Teologija molitvene dimenzije međureligijskog dijaloga
predstavlja Jedno veliko gradilište, Jednako tako kao što Je i
katolička teologija religija još uvijek u mnogim svojim elementima
u traganju za jednom sintezom koja bi bila primjerena objavi i
iskustvu stvarnosti konkretnih odnosa s religijama. Tako se
postavlja pitanje glede stvarne mogućnosti molitvenog dijaloga u
međureligijskom kontekstu. Jer ako se ima u vidu daje molitva po
sebi jedan totalizirajući čin vjerničke egzistencije, u kojem dolazi
do izražaja velikim dijelom nesaopćiva iskustvena posebnost
svakog od sudionika u molitvenom dijalogu, postavlja se pitanje
kako razložito protumačiti konkretno intendiranu sinergiju
međusobno u mnogo čemu predodžbeno i emocionalno različitih
globalnih iskustava stvarnosti, nastojeći pritom ne ugroziti
temeljne postulate međureligijskog dijaloga.
To i neka druga pitanja teologije molitvenog dijaloga, na koja
ovaj tekst pokušava odgovoriti, posviještena su u uvodnom dijelu.
Drugi dio rekonstruira nosive elemente percepcije mjesta i uloge
duhovne razmjene među religijama, a time i molitve kakvu ima
katoličko crkveno učiteljstvo. U trećem dijelu iznesena su i vrednovana
neka od temeljnih iskustava duhovno-molitvenog dijaloga u
kontekstu dijaloških odnosa katolika s hinduizmom, budizmom i
islamom, pri čemu su pokazane dijaloške mogućnosti, ali i specifične
poteškoće svakog od tri navedena konteksta. Razmišljajući nad
rezultatima spomenutih analiza, autor u završnom dijelu skicira
nekoliko zaključnih uvida. U njima upućuje kako na važnost
dosadašnjih međureligijskih molitvenih iskustava i neizostavnost
duhovno-molitvenih dodira za cjelokupni budući međureligijski
dijaloški angažman Crkve, tako i na teološku utemeljenost tog tipa
dijaloga u jedinstvu ljudske zajednice ukorijenjenom u stvaranju i
spasenju, na univerzalnoj, ali više ili manje stupnjevitoj i
fragmentarnoj rasprostranjenosti vrijednosti Kraljevstva Božjeg
uspostavljenog u Isusu Kristu na prostorima nekršćanskih religija te na djelovanju Duha Svetog u svijetu i religijama čija diskretnost i
s njom povezani "eshatološki pridržaji" čine da duhovno-molitvena
dimenzija međureligijskoga dijaloga bude sve prošireniji oblik
druženja među pripadnicima religija na zajedničkom hodočašću
prema eshatološkoj punini istine.Theology of praver dimension of interreligious dialogue
represents a vast construction-site. Likewise, the Catholic theologv of
religions, through many of its elements, has been still searching for
some revelation and real experience of specific relationships with
other religions by adequate svnthesis. Thus, the question arises
whether there are real possibilities of prayer dialogue in
interreligious context. Namely, if one has in mind that prayer itself is a totalising act of religious existence, in which some noncommunicable experiencing singularity of each participant of the prayer dialogue is manifested, the question now is how to explain reasonably the specificly intended synergy of mutually in many ways conceptionally and emotionally divergent global experiences of reality, trying, at it, not to endanger the basic postulates of interreligious dialogue.
This and some other questions of theology of prayer dialogue, which this text is trying to answer, are explained in the basic elements of the place and role of spiritual exchange among religions, and, consequently, of the prayer represented in the Catholic Church
teaching. The third part presents and evaluates some fundamental
experiences of spiritual-prayer dialogue in the context of dialogue
relationships of the Catholics with Hinduism, Buddhism and Islam, at
which the possibilities of dialogue are presented but also some specific difficulties of each of the three mentioned analyses, the author outlines a few final insights in the last part. There he points out the importance of the past interreligious prayer experiences and necessity of spiritualprayer contacts for the entire future interreligious dialogueinvolvement of Church. He also stresses the theological foundation of such a dialogue in the unity of human community, rooted to creation and salvation, on universal but more or less graded and fragmentary diffusion of the values of God\u27s Kingdom established in Jesus Christ in the areas of non-Christian religions, and also on the effect of Holy Ghost in the world and in the religions whose discreetness, and with it related "eschatological reserve", make that the spiritual-prayer dimension of interreligious dialogue becomes increasingly spread form of associating among the members of religions on their mutual pilgrimage toward the eschatological fullness of truth
