'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
Hrvatska uz još tridesetak zemalja čeka na prijam u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Članstvo u WTO-u prva je stepenica za članstvo u CEFTA-i i jedan od koraka približavanja Europskoj uniji. Osim nesumnjivih koristi koje se očekuju od članstva u WTO-u, brojne su zamke i odricanja s kojima se Hrvatska mora suočiti i koje mogu u početnoj fazi imati negativnog utjecaja na pojedine sektore gospodarstva. Među sektore koji su naizloženiji svjetskoj konkurenciji spada i poljoprivredno-prehrambeni sektor. Njegova će pozicija na domaćem tržištu biti značajno oslabljena, jer je i pri postojećoj razini carinske zaštite on nekonkurentan. Središnje pitanje koje dominira u pregovorima za prijam u članstvo s pojedinim zemljama, odnosno skupinom zemalja, jest carinska i druga zaštita u ovom sektoru. Nedvojbeno je da će Hrvatska morati u razumnom razdoblju tu zaštitu svesti na razinu koju zahtijeva WTO. Što će to značiti za hrvatsku poljoprivredu? Koliko je hrvatska poljoprivreda (ne)spremna udovoljiti tim zahtjevima? Koje su moguće posljedice, s obzirom na strateški značaj poljoprivrede za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku?Croatia, together with some thirty countries is waiting to be admitted into the World Trade Organization. The membership in WTO-u is the first step in the membership in CEFTA and one of the overture steps in joining the European Union. Apart from the undeniable benefits that the WTO membership brings, there are numerous pitfalls and sacrifices facing Croatia which at the beginning may have a detrimental effect on some sectors of economy. Among the sectors most vulnerable to global competition is the sector of agriculture and food production. Its position on the local market will be significantly weakened, since it is uncompetitive even at the present level of protective tariffs. The central issue in the negotiations for admitting a country or a group of countries into this organization are protective tariffs in this sector. There is no doubt that Croatia will in reasonable time have to reduce these protective measures to the level required by the WTO. What is that going to mean for Croatian agriculture? To what extent is Croatian agriculture (un)prepared to meet these demands? Which are the possible consequences, regarding the strategic importance of agriculture for any country, Croatia being no exception to the rule
