Marijana Hameršak

Hameršak, Marijana

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Nar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI246Naslovi poglavlja "Od buntovnice do profesionalnog medija" i "Poganka, žrtva,kazivaica" sažetak su percepcijske palete jednog fenomena i ilustracija njegovesloženosti.Iako je prvotna autorova namjera bila analiza etnografskih sadržaja u iskazima procesaprotiv vještica, prouavanjem dostupne dokumentacije njegovo je istraživanje dobilo novedimenzije. Kult vila, kategorija posrednika izmeu ljudskog i vilinskog svijeta, tzv.vilenica, teološko-pravni pritisci i njihov utjecaj na puka vjerovanja — sve to je postalograom za temeljni dio ove knjige. Izložena je tu zanimljiva dinamika — tenzija iprožimanje puke i tzv. uene kulture pod kojom se podrazumijeva interpretacijskimonopol stoljeima rezerviran za službeni nauk katolike crkve. I dok je upredreformacijskom razdoblju poganski element puke kulture donekle toleriran, u onomkasnijem, u doba "zbijanja kršanskih redova", gotovo su svi elementi te kulturepodvrgnuti inkvizitorskoj revalorizaciji. Puka kultura i pripadajua joj kozmologija nisumogle ostati u zoni moralne neutralnosti, ve su nasilno poistovjeene sa sotonistikom,tj. destruktivnom i protukršanskom praksom. Iako dokumentacija kojom se služi autornije bogata, ona pokazuje sve elemente ove zanimljive interakcije.Što se tie sadržaja samih predaja, ostaje otvoreno pitanje njihova porijekla. Duguju liga ona hrvatskim prostorima ili su jednim dijelom preuzeta iz mitske baštine drugihnaroda, pitanje je koje samo za sebe predstavlja novi istraživaki pothvat. injenica je dasu mnogi motivi poznati iz podruja poredbenih religija i da uvelike podsjeaju na arhaikemitske scenarije, kao što su elementi ekstatikih kultova. Primjeri koje autor navodi sudovoljno rjeit prilog: vilenica (posrednica) koja u djetinjstvu nestaje iz zajednice na nekovrijeme ukradena od vila, da bi potom zadobila moi kojima služi zajednici kaoiscjeliteljica i posrednica dio je scenarija prepoznatljivog u iskazima o euroazijskimšamanima, pa i onima o suvremenim duhovnim uiteljima kao što je Sai Baba.Uz pomo priložene dokumentacije autor ilustrira žilavost puke kulture koja odolijevapritisku službene teologije, ali se i služi njezinim reelaboracijama. Tako se vilinsko biepojavljuje u liku dominkanske redovnice. Utjecaj je — kako istie autor — obostran. Uoblikovanju teološke slike vještijeg šabata crkveni juristi i demonolozi nisu crpiliinspiraciju iz Biblije, ve iz postojeeg korpusa mitema i predaja. Stoga je puka kultura"jezgra kristalizacije teološkog stereotipa", a u obrnutom procesu taj stereotip djeluje napuku kulturu."Vilenica i vilenjak" je izvanredno izbalansiran rad. I pored zakuastih zahtjevainterdisciplinarnog pristupa bit e razumljiv i manje strunoj itateljskoj publici.Autorovo poznavanje materije daleko nadilazi opsege dostupne mu dokumentacije.Njegova nikad razmetljiva kompetencija vidljiva je u svakoj fusnoti. Podruje njegovaznanstvenog interesa popularno je, ali uglavnom nestruno obraeno. Nadajmo se da eZoran ia popuniti tu prazninu.Belmondo MILIŠAMarija Stanonik, Teoretinioris slovstvene folklore, Z a -ložba ZRC, Ljubljana 2001., 448str."Folkloristika? Ljudi se osupnu kad spome-nem tu disciplinu" i "blijedo me gledaju kadgovorim o folkloristici", navodi su iz lankakoji su Barbara Henkes i Richard Johnson2002. godine objavili u asopisu Journal ofFolklore Resarch (2-3). Tim rijeima Henkes iJohnson u zajednikom tekstu o susretištima i mimoilazištima folkloristike, povijesti ikulturalnih studija ispovjedno sažimaju suvremenu akademsku recepciju folkloristike.Henkes i Johnson pišu o prilikama u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj te o vlastitojznanstvenoj praksi, no njihov je tekst iskustveno razumljiv i onkraj tih granica.Nar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI247Uostalom, on je objavljen u asopisu u kojem su (uglavnom ameriki) folkloristi tijekom1990-ih opetovano raspravljali o vidljivosti, predmetu i, konano, imenu svojeznanstvene discipline. S tom rasprom knjiga slovenske folkloristkinje Marije Stanoniksamo naizgled nema dodirnih toaka.Marija Stanonik se, naime, u knjizi Teoretini oris slovstvene folklore (Teorijski nacrtknjiževnog folklora) ne osvre za suvremenim inozemnim epistemološkimfolkloristikim prijeporima, ali raspravu otvara dvama stalnim mjestima te folkloristikeraspre: akademskom izmještenošu folkloristike te negativnim konotacijama pojmafolklora. Tako uvod (Bliš in beda slovstvene folklore [Sjaj i bijeda književnog folklora])i prvi dio knjige (Predmet in terminologija [Predmet i terminologija]) uglavnom prateinstitucionalnu putanju folkloristike, s jedne, te recepciju pojma folklora, s druge strane.Akademska zajednica folkloristiku nerijetko olako vrednuje kao romantiarski relikt ilipomonu znanost, dok se u publicistici pojam folklora — kad referira na slovenskikontekst — rabi usporedno s pojmovima trivijalno, sentimentalno, nazadno i sl.Semantiko "potonue" folklora Stanonikova nee pokušati zalijeiti tako što e, kaošto su to, primjerice, uinile Barbara Kirshenblatt-Gimblett ili Regina Bendix, zagovaratipromjenu imena discipline, niti e u rubnom položaju folkloristike vidjeti moguerasadište kritinosti, subverzivnosti i interdisciplinarne otvorenosti. Naprotiv, MarijaStanonik  promicat e institucionalizaciju i disciplinarne zasade folkloristike te eknjiževnu folkloristiku pokušati sustavno razgraniiti od susjednih joj disciplina,etnologije i književnosti. Gledano iz oišta sve probitanijeg inter/multi/transdiscip-linarnog i autorefleksivnog epistemološkog trenda, rije je o anakronom pothvatu, aliupravo su jasno ocrtane granice folkloristike, prema Stanonikovoj, preduvjet za njezinuinterdisciplinarnost. Stanonikova, naime, smatra da je interdisciplinarnost mogua teknakon što se znanstvena disciplina svojim predmetom, terminologijom, fenomeno-logijom i metodologijom odredi nasuprot drugim disciplinama.Stoga ona u knjizi Teoretini oris slovstvene folklore nudi terminološke,fenomenološke i metodološke odrednice književne folkloristike i njezina predmeta.Autorica dijakronijski prati terminološka previranja pojma folklora (od narodnog blaga dousmene književnosti), te se na temelju njegove (lingvistiko-semantike, antropološkokomunikacijske, znanstveno-spoznajne) razrade odluuje za dosljednu uporabu pojmaslovstvena folklora (književni folklor).Slijedei "ameriku kontekstualnu folkloristiku" Stanonikova u središnjem dijeluknjige (Fenomenologija) razlaže teorijske zasade književnog folklora trima njegovimrazinama: tekstom, teksturom i kontekstom, što su ujedno i nazivi triju poglavlja togdijela knjige. U poglavlju naslovljenom Tekst autorica kritiki prikazuje razliite teorijskepristupe odnosu jezika, književnog folklora, jezikoslovlja i književne folkloristike, zatimvarijabilnosti i varijantama književnog folklora, kao i razlike izmeu književnog folklorai trivijalne književnosti te književnosti uope, i, konano, razlike izmeu književnogfolklora u stihu i prozi. Prikaz teorijskih uporišta spomenutih fenomena svojevrsna jepriprema "terena" za posljednju i najopširniju cjelinu poglavlja Tekst. Ona se bavižanrovskom klasifikacijom književnog folklora, a klasifikacija, prema Stanonikovoj,mora hijerarhijski razluiti i teorijski objasniti razliite fenomene. Nakon što izneselingvistike, književnoteorijske te folkloristike pristupe žanrovskom sustavuknjiževnog folklora Stanonikova prema induktivnom i deduktivnom naelu razlikuje ipotom prikazuje nekoliko kljunih teorija književnofolklornih žanrova. Poglavlje Tekstzakljuuje, takoer, pomnom razdiobom naela klasifikacije te problematizacijom odnosasistematizacije i opisa književnog folklora. Razumijevajui književni folklor kaosinkretini fenomen, Stanonikova se u sljedeim poglavljima usredotouje na pitanjaizvedbene (Tekstura) i kontekstualne razine književnog folklora (Kontekst).Nar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI248U Metodologiji, treem i zakljunom dijelu knjige Teoretini oris slovstvene folklore,Marija Stanonik iz metodološke perspektive propituje odnos izmeu književnosti iknjiževnog folklora. Pritom autorica s pravom pristupa metodologiji zapisivanja iprireivanja književnog folklora kao koncepcijskom, a ne iskljuivo tehnikom izboru.Kreui se uglavnom kroz praksu slovenskih folklorista, Stanonikova razlikujerekonstrukcijske i reprodukcijske pristupe zapisivanju i prireivanju književnog folklorate ih analizira s obzirom na pripadne im metodologije. Postupak zapisivanja i prireivanjaknjiževnog folklora autorica zatim zahvaa kao prijenos neposredne govorne forme utehniki tip komunikacije, odnosno, problematizira ga kao postupak prekodiranja.Ovaj sustavan, pomno strukturiran i visoko formaliziran teorijski nacrt književnogfolklora završava sa sedam paradoksa književnog folklora koji bi se mogli išitati i kaootvoren poziv na, možda i (post)teorijski, dijalog s književnom folkloristikom kojupromie — s obzirom na teorije koje iznosi sintetska, a s obzirom na kritinost i nain nakoji ih obrauje naglašeno autorska — monografija Marije Stanonik. U tom dijaloguTeoretini oris slovstvene folklore ne bi morao nužno ponijeti ulogu deklaracijeneovisnosti književne folkloristike, ali bi svakako bio pronicav pripovjeda teorijskihishodišta jedne discipline, kao i njezine artikulacije u slovenskom kontekstu. Takvoitanje knjige Teoretini oris slovstvene folklore otežat e tek autoriina strategija da nekeod teorija (primjerice, J. de Vriesovu, W. i J. Grimmovu te koncepciju folklornih žanrovaHede Jason) prikaže iskljuivo iz "druge ruke", te izostanak kazala, koje ipak doneklenadomješta pomnjiv Sadržaj.Marijana HAMERŠAKTkonski zbornik, Hrvatsko-glagoljski tekstovi iz 16.stoljea, prir. Slavomir Sambu-njak, Opina Tkon, Tkon 2001.,296 str.Knjižice malenoga formata vrlo esto svojimsadržajem imaju veliko znaenje, posebice uspecifinim znanstvenim i strunim discipli-nama. Takva je i knjižica Tkonski zbornik,iji je prireiva prvi put dao na uvid širojznanstvenoj, ali i neznanstvenoj slavistikojjavnosti sadržaj iznimnoga književnoga spo-menika neliturgijske hrvatske pisane rijei izprve polovice 16. stoljea.Rukopis Tkonskoga zbornika je pisan na papiru, lijepom sitnom glagoljskom kurzivom spokojim primjerom uglatih glagoljskih slova. Vrlo je ugodan za itanje krugu itateljakoje privlai glagoljska kurziva. S obzirom na duktus, Zbornik su po svoj prilici pisaledvije ruke. Danas se uva u Arhivu HAZU pod signaturom IV a 120. Original je malogaformata (13,7 x 10,3cm), koji slijedi i ova knjižica dimenzija 17x12,5cm.Prireena knjiga se sastoji iz tri dijela. Prvi dio broji 40 stranica i ima dva podnaslova:Tkonski zbornik kao uzorak hrvatske glagoljske srednjovjekovne književnosti i kratkaNapomena o transliteraciji. Ovaj struni uvod predstavlja donekle uvod u latiniki tekstkoji zaprema drugi, vei dio knjige (str. 41-246). Za što lakše razumijevanje predoenesrednjovjekovne grae na kraju knjige autor dodaje Rjenik važnijih simbola i Rjenikvažnijih imena koji se sastoje od 96 pojmova, te kraega popis temeljne literature (247--294).U uvodnim napomenama autor ukratko objašnjava važnost prireenoga glagoljskogarukopisa kao jedne od najsveobuhvatnijih zbirki širokoga spektra srednjovjekovnogaštiva, naglašavajui ve u prvoj reenici da je objavljivanje glagoljskih kodeksa sveopaznanstvena rijetkost. Upravo je zbog toga i vrijednost ove knjižice znatna. U uvodnomdijelu autor u izvjesnoj mjeri komentira posebno zanimljive odlomke zbornika,obrazlažui njihovo književno znaenje, ali i postavljajui pitanja, katkad vrlo

Marija Stanonik, Teoretični oris slovstvene folklore, Z a - ložba ZRC, Ljubljana 2001., 448 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia