lino VeljakL.	Veljak,	Leszek	Kołakowski	(1927.–2009.)FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	116	God.	29	(2009)	Sv.	4	(783–785)

Leszek Kołakowski (1927.–2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia