'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
Elektronički su mediji u brojnim zemljama od samog početka usko povezani i uvjetovani komercijalnim sadržajima. Međutim, podjednako kao što se nezavisno razvijao sustav komercijalnih radija, demokratske su države vrlo brzo počele graditi i/ili unapređivati dopunske sustave javnih i/ili nekomercijalnih radija. Zakon o telekomunikacijama iz 1994. ponovo je dozvolio privatno vlasništvo nad elektroničkim medijima, te se broj radijskih postaja u Republici Hrvatskoj povećao za sto posto. Danas ih je 114, bez programa Hrvatskog radija. Međutim, očekivana demokratizacija medijskog prostora rezultirala je tek povećanjem komercijalnih i zabavnih sadržaja. Stvarna uloga radija, kao javnog medija koji služi javnom priopćavanju, zamijenjena je novom (i profitabilnom) ulogom javnog zabavljača. Treba li radio tu i ostaviti?Electronic media in many countries have from their inception been linked and defined with commercial content. However, together with the development of the system of commercial radio, democratic countries very soon began to build and/or revamp the alternative systems of public and/or uncommercial radio. The 1994 Croatian Law on telecommunications again allowed private ownership of electronic media and consequently the number of radio-stations doubled. There are 114 of them today (excluding Croatian Radio stations). However, the expected democratization of the media resulted only in an increase of commercial and entertaining broadcasts. The true role of the radio as a public media whose purpose is public dissemination of information has been replaced by a new (and profitable) role of public entertainer. Should radio be left there
