Gorazd Nikić

Nikić, Gorazd

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

1410SMIJEMO LI SE ODREĆI MONETARNOGSUVERENITETA?Mnoge vlade često ne shvaćaju, da dajući apsolutni prioritet samojednome cilju - rastu, stabilnosti cijena, platnoj bilanci, - azanemarujući ostale, samo gomilaju probleme za budućnost.(John Williamson; The Crawling Band as an ExchangeRate Regime; Lessons from Chile, Colombia and Israel)lSkori prijelaz EU na jedinstvenu valutu, euro, i nestanak njemačke marke,koja je kod nas dobila tako važno mjesto kao mjera vrijednosti i sredstvo štednje,potakla je ponovno rasprave o mogućim koristima koje bi Hrvatska imala odnapuštanja monetarnog suvereniteta, odnosno, od prihvaćanja eura kao vlastitevalute. (vidi, npr., A. Čičin-Šain: “Kraj monetarne suverenosti”, Banka, rujan 2001.;E.Kraft: “Višestruka korist za građane, poduzetnike i poduzeća”, Vjesnik, 23. 09.01. i drugi). U tim se člancima navode koristi od prijelaza na jedinstvenu valutu,koje su evidentne kod zemalja EU i koje bi, po logici stvari, morale biti i kod nas.To se prije svega odnosi na smanjenje transakcijskih troškova (troškova zamjenejedne valute u drugu) i nestanka valutnih rizika (rizika koji proizlaze iz aprecijacijaili deprecijacija domaće valute). Navode se i druge koristi, kao npr., smanjenjekamatnih stopa i pristup gotovo neograničenoj likvidnosti, razvitak tržišta kapitala,a iznose se i ocjene da bi to moglo značiti neku vrstu integracije u europski gos-podarski prostor. Upozorava se i na troškove krajnje supstitucije domaće valutestranom i na potrebu ocjene troškova i koristi supstitucije. Zaključci daju prevagukoristima u odnosu na troškove.EU je veoma dugo i pažljivo pripremala prijelaz na jedinstvenu valutu. Kadase jednom takva odluka donese, nema više vraćanja i mogućnosti korekcija. Zbogtoga se ni kod nas odluka o supstituciji vlastite valute ne može donositi bez veoma1 Institut for International Economics, Washington DC, October 1996., str. 28.Gorazd Nikić*PRILOZI1411G. NIKI∆: Smijemo li se odreÊi monetarnog suvereniteta?EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1410-1415 (2001)pomnjivih analiza pretpostavki uspješnosti takvoga koraka. Postojeća međunarodnaiskustva mogu pritom biti svakako od velike koristi.U uvjetima rasprostranjene valutne supstitucije kod nas, zamjena kune eurommože široj javnosti izgledati tek nešto opsežnijim sankcioniranjem postojećeg stanja.Ako pritom nestaje rizik tečajnih promjena, nestat će i strah neto deviznih dužnika,od fizičkih osoba do Vlade, od troškova moguće deprecijacije. Prijelaz na euro, uzpretpostavku da razina tečaja ostane nepromijenjena, a većina to, pretpostavljam, iočekuje, značila bi nestanak tečajnog rizika. Osim toga, većini građana koji štede uDM, štednja će u knjižicama i tako biti automatski preknjižena u euro, pa će ubu-duće, umjesto markama disponirati novom valutom. Potpuna zamjena kune eurommogla bi tako značiti samo dovođenja postojećeg stanja do krajnjih konsekvenci.No, zamjena domaće valute drugom valutom podrazumijeva veoma vrlo oz-biljne konsekvence: od prestanka mogućnosti vođenja samostalne monetarne i te-čajne (dakle i razvojne) politike, do gubitka seignoragea (viška prihoda nad rasho-dima središnje banke, koji je prihod proračuna). Nitko dosad, međutim, još nijeponudio podrobniju analizu onoga što bi gubitak mogućnosti vođenja vlastiteekonomske politike mogao značiti za Hrvatsku. A Hrvatska je još uvijek opterećenavelikim tranzicijskim problemima - od visokog proračunskog deficita, visokenezaposlenosti, relativno niskih investicija, stagnantnog izvoza, deficita u platnojbilanci relativno visokog, i dalje rastućeg vanjskog duga i sl. Bi li zamjena valuteolakšala te probleme ili ih možda i zaoštrila? Je li potrebno pripremiti se za zamjenuvalute i što je sve potrebno učiniti za uspješnu supstituciju i prihvaćanje svih koristikoje iz toga mogu proizaći?Zemlje EU dugo su se pripremale za prijelaz na zajedničku valutu. One suodavno bile svjesne koristi koje će imati od zajedničke valute, ali su isto tako bilesvjesne i problema koji bi mogli nastati nedovoljno pripremljenim uvođenjemmonetarne unije. Europska je komisija godine1990. procjenjivala da su se okosredine osamdesetih godina transakcijski troškovi vezani uz postojanje različitihvaluta u EU kretali oko 0,5% BDP, a istraživanje IFO, koje citira Europska komisija(1996.), procjenjuju te troškove prosječno na gotovo 1% BDP u razdoblju 1986.--1995.2 Radi se o ogromnim troškovima samo po toj osnovici. Troškove tečajnihrizika mnogo je teže kvantificirati. A ipak, EU nije hitala eliminirati te troškove,jer bi troškovi nepripremljenog prijelaza na zajedničku valutu, troškovi u smislugubitka dohotka i zaposlenosti, mogli nadmašiti koristi koje donosi zajedničkavaluta. Bilo je potrebno potpuno uskladiti konjunkturne cikluse, da bi zajedničkakamatna politika imala jednaki učinak na sve članice, uskladiti monetarne politikei fluktuacije tečajeva, uravnotežiti proračune i sl.2 Vidi: Euro-spisi, Europska komisija, Peter Bekx: “Implikacije uvođenja Eura na zemlje kojenisu članice EU”, br. 26/98., Prijevod: Ured za Europske inzegracije Vlade RH.G. NIKI∆: Smijemo li se odreÊi monetarnog suvereniteta?EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1410-1415 (2001)1412Naravno, motivi supstitucije domaće valute nekom drugom, ne moraju bitiisti u svim zemljama. Danas postoji veći broj zemalja, oko dvadesetak, koje supotpuno “dolarizirane”, tj. imaju valute nekih drugih zemalja. Radi se u pravilu oveoma malim zemljama, najčešće s manje od sto tisuća stanovnika (kao npr. Andora,Guam, Maršalski otoci i sl.) koje su u cijelosti integrirane u ekonomski prostorzemalja valutu kojih su prihvatile. Najveća je među njima Panama (2,7 mil.stanovnika), koja je prihvatila USD. Tu će se vjerojatno naći i Bosna i Hercegovina,koja još nema ni puni politički suverenitet, pa je onda teško govoriti o monetarnomsuverenitetu, a možda i Crna Gora, ako bi se tečajnim režimom željela distanciratiod Srbije. Sa druge strane, argumenti za supstituciju domaće valute javljaju se kodzemalja koje se ne koriste na odgovoran način svojim monetarnim suverenitetom ikoji, lako upadaju u dužničke teškoće i inflacijske zamke. Hrvatska ne pripada nijednoj takvoj kategoriji. Iako je EU najveći vanjskotrgovinski partner Hrvatske, neopaža se tendencija većeg integriranja u taj prostor. Čak suprotno. Udio izvozarobe u EU u ukupnom izvozu Hrvatske pokazuje tendenciju slabljenja: u godini1995.iznosio je 57,7%, a 2000. - 54,5%. Pritom je posebno zanimljivo smanjenje udjelaizvoza u Njemačku, čija je valuta tako rasprostranjena u našem prostoru: sa 21,5%u 1995. na 14,3% u 2000. Cijelo to razdoblje obilježava i izrazita stagnantnosthrvatskoga izvoza, a mogućnosti za njegovo povećanje danas se očekuju više odrasta izvoza na “mekša” tržišta bivše Jugoslavije, odnosno, u druge tranzicijskezemlje, nego na tržište EU. Sa druge strane, Hrvatska ima iskustvo u centralnombankarstvu, vodila je prilično odgovornu monetarnu politiku i ima već dugi nizgodina visok stupanj stabilnosti cijena. Ono što je problem kod nas jest izbor tečajnogaranžmana, a o prirodi postojećeg je do sada kod nas bilo veoma malo rasprava.Totalna je valutna supstitucija jedan, doduše ekstremni, oblik tečajnog aranžmana.No, bilo bi loše da se u raspravama taj režim izabere kao jedina alternativa.Ekonomska literatura koja se bavi tečajnim režimima veoma je obilna, i priličnokontroverzna. Ona se u velikoj mjeri zasniva na iskustvima pojedinih zemalja, akontroverznost potječe vjerojatno otuda, što zemlje mijenjaju tečajne režime poštoostvare ili ne ostvare zadane ciljeve i prilagođuju ih novima. U devedesetim jegodinama prevladavalo mišljenje da zemlje, posebno “nove ekonomije”, ne moguodržavati “labava vezanja” (soft pegs) i da moraju ići ili prema većem stupnjufleksibilnosti ili prema čvrstom vezanju3 (hard pegs), kao sredstvu discipliniranjavlastite makroekonomske politike. Valutni odbor i totalna supstitucija domaće valute,predstavljaju u tom smislu ekstremne tečajne režime (corner solution). No, nakonne baš dobrih iskustava koje neke zemlje imaju s takvim režimima, posebno uutjecaju na njihovu privrednu aktivnost, mišljenja se mijenjaju. Argentini, koja senašla u velikim teškoćama, a ima valutni odbor, što je nakon pune dolarizacijenajčvršći oblik vezanja uz neku drugu valutu, neki predlažu da se vrati fleksibilnom3 Vidi, npr., Stanley Fischer: “Exchange Rate Regimes: Is the Bipolar View Correct”; Finance& Development, IMF, June 2001.1413G. NIKI∆: Smijemo li se odreÊi monetarnog suvereniteta?EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1410-1415 (2001)tečaju.4 Iskustva raznih zemalja upućuju na potrebu velikog opreza kada se mijenjatečajni režim. Totalna supstitucija valute, zamjena kune eurom, koja bi kada sejednom provede bila “za svagda”, pa zato zahtijeva veću pažnju i oprez.Nedvosmislene koristi od prijelaza na euro Hrvatska bi imala jedino odsmanjenja transakcijskih troškova i gubitka tečajnog rizika, ali, naravno, tek ondakada jednom pređe na euro. S kojom bi razinom tečaja, međutim, valjalo ući usustav eura ostaje otvoreno pitanje. To je iznimno važno za konkurentnost na stranimtržištima, kada zemlja jednom izgubi mogućnost upravljanja vlastitim tečajem. Navažnost toga problema sasvim ispravno upozorava u svome članku A.Čičin-Šain.Pripremajući se za ulazak u monetarnu uniju, Italija, a nešto poslije i Španjolska,devedesetih izvršile su na početku snažne deprecijacije (Italija za više od 20%, aŠpanjolska oko 10%) da bi ojačale svoju konkurentnost na tržištu EU. Kod nas suse, doduše, pojavile ocjene da je naš izvoz neelastičan na promjene tečaja. Kada bito bilo točno, onda bi to značilo novost u ekonomskoj teoriji. U tržišnim privredamaponuda i potražnja uvijek reagiraju na promjene cijena, iako često ne jednako brzo.Iz sasvim stacionarnih serija, kao što su vrijednosti izvoza, ali i kretanja tečaja uposljednjih sedam godina kod nas, naprosto nije moguće ocjenjivati elastičnostizvoza. Ostaje samo vjerovati teoriji funkcioniranja tržišne privrede. Prijelazom naeuro ne bi valjalo očekivati ni jednako niske kamatne stope kakve uživaju članiceUnije. Primijećeno je, npr., da kada dođe do porasta kamatnih stopa u SAD, kamatnestope u Panami koja je u potpunosti “dolarizirana”, porastu za poneki postotak višenego u SAD. Bez obzira na to što neka zemlja ima veoma čvrst tečajni aranžman,neprihvatljivo visoki proračunski deficiti mogu stvoriti percepciju rizičnosti takvezemlje. Najbolji je primjer za to Argentina koja je u financijskoj krizi i teško možedobiti kredite s kamatama nižima od 12%. Osim toga, iako ima valutni odbor,Argentina je suočena i s problemom precijenjenosti svoje valute, pesa.Što zapravo znači gubitak monetarnog suvereniteta do kojeg bi došlo kadabismo zamijenili kunu eurom? Mnogo toga. Iako svaka pojedina stvar nema jednakutežinu. Središnja banka gubi funkciju posljednjeg utočišta poslovnim bankama.Izjednačuje se unutarnji i vanjski dug, pa zemlja mora imati visok stupanjkonkurentnosti na svjetskom tržištu da bi mogla uredno servisirati svoje obveze.Zemlja se odriče i seignoragea, osim, ako sebi u okviru monetarne unije, ugovoromne osigura participaciju u njegovoj raspodjeli. U prošloj je godini, višak prihodanad rashodima HNB, koji je prihod proračuna, iznosio 356,2 mil. kuna. Nije mnogo,ali ni sasvim zanemarivo. Mnogo značajniji problemi javljaju se ako ne postojiusklađenost konjunkturnih ciklusa s EU. (Zbog toga je važan visok stupanjintegriranosti u gospodarski prostor zemalja kojih se valuta prihvaća, a vidimo, dato integriranje u EU kod nas ne raste.) U tom slučaju kamatna politika Unije može4 Vidi npr, M. Bordo i R. Chang: “Throw away the dollar peg”, Financial Times.G. NIKI∆: Smijemo li se odreÊi monetarnog suvereniteta?EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1410-1415 (2001)1414biti u raskoraku s razvojnim potrebama Hrvatske. No, najvažniji je problem gubitkamonetarnog suvereniteta i mogućnosti vođenja vlastite tečajne politike činjenicada uspješno eliminiranje šokova (platnobilančne neravnoteže, problem otplate du-gova i sl.) zahtijeva visok stupanj fleksibilnosti plaća i zaposlenosti.5 Drugim rije-čima, prilagođivanje šokovima u uvjetima totalne supstitucije valute, zahtijevasmanjivanje nominalnih plaća i zaposlenosti, odnosno, visok stupanj fleksibilnostitržišta rada. Produženo stanje deflacije, odnosno, recesije (gubitka dohotka i sma-njenja zaposlenosti), može rezultirati rastom kamatnih stopa i stresovima za finan-cijski sustav sličan neočekivanoj devalvaciji.6 Hrvatska danas ima velikih problemas proračunom. Glavnina problema dolazi upravo s područja socijalnih transfera, ati se problemi neće i ne mogu brzo riješiti. Odreći se monetarnog suvereniteta, tj.mogućnosti da se vlastitom monetarnom i tečajnom politikom amortiziraju šokovi,u uvjetima visokog proračunskog deficita i ne sasvim sigurnih izvora njegova finan-ciranja (prodaja imovine, odnosno dalje zaduživanje?), moglo bi produbiti teprobleme i produžiti njihovo rješavanje u budućnosti. Gledajući s te strane, najvećaprepreka ranom uvođenju eura dolazi iz neravnoteže prihoda i rashoda javnogsektora. Hrvatska se naprosto ne smije odreći monetarne suverenosti. OdbojnostFrankfurta prema ranom prijelazu na euro zemalja nečlanica, proizlazi, vjerojatno,upravo iz njihova straha od problema u koje bi te zemlje mogle upasti i potrebe daih se, u obrani eura, otuda spašava.Kao jedan od argumenata za zamjenu kune eurom, u posljednje se vrijemenavodi i visok stupanj valutne supstitucije, koja monetarnu politiku čini neefikas-nom. Uzrocima tog fenomena kod nas nikada nije posvećena veća pažnja, iakoizgledaju lako objašnjivi. Nakon uspješno provedenog Programa stabilizacije ulistopadu 1993. kojim je izvršena devalvacija domaće valute od oko 20%, što jepotaklo visok rast cijena, u samo mjesec i pol dana tečaj se vratio na pretprogramskurazinu. Budući da su se cijene uglavnom zadržale na dosegnutoj razini, u toj jekratkoj epizodi došlo do nedvosmisleno snažne aprecijacije domaće valute. Ta jeaprecijacija osigurala stabilnost cijena, ali je i stvorila snažna očekivanja o potrebii mogućnosti buduće deprecijacije. Stanovništvo je, sasvim pragmatički, svoju šte-dnju počelo držati u devizama, a banke su, suočene sa sve većom dolarizacijomsvojih izvora, počele odobravati kredite s valutnim klauzulama. Postepeno, opća jesupstitucija dosegla sadašnje razmjere. Danas to doista predstavlja problem, jer bieventualni rast fleksibilnosti tečaja mogao izazvati snažne redistribucijske procese,a stoga i snažne otpore i troškove. To je jedan od onih problema koji se “gomilaju”,kako to kaže Williamson, inače jedan od najcitiranijih autora s područja tečajne5 Vidi: M. Mussa u C. M. Loser: “Should Each Country Have Its Own Currency? “The Prosand Cons of Full Dollarization, Prepared by Research and Western Hemisphere Dept. IMF, October1999.6  Ibid.1415G. NIKI∆: Smijemo li se odreÊi monetarnog suvereniteta?EKONOMSKI PREGLED, 53 (11-12) 1410-1415 (2001)politike, kada vlade apsolutni prioritet daju samo jednome cilju. Kod nas je to bila- stabilnost cijena i tečaja. To je, naravno izuzetno važan cilj, ali ne valja zanemarivatii ostale. Slovenci su u tome bili znatno pragmatičniji. Dopuštajući određenufleksibilnost tečaja, stvorili su mogućnost da rast cijena apsorbira dio troškova kojinisu bili eliminirani u procesu restrukturiranja, a da pritom ne gube, u znatnijojmjeri, izvoznu konkurentnost. Jasno, i mnoge su druge okolnosti Slovencima po-mogle u nastojanju da povećaju izvoz (ulazak u zone slobodne trgovine, urednijiproces privatizacije i sl.)Zahvaljujući pomalo i “nizozemskoj bolesti”, stabilnost cijena i tečaja kodnas , usprkos trajnim a katkad i veoma visokim deficitima u platnoj bilanci, održalase do sada. Ta stabilnost ipak nije rezultirala rastom investicija, koje bi uzadovoljavajućoj mjeri povećale efikasnost i konkurentnost naših proizvođača nadomaćem i svjetskom tržištu. U međuvremenu, konkurentnost je bila i pod snažnimpritiskom prebrzog rasta troškova rada i porezne presije. Pred izborom potencijalnoinflatornog djelovanja deprecijacijskih mjera i recesijskog utjecaja aprecijacijskihpritisaka, stabilnost tečaja ostaje i dalje prioritet naše ekonomske politike. I daljese očekuje da neinflatorni rast konkurentnosti u uvjetima stabilnosti tečaja buderezultat restrukturiranja i smanjenja porezne presije. Teoretski je to sasvim oprav-dano i poželjno. No, to očekivanje traje već predugo, a moglo bi još i potrajati. Umeđuvremenu, financiranje proračunskog deficita i dalje ostaje veliki problem,vanjski dug raste, a izvoz je stagnantan. Te probleme ne može riješiti supstitucijakune eurom. Dapače, postojeća iskustva upućuju na zaključak da bi ih mogla samoprodubiti. Euroizacija nije panaceja koja bi mogla zamijeniti odgovornu makro-ekonomsku politiku u ostvarenju zadanih tekućih i razvojnih ciljeva. A krajnji jecilj ulazak u EU i korištenje svih prednosti koje iz toga, pa i iz zajedničke valute,euro, proizlaze. U uvjetima, međutim, u kojim se Hrvatska sada nalazi, ostvarenjetih ciljeva zahtijeva puni monetarni suverenitet i racionalno i pragmatičko korištenjenjime.

SMIJEMO LI SE ODREĆI MONETARNOG SUVERENITETA?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia