'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
Svrha je ovoga rada argumentirano pokazati vezu između političke kulture i političke strukture, odnosno demokracije. Svi dokazi o toj vezi analizirani su u okviru dvaju osnovnih pristupa odnosu kultura – struktura, tj. u okviru klasičnog pristupa o korespondenciji (u kojem se tvrdi, prije svega, prema funkcionalističkoj teoriji kulture, da postoji funkcionalno slaganje između kulture i strukture, da demokraciji odgovara građanska politička kultura, tj. da je “kultura način života strukture”, da zapravo kultura ima determinirajuću ulogu u odnosu na strukturu) i suvremenog interakcijskog pristupa (u kojem se, prije svega, prema teoriji kulture “kao značenja” ili “socijalnog djelovanja”, analiziraju složeni odnosi između različitih varijabli kulture i varijabli strukture, te njihov kombinirani učinak na demokraciju kao posljedicu toga odnosa). Ovaj drugi pristup ne uzima demokraciju kao “fiksirano stanje”, već kao dinamičku pojavu ili rezultat kombinirana interakcijskog odnosa kulture i strukture. Analiza je pokazala kako su oba pristupa legitimna i korisna za razumijevanje demokracije i njezinog održavanja. Dakako, interakcijski pristupi istraživanju naznačenog odnosa su kompleksniji, ali i značajniji i životniji za razumijevanje demokracije. Analiza je pokazala kako politička kultura (demokratska legitimacija ili političko povjerenje, podržavanje civilnih sloboda, zadovoljstvo s načinom funkcioniranja demokracije, itd.) često ovisi o elementima same političke strukture (stranačkih sustava i koalicijskih modela, izbornih modela, modela demokracije, pozicija u strukturi vlasti, itd.). Politička kultura ima i autonomnu ulogu u odnosu prema političkoj strukturi, ali je vrlo često njezina uloga jako ovisna o odnosima političkih aktera i o varijablama same političke strukture. Pokazano je kako su ova istraživanja interakcije (kombiniranih učinaka) političke kulture i strukture vrlo sofisticirana, te da će najvjerojatnije u budućnosti predstavljati najplodniji dio političke znanosti, koji će omogućavati ne samo dublje razumijevanje “dinamičkih pravilnosti” u funkcioniranju demokracije nego i pothvate njezina “inovativnog održavanja” i postupnog razvoja.The purpose of this essay is to prove the connection among political culture, political structure and democracy. All the arguments pointing to such a connection have been analysed within the framework of two fundamental approaches to the relationship between culture and structure i.e. within the framework of the classical approach to their correspondence (which claims — primarily in line with the functional theory of culture — that there is a functional concordance between culture and structure, that democracy is mirrored by the civic political culture, i.e. that “culture is a structure’s way of life”, that culture determines the structure) and the contemporary interactional approach (in which — primarily in line with the theory of culture “as meaning” or “social functioning” — complex relations among various cultural variables and structural variables are analysed as well as their combined effect on democracy as the consequence of these relations). The latter approach considers democracy not as a “fixed condition” but rather as a dynamic phenomenon or the end result of the combined interactional relationships between culture and structure. The analysis has shown that both approaches are legitimate and useful in understanding and maintaining democracy. Of course, the interactional approaches are more complex, as well as more important and more vital for understanding democracy. The analysis has shown how political culture (democratic legitimation or political trust, support for civil freedoms, satisfaction with the functioning of democracy, etc.) often depend on the elements of the very political structure (party systems and coalition models, election patterns, patterns of democracy, positions in power structure, etc.). Political culture is autonomous in relation to political structure, but frequently its role greatly depends on the relations among political actors and the variables of the political culture itself. The analysis has also demonstrated how these investigations into the interaction (combined effects) between political culture and structure are extremely sophisticated and that in the future they are going to become the most fruitful part of political science, making possible not only a deeper understanding of the “dynamic regularities” in the functioning of democracy but also the attempts at its “innovative sustainment” and gradual development
