Stjepan Zlatović

Zlatović, Stjepan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

102 3. NVS H O N O R E S C V L t A R i / / / MILITVM DIGNVS SET DIGNVS AMATvEI DVX IDEM SOCIVS QVI SVI CVM M I L I T E R E G I S DIGN M E M O R A T V CLVSAT PER SAE CVLA FAMA P ) b 1 VII ID2S A'G 360 CONSTANTIO AVG X "E 1VLIANO CAES III CONSS 4. D E P O S I T IO -EVGRAFI CHOREEPISCOPl D X I -N O V E M B R E S 5. Isto na Solinu kod željezničke postaje na kockastom kamenu: I I I LI V P F R E S T V T VIVVS- SI BI FECIT S. Ljubié. Stara crkva i grobište u Vrelu Cetine. Od davnih vremena znamenito bijaše zemljište uzduž rieke Cetine, izkrižano rimskimi kolovozi i spojeno mostovi, na komu E u D = die. — 2 v u D == idus. 103 tiekom rieke u dužini kakvih 50 kilometara vide se ruševine od pet starinskih gradova: kod Garduna, Čitluka, Potravlja, Garjaka i Je-ževića, rimskimi uspomenami nadpisa, novaca i krnjotinami razno-vrstnih zemljavih i staklenih posudja. Rek bi da ovi gradovi propadoše prvo naseljenja Hrvata, jer na zasnovanju cetinske županije nijednoga ne uzdržaše, nego na istomu zemljištu načiniše nove tvrde gradove : Glavaš, Vrliku, Po-travlje, Brez, Sinj, Vir, Čačvinu i Nučak, kojih ostanci i danas vide se po krševitih klisurah. U Županiji, tako gradovi okićenoj i kršćanskim narodom na­pučenoj, vremenom se podigoše dične zadušbine, ugledno svećenstvo crkve i samostani; što sve Turci razprhaše i ra/rušiše po navadi muslomanske nesnošljivosti i divjaeke zanešeuosti. Poviest nam kaže, da u Vrlici bijaše sielo nadpopa; i kako u XIV. vieku velmože Šu-bići nanijestiše Franovce u Bribiru i Skradinu, Nelepići u Kninu, tako i cetinski podigoše im samostane u Vrlici i Cetini, od kojih jedina nam još uspomena u zidini stare crkve u Vrelu Cetine, koje sliku prilažemo sa nekoliko crtica, što natn dohrani poviest i pučka predova. Začudno je, da ovi časni ostanci odolješe preko trista go­dina vjetrim i olujam, strielam i potresim! A što je najzačutnije i ljudskoj zlobi!! Možda je poglaviti uzrok to , što je u okolnomu puku ukorenjeno osvjedočenje, da je ouo mjesto pod nebeskom za­štitom, i kada bi se samo grana skršila zlobno starodavnoga na­okolo dublja, ili se sa zida oborio kamen, da bi grad onesrećio svu Cetinsku krajinu. Kadno na svrhi XVII vieka Turci bijahu potjerani iz Cetine, iz okolnih mjesta naseliše Cetinu uz katolike dobar broj hrišćana; katolici namjestiše se okolo varoša Vrlike, a hrišćani zapremiše okolicu; tada oni koji bijahu u Vrelu Cetine počeše pokopavati svoje mrtve pod stećke u stare .grobove pokraj zidina ove stare crkve, što sliede i dandanas, a katolici svoje donose u grobište sve­toga Petra kod varoša. Kako hrišćani zaokupiše staro groblje, tako u veće navrataka pokušaše prisvojiti zidine stare crkve; ali im toga katolici nedopustiše, nego za dokaz prava i vlastníctva napraviše kameni otar na stećku uz pročelje sa poldnevne strane, i svake godine na krize (spasovđan) svetčanim hodočašćem dolazi župnik pukom iz Vrlike, obavi blagoslov polja, i na pomenutom otaru služi svetu misu. — Od ovoga svetčanoga hodačašća na Spasovđan crkva se prozvala Svetoga Spasa. 104 Po ostancih, koje nam slika predstavlja, može se suditi, da crkva bijaše sasvim izvanrednoga sloga, kojoj prilična nebijaše ikoja ua ovomu kraju; sva od sitnoga kamena bez redovitih šava i slo­jeva ; neobičnimi prigradami i razdieli. Crkva je obrnuta od zapada istoku; na pročelju uzidan je š njim zajedno visoki četvrtasti zvonik i po njemu duguljasti pro­zori jedan poviš drugoga u razmjernoj dalečini sa sve četiri strane, samo ua vrhu bijahu prostraniji prozori za zvona. Krov i vrh davno se na zemlju strovališe. Na podauku sveden je zvonik na šiljasti čemer, izpod koga poglaviti je ulazak u crkvu kroz vrata preveč nizka i malahna. Na ulazku pokazuje se u crkvi prigrada, nad kojom stajaše molište, iz koga jedino mogaše se ua vrata u zvonik ulaziti. Iz ove prigrade prostrani otvor uvodi u tielo crkve, koje tlo bilo bi četvero­kutno, dvaputa dulje no širje; a četverokut kao da bi na kraju završio polukrugom, ali ga rastavlja manji četverokut, kojim bi sa-činjao svetište Absid. Uzduž zidova iznutra uzidani su izneseni četvrtasti stupovi razmjernom daljinom, a izmedju njih po tri oduga prozora sa strane. Na ove jake stupove oslanjahu se izkrižani tanki svodovi, na kojih ležaše veliki šiljasti svod svekolike crkve. Izvana naprama nutrenjim stupovim biahu nazidane kao tanke poluokrugle kule do pod krov; prilično je, da to bijahu podpore i utvrde zidova, da se nebi razmakli pod težinom velikoga crkovnog svoda. Krov i svodovi sve se je srušilo i propalo u crkvu, ter na-snlo kojim metrom debeline sedre i kamenja, opeka i klačarde crkveno t lo, koje je zaraslo trnjem i dračom, ter putniku pristup zabranjiva. Sgrada ovako neobičnoga sloga sličila bi kakvoj starinskoj basilici, s toga njeki mišljahu, da to bijaše biskupska crkva, koji bi u davna vremena u blizini stanovao;' a drugi, da je mogla biti templarska sgrada2 koji bi tud nastanjeni bili; ali nije niti jedno niti drugo, nego stara matica Franovačkoga samostana Cetine:3 Conventus Cettinensis ante aim. 1400 conditus . . . . ad fontes fluvii Cetin considet. 1 Lovrich. Osservazioni . . . . 28 . . . . Ivi era, per quanto dicesi la residenza ď un Vescovo ne' tempi remoti. 2 Lago. Memorie . . . II. 256. 3 Greiderer. Germ. Franc. I. 1. 2. N. 200. 105 Mi ćemo se na drugomu mjestu baviti poviesti ovoga samo­stana, ovdje ćemo samo pomenuti, da do god. 1400 pripadaše ku-štodiji Duvna, a kašnje postade poglavitim posebne kuštodije, koja se po njemu nazivaše Cetine i sastojaše od samostana: Cetine, Vrlike, Klisa, Skradina, Visovca, Knina i Karina.1 Ovi franovaeki samostan u Vrelucetine bijaše ne jednom od onih čarobnih plemenitih položaja, koje u stara vremena najbolje znadoše pronaći samostanei za svoja pribivališta, ter i ovomu cetin­skom mućno bi se sličan našao u pokrajini. Samostanska sgrada tako je srušena i sražena, da joj već biljega nit uspomene ne ostade, izvan temelja zemljom zasutih. Uz crkvu bijaše prostrano grobište, koje se dugo sjeveru pro­teže. Ovo grobište, na komu računa se, da izvan prostih sebičnih grobova moglo bi biti do 500 mašeta kamenih stećaka, imalo bi pozvati na se pozornost narodnih učenjaka, prvo nego se sakriju vidu ljudskomu. Učni Fortis prošastoga vieka u naukovnih iztraži-vanjih mogaše ih nabrojiti do blizu 200, danas ih se ne vidi niti polovica tog broja! ne s toga što bi uništeni bili ili drugamo pre­neseni, nego s uzroka što su na podauku širokog polegnutoga polja izmedju planine Dinare i Gnata izmedju zemljavih brda, ter pokle je gora sasječena, vjetri i kiše sanose zemlju i obasiplju grobove, od kojih samo ogromniji još se vide nad zemljom. Ovi se razlikuju od ostalih u Dalmaciji veličinom i oblikom; ima ih do tri metra dugih i do dva širokih ili debelih komada; i dok su ostali samo četvrtasti ili na greben, ovdje ih ima na veće kuta i obraza. Jedan naš učen domorodac bavi se njihovim nacrtom, i kani ih strukovnjački proučiti i opisati, želimo samo da to bade naskoro. Do sada različiti pisaoci različito o njima mnenje istakoše; jedni mišljahu da bi njekoji bili od prastarih doba, tja predrimskih.2 Mi se ne osudjujemo upuštati u taka pitanja; ali budi nam prosto iz-taknuti skromno mnenje da, pošto se na njekojih iztječe urezan križ, držimo ih neoprovrljivo, da su od doba kršćanskih, a pošto nam domaća crkovna poviest ne zabilježi tako cvatuće kršćanstvo na onomu kraju sa onako obilatim grobištem i množinom grobnih spomenika prvo došašća Hrvata, osudjujemo se uztvrditi, da su mogli biti samo hrvatski. Ovo naše mnenje bilo bi ukripljeno tjem, što 1 Wading. Ann. XV. 337. 2 Bullettino di Archeol. e Stor. Dalm. 1882. Nr. 9. 130. m na istih mašetih nalazi se običajni znak, tako narečen ilirski, to jest polumjesec sa zviezdom, koga i u kasnija vremena Hrvati običa­vaše urezavati po nadgrobnih pločah, kako se može osvjedočiti gro­bovima kod crkava po zagorskoj Dalmaciji. Drugi su cienili, da bi mašeti jednako mogli pokrivati poganske stare grobove, kojim bi se kašnje Hrvati bili poslužili za poklopce svojih grobova, na kojih bi kašnje urezali krize i svoje znakove. To bi se nama činilo ne prilično, jer bi nastalo pitanje: jesu li Hrvati našli mašete na tomu istomu mjestu, ili su ih s drugih strana dopeljali ? Po crkovuih pripisih Hrvati kao kršćani moradoše po­svetiti zemljište za pokopanje mrtvih. Bili svećenici posvetili mjesto prepuno poganskih kostura, kada na sve strane imadoše prostih poljana za pokopavanje svojih mrtvih ? Da su pak s drugih strana tute privučeni, jedno što bi se tako djelo protivilo običaju i uvje­renju naroda, koji vazda znao je poštovati grobove ma čiji bili, i sluti veliku uesreću, kada bi se u njih krećalo; drugo nije moguće da bi se ti mašeti po cieloj krajini pobrali i tute na jedno mjesto postavili; bio bi još ma koji na prvašnjem mjestu ostao; dočim se toga nigdje ne vidi, dališ na samu grobištu kod katoličke crkve u Vrelu Cetine. Nije prilično ni to , da bi na gotovih starih mašetih Hrvati kašnje urezavali krize i narodne znakove, jer kada bi to bilo, oni bi krize i znakove samo udubli u stećke; ali to nebijaše, nego kríži i znakovi stoje izneseni u rilievu,1 a da oni rilievi ostanu, valjalo je saklesati i otući vaskoliki stećak; jeli moguće misliti, da pri obil-uosti kamena na sve strane oni bi krećali tudje grobove, i okolo njih se mučili za da im kríži i bilježi pomole kao što se na njima vide ? Mi cienimo dakle, da sa ono grobovi starih Hrvata eetinske-županije, gdje se možda pokopavahu osobito imućniji, velmože i pučki prvaci iz sve krajine uz maticu liepu crkvu franovačkoga samostana; kao što se do zadnjih vremena pokopavahu uz maticu svetišta Visovca franovačkoga samostana na Krči koluneli, serdari, harambaše, kapetani i pučki poglavice iz Drniške, Kninske i Skra-diuske krajine; iz Zagore, Kotara i Bukovice. 1 Krstovi u relifu bili su našasti god. 1838 na velikih grobnih ma­šetih na Bolu, a medju njirni jedan sa rimskim nadpisom. Dr. N. Ostoié u listu Gazzetta di Zar a 1838 n. 41, 42, dokazao je, da su svi ti grobovi istodobni, te da spadaju na prva doba kršćanska, svakojako prije Konštan­tína Velikoga. Urednik. 107 Ako je van crkve na prostranom grobištu toliki broj zname­nitih spomenika, koji bi dokazivali znamenitost obitola i osoba po­kopanih onog vremena, kada se vehnože i dostojanstvenici običa­vahu pokopavati po crkvah u umjetne grobove sa urezanimi pisme-nimi nadpisi, zar se nebi moglo dobrom nadom nagovieštati, da bi se na zasutomu tlu ove narodne zadušbine starinske crkve moglo nac'i umjetnih grobova i pismenih uspomena poviestnih dostojanstvenika ? Evo što nas je odlučilo da objelodanimo ove crtice i ukriepilo u nadi, da bi one mogle potaknuti koga rodoljuba, da se odvaži na posao kako bi se izniela klačarda i kamenje iz crkovnih zidina, čim je tlo zasuto, stavnim uhvaiijem, da bi trud i trošak bio naplaćen kojim važnim odkrićem, za koga narodna poviest i učenjaci bili bi mu harni i zahvalni. Kada bi se moglo dok azati, da je hrvatski sabor na mlado ljeto god. 1527 držan u našoj Cetini u Dalmaciji, tada bi ova crkva još znamenitija bila kao poviestni spomenik, jer bi baš u njoj sastali se bili velmože narodni zastupnici, i u njoj bila na­pisana adresa, kojom je Ferdinand Habsburgski bio odabran za hrvatskog kralja. Fr. Stip. Zlatović. Drevna špilja n a o t o k u B r a č u k o d s a m o s t a n a ( h e r e m a ) S t i p a n č i ć a . Nalazeći se na Bolu prošlih praznika, čuo sam pripovjedati čudne stvari o ujekakvoj špilji više sela Murvice, gdje su ujegda dva brata pustiujaka svoje dne u samoći do smrti provela. Ovo sbudi u meni želju, da ju čim prije razgledam i proučim, te 11 kolovoza ranim jutrom zaputih se u samostan Stipančića, koj leži na blizu rečene špilje, i gdje sada stanuju gornje koludrice (pizo-kere) reda sv. Augustína. Kod samostana je crkvica, a na njoj ploča, ua kojoj je liepo ukresan ostensorij sa dvie svieće po boku i godina 1477. * 1 Koludrica teta Lucia (tako se zovu medju sobom koludrice, a sada j ih sedam na broju) pokaže mi dosta starih listina i pergamena iz mletačke dobi. Latinske su i italijanske, a u njima su zapisane redovničke zadužbine, potvrde i pravila samostana. Navlastito je zlamenita oporuka Jakoba Jurin-kovića iz Pražnica, kojom ostavlja svoja dobra samostanu, jer bi ga mogla zateći smrt u hodočašćenju sv. Jakoba od Kompostelle (ehe é in cavo al monđo). Darovnica napisana je god. 1540 die veneris sexta febrarj. Uz 

Stara crkva i grobište u Vrelu Cetine

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia