Željko Pavić

Pavić, Željko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Marko	Josipović (1948.–2009.)Dana	8.	svibnja	2009.	umro	je	Marko	Josipović,	svećenik,	kanonik,	dugogo-dišnji	profesor	 filozofije	na	Vrhbosanskoj	 teologiji	u	Sarajevu,	 leksikograf,	nakladnik	 i	prevoditelj.	Naprosto	 je	nevjerojatno	da	čovjek	koji	 je	sâmoga sebe izliječio	nakon	dugogodišnje	borbe	s	rakom	samo	tako	podlegne	mož-danom	udaru!Marko	Josipović,	kao	filozof	i	teolog,	pripada	onoj	poratnoj	generaciji	hrvat-skih	mislitelja	iz	BiH	koja	se	–	ne	svojom	voljom	–	morala	školovati	izvan	zavičaja.	Studij	klasične	gimnazije,	koji	je	još	prije	Josipovićeva	rođenja	uki-nut	u	Travniku,	opet	je	morao	pohađati	na	Interdijacezanskoj	školi	na	Šalati	u	Zagrebu,	gdje	je	i	maturirao	1967.	godine.	Filozofsko-teološke	studije	poha-đao	je	u	Đakovu	i	Sarajevu,	a	diplomirao	je	1975.	na	Katoličkom	bogoslov-nom	fakultetu	u	Zagrebu.Neupućenom	čitatelju	ovdje	treba	dati	 jednu	vrlo	važnu	opasku:	nadbiskup	Josip	Stadler	osnovao	 je	Vrhbosansku	visoku	 teološku	 školu	1890.	 koja	 je	nakon	preuzimanja	vlasti	od	strane	komunista	s	radom	morala	prekinuti	od	1946.	do	1967.	godine.	Tu	činjenicu	izričito	naglašujem	zbog	toga	što	nastava	u	travničkom	sjemeništu	i	na	teologiji	u	Sarajevu	ni	tada	a	ni	sada	ništa	nije	zaostajala	i	ne	zaostaje	iza	studija	na	teološkim	učilištima	u	Hrvatskoj,1	tako	da	je	ukidanje	studija	teologije	u	Sarajevu	imalo,	po	mojemu	sudu,	jedan	kraj-nje	poguban	i	s	druge	strane	vrlo	željeni	cilj:	ukoliko takav studij ne postoji u BiH, utoliko u njoj nema potrebe niti za profesorima niti za studentima teologije!1O	tomu	je	sam	Marko	Josipović	iscrpno	pisao	u	 više	 navrata,	 obuhvaćajući	 pritom	 razvoj	tamošnjega	 studija	 filozofije	 sve	 od	 dolaska	Josipa	 Stadlera	 iz	 Zagreba	 i	 isusovaca	 iz	Innsbrucka	 u	Travnik	 i	 Sarajevo,	 pa	 sve	 do	današnjih	 dana.	 Usp.	 o	 tomu	 posebice.	 M.	Josipović,	»Filozofija	u	stogodišnjoj	povijesti	Vrhbosanske	visoke	teološke	škole«,	u:	Studia vrhbosnensia,	sv.	5,	1993.	Ovdje,	neovisno	o	drugim	Josipovićevim	člancima	koji	se	bave	istom	 temom,	 moram	 napomenuti	 da	 mi	 je	Marko	Josipović	u	veljači	ove	godine,	dakle,	nekoliko	mjeseci	 prije	 svoje	 smrti,	 poslao	u	suradnji	s	Markom	Karamatićem	zaokruženi	prikaz	razvoja	studija	filozofije	na	Vrhbosan-skoj	i	Franjevačkoj	teologiji,	koji	je	u	sklopu	makropedije	»Filozofija	u	BiH«	za	izdavanje	predviđen	u	Filozofskom leksikonu	Leksiko-grafskoga	zavoda	Miroslav	Krleža.Ovdje	bi	bilo	nepravedno	ne	istaknuti	da	ovo	što	je	kazano	mnogo	više	pogađa	Franjevač-ku	 teologiju	 u	 Sarajevu	 koja	 je	 u	BiH	 –	 uz	nebrojene	 i	 neopisive,	 povijesne,	 političke	 i	tvarne	muke	–	dala	tako	veliki	prinos	ne	samo	razvoju	kršćanske	duhovnosti,	nego	 i	 razvo-ju	 bosansko-hercegovačke	 misli	 u	 cjelini,	o	 čemu	 je	 gotovo	 u	 svim	 svojim	 prikazima	razvoja	neskolastike	u	BiH	pisao	i	Marko	Jo-sipović.	Usp.	 o	 tomu	npr.:	K.	Draganović/J.	Buturac,	 Poviest Crkve u Hrvatskoj,	 1944.;	S.	Hrkač,	»Filozofijski	rukopisi	na	latinskom	jeziku	franjevačke	biblioteke	u	Kraljevoj	Su-tjesci«,	Prilozi za istraživanje hrvatske filo-zofske baštine	7–8	(1978);	J.	Jelenić,	Kultura i bosanski franjevci I–II,	 1912.–1915.;	 M.	Josipović,	»Filozofija	u	stogodišnjoj	povijesti	Vrhobosanske	visoke	teološke	škole«;	M.	Jo-sipović,	»Pregled	skolastičke	filozofske	tradi-cije	u	BiH«,	Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine	 39–40	 (1994);	 S.	 Krasić,	»Filozofsko-teološki	 studij	 dominikanskog	reda	u	Zadru	(1396.–1806.)«,	Zadarska revi-ja	36	(1987);	K.	Krstić,	»Počeci	 filozofije	u	Hrvatskoj«,	 Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine	 1–2	 (1975);	 S.	 Zimmer-mann,	 Historijski razvoj filozofije u Hrvat-skoj,	1929.780Čini	se	kako	su	se	tadašnje	vlasti	nadale	da	će	studenti	i	profesori	teologije,	studirajući	izvan	BiH,	ostati	trajno	izvan	nje,	tj.	da	se	ni	profesori	niti	studenti	neće	više	vratiti	u	zavičaj.	Svatko	razuman	lako	će	shvatiti	tu	strašnu	poruku	tadašnjih	vlasti!Marko	Josipović	za	đakona	je	zaređen	1973.	godine	u	Sarajevu,	a	za	svećeni-ka	Vrhbosanske	nadbiskupije	8.	srpnja	1973.	u	Prozoru.	Nakon	ređenja	upu-ćen	je	u	Travnik	na	službu	župnog	vikara,	koju	obnaša	do	1975.,	kada	odlazi	na	postdiplomski	studij	u	Rim.	Prvo	na	Papinskom	sveučilištu	Gregorijana	1977.	postiže	magisterij	(licencijat),	a	potom	1985.	doktorat	iz	filozofije	na	Angelicumu	s	temom	o	Juraju	Dubrovčaninu	(iz	»svojih«	razloga	Marko	Josi-pović	uvijek	je	iznova	ustrajavao	na	njegovom	latiniziranom	imenu:	Georgius Raguseius).Od	1982.	pa	sve	do	svoje	smrti	Marko	je	Josipović	predavao,	kako	je	sam	go-vorio,	»filozofske	traktate«	na	Vrhbosanskoj	katoličkoj	teologiji	u	Sarajevu.	Pored	brojnih	profesorskih	i	svećeničkih	dužnosti,	u	najgora	vremena	agresije	na	BiH,	od	3.	prosinca	1993.	do	31.	listopada	1996.,	kada	je	Bogoslovija	bila	izmještena	u	Bol	na	Braču,	bio	je	rektorom	Bogoslovije	i	Vrhbosanske	visoke	teološke	škole,	da	bi	31.	listopada	1996.	bio	imenovan	dekanom	Vrhbosan-ske	katoličke	 teologije.	Nakon	povratka	u	Sarajevo,	1996.	godine,	pokreće	te	1997.	objavljuje	prvi	broj	časopisa	Vrhbosnensia,2	čija	je	prva	zadaća	bila	mir,	oprost,	pomirenje	i	gradnja	novih	mostova	suživota	ne	samo	u	napaćenoj	poslijeratnoj	Bosni	 i	Hercegovini,	već	posvuda	gdje	 svaki	 čovjek,	obitelj	 i	narod	zaslužuju	svoj	dom	i	svoje	dostojanstvo.	Za	Marka	Josipovića,	u	BiH	pred	tim	i	takvim	»suživotom«	ne	može	biti	niti	uzmicanja	niti	zaziranja,	jer	onda	ne	bi	bilo	ni	života	ili,	kako	je	tada	sâm	Marko	Josipović	u	»Uvodniku«	prvoga	broja	napisao:»Netko	zazire	od	ove	i	ovakve	etničko-vjeronazorsko-kulturalno	mozaične	bosansko-hercego-vačke	sredine,	netko	ju	doživljava	upitnom,	a	netko	apriorno	proglašava	nepodnošljivom.	Za	nekoga	pak	ona	je	zanimljiva	i	privlačna	–	pravo	bogatstvo.	Za	katolika	takva	sredina	je	izazov	i	prigoda	da	susrećući	se,	živeći	i	radeći	s	drugačijima	odjelotvori	i	svjedoči	Isusovo	evanđelje	ljubavi.	Za	Hrvata	katolika	rodna	bosansko-hercegovačka	gruda,	koju	su	pređi	nastavali	i	zno-jem	i	krvlju	zalijevali	čitavo	tisućljeće,	uz	to	jest	sveta,	a	življenje	u	njoj	zadatak	i	obveza.	Pređi	ga	duže	da	voli	svoju	rodnu	grudu	i	da	na	njoj	njeguje	i	dalje	razvija	baštinjenu,	kršćanstvom	prožetu	kulturu	 i	običaje,	makar	 to	ponekad	bilo	opasno	 i	 teško,	 te	po	svemu	tome	na	svom	višestoljetnom	ognjištu	bude	svoj	i	prepoznatljiv	među	drugima.«Ima	li	se	u	vidu	da	je	to	Marko	Josipović	napisao	dvije	godine	nakon	Dayton-skoga	sporazuma,	lako	je	uočiti	da	Josipović	svoju	»rodnu	bosansko-hercego-vačku	grudu«	nikada	nije	niti	tražio	niti	želio	izvan	svoje	domovine,	što	trajno	obvezuje	svakoga	tko	je	u	ratu	morao	napustiti	svoje	ognjište	da	ostane	vjeran	svojemu	zavičaju,	ne	samo	u	mislima,	osjećajima	i	ljubavi,	već	zbiljski	–	u	tom	smislu	da	svojim	djelovanjem	svugdje	širi	vidike	svojega	zavičaja	i	da	ispuni	vječni	»zadatak«	naših	pređi,	da	u	tom	zavičaju	uvijek	bude	drugoga	i	drugačijega,	bez	čega	nema	ni	vlastite	»prepoznatljivosti«.Za	Marka	Josipovića,	»evanđelje	ljubavi«	ili	njegovo	kršćanstvo	naprosto	ni-kada	nisu	bili	razdvojeni	niti	razdvajani	od	takvoga	bosansko-hercegovačkoga	zavičaja	koji	dakle	sve	nas,	ne	samo	u	ime	pređih,	dùži	»da	voli	svoju	rodnu	grudu«!	U	toj	je	nakani	Marko	Josipović	uz	časopis	Studia Vrhbosnensia	po-krenuo	i	nakladnički	niz	Radovi	koji	je	do	sada	izdao	desetak	vrijednih	knjiga	iz	teologije	i	filozofije.	Moram	istaknuti:	izričitom Markovom zaslugom!Okrenemo	li	se	onom	filozofijskom i filozofskom	Marka	Josipovića,	tada	u	oči	padaju	dvije,	samo	prividno	oprečne	činjenice.	Svoj	filozofijski	razvoj	Marko	Josipović	započinje	doktorskom	radnjom	o	filozofu	Georgiusu	Raguseiusu,	Ž.	Pavić,	Marko	Josipović	(1948.–2009.)FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	116	God.	29	(2009)	Sv.	4	(779–782)781renesansnom	filozofu	i	humanistu,	kako	bi	u	drugom	koraku	svoja	fundamen-talna	istraživanja	posvetio	neoskolastici,	posebice	njezinom	razvoju	u	BiH	i	Hrvatskoj.Izvanjski	promatrano,	reklo	bi	se	da	renesansni	Raguseius	i	skolastičko-neo-skolastička	filozofija	imaju	malo	toga	zajedničkoga.	Međutim,	čini	mi	se	da	je	Marko	Josipović	u	svojim	 istraživanjima	našao	onu	 temeljnu	nît	vodilju	koja	je	zajednička	svim	ljudskim	promišljanjima	i	koja	ih	upravo	u	tom	smi-slu	čini	dostojnim	čuvarima	»rodne	grude«.	Ta	je	nît	sadržana	u	sloganu	»Za	Crkvu	i	domovinu«	Josipa	Stadlera,	prvoga	filozofa	u	Hrvata	koji	je	napisao	vlastiti	 sustav	 filozofije	 i	prvoga	nadbiskupa	vrhbosanskoga,	kao	 i	u	uvidu	Franje	Markovića	da	bez	»domovine	misli«	nema	ni	»tvarne	domovine«.Što	dakle	 te	dvije	»domovine«	povezuje	u	djelu	Marka	 Josipovića	 i	 što	 ih	ujedinjuje	u	istome	služenju?Prvo,	Josipovićevo	bavljenje	humanističko-renesansnom	tradicijom,	posebi-ce	Raguseiusom,	nije,	ako	sam	ga	ispravno	razumio,	imalo	za	cilj	puko	prika-zivanje	njegovih	logičkih,	spoznajno-teorijskih,	naravoslovnih,	dušoslovnih	ili	bogoslovnih	istraživanja	–	ona	su,	dakako,	prikazana	u	tada	najdostojnijem	mogućem	obliku	–	već,	čini	mi	se,	prije	svega	naglašavanje	značenja	ljudske	sreće	i	prijateljstva.	Upravo	je	u	toj	analizi	Marko	Josipović	s	Raguseiusom	i	Aristotelom	kao	njegovim	uzorom	–	možda	i	povrh	njih	–	pokušao	pokazati	da	bez	prijateljstva,	koje	Josipović	ontologijski	i	etički	shvaća	kao	»krepost«	koja	ne	može	postojati	bez	ljubavi,	odnosno	bez	radovanja	boljitku	drugoga,	nije	moguća	ni	ljudska	sreća	koja	se	po	Marku	Josipoviću	ozbiljuje	perspek-tivistički:	 kao	 bezgranični	 horizont	 beskonačnih	mogućnosti	 čovjekova	 sa-moozbiljenja	koje	se	događa	samo	onda	kada	u	drugima	počinjemo	uživati	kao	u	bližnjima,	ne	kao	u	objektima	vlastite	»naslade«,	iskorištavanje	i	ras-polaganje.	Tek	to	je	za	Marka	Josipovića	prava	»junačka	krepost«,	ona	koja	za	volju	ljubavi	prema	bližnjemu	odbacuje	svako	ratničko,	sveuništavajuće	i	sebeuništavajuće	junaštvo.Drugo,	upravo	naglašavajući	tu	humanističku	crtu	renesansnoga	aristoteliz-ma	Marko	 Josipović	 je	mogao	–	 za	 razliku	od	mnogih	kršćanskih	 filozofa	–	mirne duše pristupiti	 istraživanju	 suvremene	neoskolastike	 na	 našim	bo-sansko-hercegovačkim	i	hrvatskim	prostorima,	pri	čemu	je	Josipovićeva	zvi-jezda	vodilja	opet	bila	ta	humanistička	tradicija,	za	kojom	još	i	danas	toliko	žudi	svatko	komu	je	na	ovim	prostorima	imalo	stalo	do	domovine,	bližnjega	i	bezuvjetnoga	prijateljstva.	Ta	»neoskolastika«	nije	za	Marka	Josipovića	na	našim	prostorima	bila	nikakva	»čelična«	i	»hladna«	konstrukcija	»odozgo«	nametnutih	istina.	Naprotiv,	u	tim	hladnim	i	možebitno	ništa	govorećim	lo-gičkim,	ontologijskim,	naravno-bogoslovnim	i	inim	(neo-)skolastičkim	»kon-strukcijama«,	Marko	Josipović	opet	je	–	na	ranije	spomenutom	Stadlerovom	i	Markovićevom	tragu	–	svojim	istraživanjima	uspio	izdvojiti	i	istaknuti	barem	nekoliko	zasluga	hrvatske	neoskolastike:	baštineći	i	čuvajući	zatečeni	jezik	u	tadašnjim	hrvatskim	zemljama	i	u	svim	njegovim	i	dijalektalnim	uobličava-njima,	već	su	prvi	svećenici	na	hrvatskome	tlu	(dominikanci,	franjevci	i	dr.)	postigli	to	da	jezik	»hrvatskih	zemalja«,	kako	bi	rekli	Radoslav	Lopašić	i	Ivo	Pilar,	nikada	ne	izgubi	smisao	za	spekulaciju,	zahvaljujući	čemu	je	sam	hr-vatski	puk	stekao	slutnju	o	vlastitu	identitetu.	Tu	povijesnu,	narodnu	i	jezičnu	svijest	Marko	Josipović	nalazi	kontinuirano	nataloženom	i	mnogo	kasnije,	u	2Vrhbosnensia. Časopis za teološka i međure-ligijska pitanja.Ž.	Pavić,	Marko	Josipović	(1948.–2009.)FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	116	God.	29	(2009)	Sv.	4	(779–782)782filozofijskom	sustavu	Josipa	Stadlera	kao	i	njegovu	prijevodu	Tongiorgijeve	Logike,	pri	čemu	izričito	ukazuje	na	mnoge	prevoditeljske	i	terminologijske	novine,	koje	ga	»stavljaju«	ispred	mnogih	njegovih	značajnih	suvremenika;3	značenje	(neo-)skolastike	u	hrvatskim	zemljama	Josipović	je	vidio	prije	sve-ga	u	njezinoj	obrazovnoj	ulozi,	dakle	ne	samo	u	povijesnom	i	jezičnom	samo-osvješćivanju	hrvatskoga	naroda,	već	jednako	tako	u	svagdanjim	konkretnim	zadacima	stvaranja	onih	uvjeta	koji	bi	uopće	trebali	omogućiti	ispunjenje	ta-kove	zadaće,	kao	što	je	to	činio	i	njegov	predšasnik	Stadler;	samo	zahvaljuju-ći	tomu	neoskolastika	je	po	Marku	Josipoviću	mogla	u	hrvatskim	zemljama	i	 s	 Josipom	Stadlerom	postavljati	 svoje	moralne	 zahtjeve	 koji	 nikada	 nisu	odustajali	od	vlastita	uvida	ili	–	kako	kaže	sam	Stadler:	»Kakve	su	spoznaje,	takva	su	i	djelovanja«!Tek	se	upoznavajući	i	dijelom	spoznavajući	karakter	»misli,	riječi,	djela	i	pro-pusta«	Marka	Josipovića,	mi	se	ne	opraštamo	od	Marka,	nego	od	svega	onoga	što	nas	je	možda	priječilo	u	prijateljstvu	i	vlastitu	suživotu!Željko	Pavić3Usp.	 o	 tomu	M.	 Josipović,	 »Pregled	 skola-stičke	filozofske	tradicije	u	BiH«,	Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine	39–40	(1994);	S.	Kovač,	»Stadler	i	Bauer	o	formal-noj	logici«,	Filozofska istraživanja	58	(1995).	U	svezi	s	ovim	sporom	također	Ž.	Pavić,	Phi-losophia fundamentalis Josipa Stadlera,	Sa-rajevo	2006.,	posebice	Drugi dio,	IV.	Ekskurs:	»Razumijevanje	jezika	i	filozofijsko	nazivlje	u	Josipa	Stadlera«.Ž.	Pavić,	Marko	Josipović	(1948.–2009.)FILOZOFSKA	ISTRAŽIVANJA	116	God.	29	(2009)	Sv.	4	(779–782)

Marko Josipović (1948.–2009.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia