The Slovenian southmost region of Bela krajina, bordering with
Croatia, has — according to the ethnological classification —
— Pannonian features. The author reveals the remains of its
Mediterranean culture, preserved within the spiritual aspects of folk
culture, and interprets them in relation to the region\u27s history.
Namely, the region was, among others, settled by Dalmatians who
fled from their homes in the sixteenth century.Slovenski etnolog Vilko Novak etnološki je podijelio prostor Slovenije na sredozemno,
alpsko, srednjoslovensko i panonsko područje. Prema toj razdiobi Bela krajina pripada
panonskom etnološkom području, iako se u narodnoj duhovnoj kulturi te pokrajine
prepleću srednjoslovenski, dinarski i mediteranski elementi. Mediteranski su utjecaji
najslabiji. Kulturna heterogenost Bele krajine zemljopisno je i povijesno uvjetovana. Do
ovoga stoljeća pokrajina je bila djelomično odvojena od ostale Slovenije, ali otvorena
prema nizinskom svijetu karlovačke okolice u Hrvatskoj, što je znatno utjecalo na
sveukupni život Belokranjaca i na njihovu narodnu kulturu. Dodiri s hrvatskom i dijelom
srpskom kulturom pojačani su u 16. i 17. stoljeću, kada se u Belu krajinu počinju
naseljavati južnoslavenski prebjezi koji su se pred Turcima iseljavali ponajviše iz područja
Like, Dalmacije i Bosne. Manje skupine, posebice hrvatskih prebjega, postupno su se
asimilirale u slovensko okružje, dok je manja skupina pravoslavnih prebjega očuvala
svoju kulturu do današnjih dana. Tako su hrvatski i srpski doseljenici utjecali na slovensku
narodnu kulturu Bele krajine.
Autor predstavlja mediteranizme u sloveniziranim i u novijim hrvatskim i srpskim
pjesmama Bele krajine, u njihovoj tematici, jeziku, stilskom i glazbenom izričaju.
Posebice upozorava na one teme u narodnim pjesmama koje je moguće pratiti na hrvatskom
mediteranskom prostoru. U analizi jezika naglašava elemente čakavštine u belokranjskim
pjesmama s obzirom da je upravo čakavština jedno od glavnih obilježja hrvatskog
Sredozemlja. Pritom nije uvijek jasno radi li se o neposrednim mediteranskim utjecajima,
jer se stara i nova čakavština upotrebljavala i na karlovačkom području, a koje je utjecalo
na kulturu Bele krajine. Glazbena je analiza pokazala da je najmanje mediteranizama upravo
u belokranjskim glazbenim oblicima. Rijetki primjeri kvarnersko--istarske melodike
prenijeti su u Belu krajinu u novijem vremenu i mogu se pratiti samo u izvođenjima
folklornih skupina.
Iako su mediteranizmi rijetko zastupljeni u narodnom pjesništvu Bele krajine, ipak
su brojniji nego, primjerice, u gornjem Posočju na sjeverozapadu Slovenije, koje po
etnološkoj klasifikaciji pripada upravo slovenskom sredozemnom području. Autor stoga
upitnim postavlja širinu etnološki određenog slovenskog mediteranskog područja, s
obzirom da današnje gornje Posočje u svojoj duhovnoj, dijelom i društvenoj kulturi, ne sadrži (više) karakteristična obilježja sredozemne kulture, već prevladavaju
srednjoslovenski i alpski utjecaji
