'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
U Hrvatskoj je sve aktualnije pitanje pravnog položaja izvora novinarskih informacija i novinara koji objavljuju povjerljive informacije. Radi se o temi koja obuhvaća elemente ustavnoga, medijskog, radnog, građanskog i kaznenog prava. Rad je ograničen na ljude kao izvore informacija. Izvori se mogu podijeliti u vanjske i unutarnje. Smisao povlastice povjerljivosti izvora je u tome što novinari služe javnim ciljevima, a njihovim izvorima prijete razne vrste zla. Prema autorovoj klasifikaciji, rizici povlastice mogu se javiti na strani izvora (neposredna ili posredna manipulacija, kompromitacija, zabluda) ili na strani novinara (“zaštita” fiktivnog izvora, naknadna ucjena izvora, zabluda). U Hrvatskoj je zaštita izvora informiranja određena u čl. 12. Zakona o javnom priopćavanju. Iznijeti su glavni usporedni sustavi regulacije ovog područja, primjeri antinomija između pojedinih hrvatskih propisa (s ponuđenm načelima njihova rješavanja) te analiziran položaj pojedinih vrsta izvora prema hrvatskom pravu. Zaključno autor uspoređuje odredbe hrvatskog prava spram usporednih sustava, analizira zastupljenost pojedinih oblika odgovornosti kod određenih vrsta subjekata te iznosi načela koja smatra najvažnijima u vezi s temom rada (nužnost zaštite izvora, odgovornost novinara pri suradnji s izvorom, različiti pravni položaj novinara i izvora, zaštita privatnosti, provjera tajnosti, pretežniji interes, važnost upravne etike, poznavanje propisa, primjereno zakonsko definiranje tajne).In Croatia, the issue of the legal status of the sources of journalists’ information as well as the status of journalists who publish sensitive information is increasingly gaining prominence. This is a subject which includes elements of constitutional, media, labour, civil, and penal law. The essay is limited to people as information sources. The sources can be divided into internal and external. The rationale for the sources’ confidentiality privilege lies in the fact that journalists serve public goals and their sources can find themselves imperilled. According to the author’s classification, the risks of this privilege are faced either by the sources (direct or indirect manipulation, smear campaigns, misapprehensions) or by the journalists (“protecting” a fictional source, subsequent blackmail of the source, misapprehensions). In Croatia, the protection of the information sources is defined in Article 12 of the Law on Public Information. The author outlines the major comparative systems of regulation of this field, the examples of antinomies among different Croatian regulations (the principles for their resolution are also offered) and analyses the position of certain types of sources in relation to the Croatian law. And finally, the author compares the regulations of the Croatian law with the comparative systems, analyses the representation of certain forms of responsibility of certain types of subjects and lists the principles he deems most important regarding journalists’ work (the necessity of protecting the sources, the responsibility of journalists towards their sources, the different legal status of journalists and their sources, the protection of privacy, the verification of confidentiality, the more dominant interest, the importance of administrative ethics, the familiarity with the regulations, the adequate legal definition of a secret)
