Dan Đaković

Đaković, Dan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

439Duha ne trnite!  Razmišljanje nad biblijskim tekstom (1 Sol 5,1-26)Dan Đaković1O vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. 2Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. 3 Dok još budu govorili: »Mir i sigurnost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. 4Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: 5ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. 6Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. 7Jer koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. 8A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja! 9Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, 10koji je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo. 11Zato, tješite se uzajamno i izgrađujte jedan drugoga, kako i činite. (Nekoliko zahtjeva zajedničkog života)12Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam pred-stojnici u Gospodinu i opominju vas; 13s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela! Gajite mir među sobom! 14Potičemo vas, braćo: opominjite neu-redne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! 15Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. 16Uvijek se radujte! 17Bez prestanka se molite! 18U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. 19Duha ne trnite, 20proroštava ne prezirite! 21Sve provjeravajte: dobro zadržite, 22svake se sjene zla klonite! (Završna želja i pozdrav)23A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. 24Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti. 25Braćo, molite i za nas! 26Pozdravite svu braću cjelovom svetim. 27Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova poslanica pročita svoj braći.Iako se poziv Duha ne trnite načelno može uputiti bilo kome, čini se da je on, i u originalu kod Pavla i danas, prvenstveno upućen kršćanskoj crkvenoj zajednici u različitim oblicima, širim ili užim, i to kao uputa za međusobno ophođenje. Što bi to značilo – trnuti Duha?Trnuti Duha u stvari znači biti neprijatelj života, ubijati. Hram smo Duha i zato je to mnogo ozbiljniji prijestup nego što možemo otprve pomisliti čitajući Pav-lov tekst. Načelno, svaki grijeh i svako zlo trne Duha. Zato mi se čini važnijim i zanimljivijim označiti neka djelovanja i neke pojave među nama koje nisu moralno zlo ili su čak nužne za život zajednice, a ipak mogu trnuti Duha.Nova prisutnost 7 (2009) 3, 439-442440Kako je i je li uopće moguće (u)trnuti Duha? U srpnju 1962. godine Karl Rahner održao je u Salzburgu jedno od svojih najpoznatijih predavanja koje mu je priskrbilo probleme s ondašnjom Kongre-gacĳom svetoga oficĳa. Predavanje je, pozivajući se na 1 Sol 5,19, naslovljeno »Duha ne trnite«. U njemu Rahner, između ostaloga, kaže: Kada čitamo ovu riječ, morali bismo se prije svega uplašiti da se Duha, goreću vatru Božju, uopće može utrnuti, što apostol pretpostavlja, da smo – barem u veoma širokom opsegu – za to uopće sposobni. Kada bismo to uvijek promišljali, kakva bi se promjena mogla dogoditi u našem životu: možemo Duha utrnuti, možemo prekinuti njegovo djelovanje u nama i svijetu. On je dan u našoj moći, u moći naše sposobnosti nošenja, u moći naše lijenosti, u raspo-laganju našeg praznog, zemaljskog i od ljubavi ispražnjenog srca: ne možemo biti samo sebi nevjerni niti izdati dostojanstvo i određenje samo našeg bića, možemo utrnuti Duha koji uvijek iznova želi obnoviti lice zemlje, ubiti Božji život u svijetu, prostore tubitka učiniti bezbožnim, praznim i besmislenim. I mora postojati užasna opasnost koju mi, otupjeli, ne primjećujemo, mora biti lako i nezamjetljivo gurnuto sa strane da će vatra Duha biti od nas ugašena, moramo imati puno dobrih razloga za »dobru savjest« tako nešto učiniti kada nas apostol mora zaklinjati: Duha ne trnite!1Svijest o tome da je moguće (u)trnuti Duha ne bi nas smjela otjerati u strah u kojem bismo ukopani stajali ne čineći ništa. Ta nas svijest treba držati bud-nima! Razlika između straha i budnosti u ovom je kontekstu, ali i inače, vrlo važna. Strah je, naime, možda i najveći neprijatelj Duha u čovjeku, iako po sebi strah nije moralno zlo. Na mnogim mjestima u Bibliji stoji upravo poziv Ne boj(te) se! S druge strane, mnogi biblijski tekstovi, pa i ovaj gornji – u šestom retku – pozivaju Bdijte!, odnosno Bdijmo!  ili pak Budni budite!Možemo iz ovoga zaključiti da svako naše djelovanje koje više unosi nego što izgoni strah, u stvari trne Duha i mora biti prekinuto, čak i ako je dobronamjerno. Nema smisla dobronamjeran govor ako u srce unosi paralizirajući strah. Potrebna je pozornost, osjetljivost, otvorenost srca i svih osjetila, ali bez straha.Osim straha, mislim da i mnogo riječi (čak i dobrih) gotovo uvijek trne Duha. Višak riječi, kao i višak stvari i aktivnosti, »oduzima prostor« Duhu. Mi bismo uvijek trebali kratiti svoja izlaganja, svoje knjige i članke, svoje govore i propovi-jedi, pa i svoje molitve i liturgije. Naporne liturgije trnu Duha. Isus upozorava: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete«  1  Schriften zur Theologie, VII, Freiburg i. Br., 1966., 77-78, preuzeto iz: Željko Tanjić, »Novi« prijevod za dublje razumijevanje Koncila, Bogoslovska smotra, 78 (2008) 4, 918.D. Đaković: Duha ne trnite!441(Mt 6,7-8). Sveti Benedikt u svojem Pravilu savjetuje da molitva u zajednici uvijek bude kratka. Ovi se savjeti vrlo često ne uvažavaju.Nadalje, čvrste strukture i glomazne institucije, iako su nužne, guše život odnosno trnu Duha. Jasno je da bez institucija nije moguć život u zajednici, ali problem je što mi vrlo često osnivamo institucije i tamo gdje života gotovo da i nema ili je tek niknuo. Na taj se način, u stvari, prikriva praznina, opterećuje birokracijom i guši to malo života.Kontrola i provjeravanje ljudi su također dio života svake institucije. Osobito veće institucije nije moguće zamisliti bez neke vrste unutarnje kontrole. Ipak, događa se često da to biva izraz nepovjerenja koje također trne Duha. Manje zajednice lakše mogu sve odnose temeljiti na povjerenju bez provjeravanja. Možemo reći da je masovnost uvijek napast, a često se čini da je ona (osim što za sobom povlači potrebu birokracije i kontrole) po sebi neprijatelj Duhu, ljuba-vi, Evanđelju, istini… Provjeravanje treba zamjenjivati ohrabrivanjem. Potrebna nam je i svijest da masovan pokret ili sačuvana struktura ili besprijekoran red ili neokrznuta dogma ili moral – bez Duha ne vrijede ništa.Živjeti zajedno ne znači fizički boraviti pod istim krovom nego dijeliti iste vrijednosti, a prije svega radost (ne mislim na euforiju ili ushit). Ljudi često poh-lepno traže užitke jer ne poznaju radosti. Gdje je Duh ondje je radost, a ona sama rađa potrebu da je se dijeli. Dijeli, a ne nameće! Vrijednosti općenito nije moguće nametnuti ili podmetnuti. Njih se dijeli i prihvaća ili odbacuje u slobodi. Zato je vrlo okrutno i trne Duha svako nametanje stavova, podmetanje svo-jih vrijednosti ili podcjenjivanje tuđe slobode, što se često opravdava hitnošću situacije ili osjetljivošću političkog trenutka. Čini mi se da se u pomanjkanju radosti često pokušavaju nametnuti dobrota (moralna ispravnost), suvišna pra-vila i suvišne aktivnosti. Netko je rekao da su radosni ljudi uvijek dobri, dok su dobri ljudi često žalosni. Potrebna je dakako i radost i moralnost, ali bolje je dijeliti radost nego nametati moralnost jer iz radosti sigurnije izlazi moralnost nego što iz moralnosti izlazi radost.Humor koji izlazi iz radosti (ne iz cinizma) je pouzdan plod po kojem prepoznajemo Duha. Humor je, osim toga, odličan lijek za mnoge probleme, a osobito za pretjerani individualizam od kojega boluju zajednice. Život je sigurno ozbiljna ‘stvar’, ali moguće ga je shvatiti i preozbiljno. Preozbiljno shvaćanje ovoga života, događaja i drugih ljudi također trne Duha.Nama u komunikaciji često nedostaje krepost zamjeranja. Odgađanje reak-cije i suprotstavljanja zbog straha da se ne zamjerimo (osobito jačima od sebe i političkim liderima) ili ne izgubimo neku privilegiju ili povlašten položaj – također trne Duha. Strah od zamjeranja također proizlazi iz preozbiljnog shvaćanja drugih ljudi i njihovih položaja. I ovdje humor može puno pomoći. Veliko je umijeće ne izbjegavati zamjeranje i suprotstaviti se, a istovremeno ne trnuti Duha.Nova prisutnost 7 (2009) 3, 439-442442Kome je upućen poziv »Duha ne trnite«? Ne bismo smjeli gubiti iz vida da je poziv Duha ne trnite, unutar neke zajedni-ce, upućen prvenstveno jačima. Jači su redovito oni stariji, učeniji, sposobniji, inteligentniji, položajem viši. Oni zato uvijek trebaju biti obzirniji. Bolje je popustiti slabijemu nego utrnuti Duha.Tko trne Duha? Duha trnu obijeljeni grobovi, prestrašeni puritanci, nekritički poslušni klimoglav-ci, začahureni karijeristi, samodopadni gnjavatori. Svatko tko ljude usmjerava na sebe i opterećuje druge sobom, trne Duha. Oni koji ne shvaćaju da Crkva nije piramida nego Tijelo i koji ljube svoje položaje više nego cijelo Tijelo i koji ne razumiju međuovisnost organa toga Tijela i koji misle da mogu bez drugih – takvi trnu Duha. Oni koji se trude, ali tako da guše i opterećuju druge i koji drugima i sebi ispravljaju baš svaku pogrešku – oni trnu Duha.Mladima nikad ne nedostaje velikih ideja. Neki će ih upozoravati – polako s tim ponosom ili zašto razmišljati na tako velik način? No nema opasnosti: što je zadatak veći, neznatnijim se čovjek osjeća. Bolje imati poniznosti započeti velike i važne stvari s bojazni od neuspjeha, nego svesti svoj cilj na nešto »bez ponosa« kako bi se zajamčio uspjeh.Mlade ljude se, osim toga, s razlogom prepoznaje kao nadu svijeta. Oni su poletniji, spremniji prihvatiti novo i nepredvidljivo, otvoreniji Duhu koji uvi-jek otvara nove horizonte (!) i iznova želi obnoviti lice zemlje. S druge strane često ih se prerano i previše gura u prvi plan, čime im se stavlja prevelik teret odgovornosti na leđa i oduzima vrijeme za sazrijevanje, što onda trne Duha u njima. Ulazak u javni prostor, osim toga, često znači i ulazak u Prokrustovu postelju, a to s pravom ne žele.Kada stariji govore da su mladi naša budućnost, ne bi trebalo da time bježe od odgovornosti za sadašnjost i podupiru kult mladosti. Mladi su svakako budućnost, ali stariji su još uvijek sadašnjost. Osim toga, parafrazirajući Pavlovu poslanicu Galaćanima 3, 26-28 (Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!), možemo reći – nema više: staro – mlado. Potrebno je svakako i stare i mlade uvijek ohrabrivati i ukazivati im povjerenje, ali ne tako da im se oduzima sloboda ili prebacuje vlastita odgovornost ili pak tako da, poneseni pohvalama, svjetovnu oholost samo zamjenjuju duhovnom. Ljude, stare i mlade, prijatelje i neprijatelje treba voljeti, a Duhu prepustiti da nas mijenja i vodi.D. Đaković: Duha ne trnite!

Duha ne trnite! Razmišljanje nad biblijskim tekstom (1 Sol 5,1-26)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia