Nikola Milićević

Croatian

Milićević, Nikola

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

404 Recenzije. Dr. Joh. Stelzenberger: Die Beziehungcn der iriilichristlichen SiUen-lehre zur Ethik der Stoa. Eine moralgescliiclitliche Studie. Miinchen 1933. Max Hueber Verlag. XX + 525 Seiten (Preis: 20"80 RM). Skromni jedan kaniičak za izgradnju cjelovite povijesti moralke imala bi pružiti ova studija, kako veli sam auktor u predgovoru. Odmah ćemo primietiti, da ovo djelo, i ako obraduje tek jedan uži otsjek iz po­vijesti moralke, nije samo skromni kamičak i mali doprinos, već je u svom području opsežna zaobljena cjelina, cijelo golemog rada i uzorne znanstvene temeljitosti, kakovu medu znanstvenim pojavama nijesmo vični da svagdano sretamo. Osobitom potporom i poticajem kardinala Faul-liabera omogućena je izvedba toga lijepog djela, a univerzitetsko društvo za promicanje znanosti pružilo je glavni doprinos za tisak, koji je u svakom pogledu uzorno proveden. Tako se djelo i svojim vanjskim ruhom ugodno preporuča, te lako čita. Tome doprinaša i birani, lijepi jezik, kao i laki. zanitnivi piščev stil. Auktor je upotrebio bogati znanstveni aparat, gotovo nepreglednu literaturu. Osim nekih sto glavnijih djela, koje sprijeda posebice navada kao češće citirana vrela, nalazimo na svakoj stranici još pravo mnoštvo raznih citacija i navoda literature. Subjektivna ličnost piščeva potpuno iščezava; on se dapače i ondje skromno potpuno skrio, gdje očitim vla­stitim kriterijem gradivo obraduje, aualizuje i bira i to redovito prikazuje kao nužni objektivni logički slijed autoritativnih argumenata i pro­branog gradiva. Svrha je auktoru da obradi odtiošaj između rane kršćanske moralke i stoičke etike. To svoju zadaću on u opsežnom uvodu obrazlaže, poste­peno razbistruje i tačno definira. Historija moralke nije još potpuno istražena ni obrađena. Za dobe sv. Otaca, su moralne nauke još bile smiješane s općenitim dogmat­skim naukama. Dalek je i naporan bio put od parenetičkih predavanja otaca I. i II. vijeka do »Bogoslovne Sume« sv. Tome Akvinca. Origen i Grgur Nišani« su pokušali, da praktičnu nauku odijele od teretskih prin­cipa, ali su to bili tek pokušaji. Istom sredovječna sholastika dogotavlja izgradnju sistematske teologije. Al i ako se tu postigao vrhunac naučnog razvitka, ipak teolozi obraduju još uvijek inoralku skupno sa dogmatikom, a ni veliki prvak sredovječni; teologije, Toma Akvinski, nije te dvije naučne grane još razdvojio. Tek bogoslovi 17. vijeka počinju ih rastavljati. te P. Lavmann S. I. ( t 1635.) prvi rabi naslov >-Theologia moralis«, pak za njim Busembaum i drugi redom. Tako postaje moralka samostalna znanost. Od ovog čitavog dugog razvoja znanosti, auktor uzimlje samo pa-tristićko doba. nekako prvih 0 vjekova, koje je baš od najveće važnosti, jer su tu udareni prvi temelji razvitka. Patrističko je doba već prilično dobro obrađeno; ipak preostaju još ogromna područja uopće ne istražena, osobito ranijeg i kasnijeg srednjeg vijeka, pa i novijeg doba. tako da o potpunoj i jednoličnoj iscrpnoj sistematskoj povijesti moralke ne može još da bude govora, dok se pojedina razdoblja temeljito ne obrade. Auktor zahvaća i sam u starije sigurnije doba: odnos Stoicizma i kršćanske moralke. Protestantski pisci prikazuju ponajviše Seneku (Br. Recenzije. 405 Bauer) ili općenito Stoicizani (H. A. VVinkler i dr.) kao glavno vrelo i korijen kršćanstva. Drugi opet tvrde (C. Jentsch), da su tri velika Helena, Sokrat, Platon i Aristotel, dali čitavu gradu kršćanskoj teologiji. A neki pače uopće radikalno niječu historičku opstojnost Isusovu (Lublinski) i t. d. U zadnje je vrijeme taj protestantski racijonalistički radikalizam znatno popustio, al ipak još uvijek prejako ističe upliv Helenizma na kršćanstvo i njegove dogme, a također i znatnu ovisnost o Stoicizmu. Auktor tačno precizuje pravo katoličko stanovište i razjašnjuje, u koliko se može ovdje govoriti o objavi, historičkom razvitku dogme i o utjecaju vremenski)] faktora. On ovdje povlači preciznu granicu između dogmatike i moralke i ukratko ili definira. Dok dogmatika radi o Bogu, njegovoj biti i djelovanju spasa, dakle o naucima vjere, predmet je mo­ralne teologije čovječje nastojanje i djelovanje u odnosu prama Bogu. svom vrhunaravnom cilju. Vrela spoznaje kršć. moralke jesu: razum. objava i tradicija. Prama postavljenoj tezi o odnosu kršć. moralnih principa i Stoičke etike, isključuje se potpuno svaki upliv antikne filozofije na sv. Pismo. Kršćanstvo u svojim temeljnim mislima i u dogmama nije ni na kakav način uplivisano. Ono ima svoje ćudoredne principe iz objave, koji su od čisto naravske antikne etike za svjetove odjeljeni. Kako se o odnosa ju Isusove nauke prama aniiki uopće ne može ni govoriti, tako se ni moralna načela evanđelja ue mogu nikako sravniti s predkršćanskom ili vankršćanskom etikom. Ona uopće ni nezua za mnoga specifično kršćanska načela, kao što su vrhunaravna ljubav, vrlo istaknuta potreba molitve i milosti, nužna sinteza religije i ćudoređa, život po vjeri i u vjeri, objektivne moralne norme i kao konačni cilj ćudorednog nastojanja, motrenje i uživanje Boga. Uz objavu je i r a z u m jedno od temeljnih vrela spoznaje za mo­ralnu teologiju. Objava je u . sv. Pismu sadržana tek u principima i temeljnim mislima: to su tek klice ideja, a) ne gotova znanstvena siste­matika. koju tek razum ima da obradi i razvije. To sjemenje objave došlo ie u dodir sa kulturom okolišnjeg svijeta, ali je taj dodir bio samo vanjski: kultura helenističko-rimska poslužila je samo svojim formama, dala je svoju terminologiju i izgladeni način izražaja, kojim će teologija zaodjeti svoje principe i nauke. Tii crkvena teološka znanost nastala je tek spojeni vjerskh istina i poapoštolske tradicije sa transcendentnim naukama starih filozofa. Bilo je potrebno, da teologija prihvati savremeno oružje moderne naučne forme, da se uzmogne uspješno braniti protiv napadaja poganske nauke (Gnosticizam i druge hereze). Proti vještim i učenim napadačima. Celsu, Lucianu i Porfiriju, trebalo je crkvi branitelja, kao što su bili Melito Sardski, Justin Mučenik. Aristid i Origen, koji su istim oružjem protivnika branili, proširivali i učvršćivali crkvenu nauku. Kako se dakle u toku prvih šest vjekova kršćanstva teorija kr­šćanskog morala susreće sa stoičkom etikom? Sintetičku, kronološku metodu redom po piscima auktor ne uzimlje, jer bi se kod svakog pisca morali uvijek isti predmeti obradbe ponavljati: analitička je zgodnija, jer po njoj odabire pojedine naučne probleme, te u njihovom razvitku istražuje kod pojedinih sv. Otaca odnošaj prama Stoi. 406 Recenzije. Ovaj doksografički put ima ipak tu veliku prednost, da se pojedini pro­blemi mogu cjelovito i pregledno obraditi, osobito oni, iz kojih oštro izbija veza kršćanske i stoičke etike. Da se svim nesuglasicama ukloni, auktor označuje temeljne termine: etiku i kršćansku moralnu teologiju. Moralna filozofija ili etika je čista znanost razuma, koja uči, kako treba čovjek da žive i djeluje, da inu život bude suglasan sa razumom, koji je jedini izvor čisto naravskog ćudoređa. Vrelo naprotiv moralne teologije je objava i po vjeri osvjetljen razum, a cilj joj je vječni život. Sadržaj su joj nauke o ćudorednim zahtjevima vjere, a istodobno pruža motive za Bogu mio život. Etika se ne bavi nadna­ravnom objavom, ali kako čovjek naravnim svjetlom razuma može po stvorenjima da Boga upozna, tako može ljudsko shvaćanje po sebi da pojmi i ćudoredne spoznaje naravskog reda, kao razliku dobra i zla, pravde i nepravde, te općenite ćudoredne pojmove i norme. Tako je i antikna etika dosegla zaista zamjernu visinu, pak se u raznim moralnim pojmovima dovinula do pravog kršćanskog shvaćanja, i ako motivi nijesu bili čisto kršćanski. U dodiru sličnih pojmova valja naći i obilježiti granice između ranili kršćanskih teološko-moraluih principa i stoičkih etičkih na­čela. Budući pak da se često međusobno stječu sadržaji religijoznog i čisto moralno-filozofskog ćudorednog poimanja i skupa se slijevaju literarni produkti, ne može se uvijek lako dokazati, da li se neka stvar uzima sa pogleda objave: značenje se tu razabire po bližnjem odnošaju i smislu. Pisac je najprije dao kratki pregled stoičke nauke u okviru čitave helenističko-rimske filozofije, da omogući lakše razumijevanje njezinog sistema i djelovanje istoga na kršćansku literaturu. Zatim je prikazao općenito stanovište crkvenih Otaca prama filozofiji. Kod toga je u kratkim potezima iznosio dodirne strane patrističke literature i antikne mudrosti uopće. Na toj bazi je onda tačno osvijetlio utjecaj specijalnih stoičkih nauka, od kojih je izabrao slijedeće, da svaku napose opširno obradi u. posebnom poglavlju: 1. Nauka o naravskom pravu; 2. Maksima o življenju prama naravi; 3. Nauka o savjesti; 4. 0 dužnosti; 5. 0 afektima i idealu apatije; 6. Ideal mudraca; 7. Nauka o etičkim dobrima i o kreposti; s. Shema četiriju kardinalnih kreposti; 9. Nauka o sedam glavnih grijeha: 10. Seksualna etika; U. Diatribe; 12. Nadodao je još jedno poglavlje o kršćanskim parafrazama stoičkih spisa, i onda konačni zaključak djela. koje se još na kraju popunjava sa opsežnim registrom osoba i stvari, koji omogućuje brzu i laku orijentaciju. Uzorna je obradba ovih napomenutih posebnih problema. Mnoga zanimiva pitanja, predočena su velikom bistrinom i preciznošću. Pisac ovog rnoralno-historičkog djela uz svu svoju opsežnu literarnu djelatnost istodobno je docenat i agilni duhovnik akademske omladine. Sa mnogo požrtvovnosti i žara vodi katoličke studentske organizacije, kojih ima na univerzi znatan broj. Djelo takovog uspješnog praktičnog trudbe­nika i radi toga posebice preporučam. N. Milićević. Professeiirs Notre Dame de France: La Palestine. Guide historique et pratiaue avec cartes et plans nouveaux. 5. ćdit.. Pariš, Bonne Presse, 1933, str. XLI + 814. 

Dr. Joh. Stelzenberger, Die Beziehungen der frühchristlichen Sittenlehre zur Ethik der Stoa, Max Hueber Verlag, München, 1933.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia