Growing out of the traditions of the Antique civilisations, upon
which a Slavism whose spirituality was realised on the Christian
guidelines of the Western Church was consolidated, Croatia
represents a unique civilisational, religious and culturological
combination which, in order to survive, was obliged to have its own
autochthonic means of expression. At times approved of, more
frequently negated, it was, nonetheless, historically confirmed. In
the whirlpools of history, the Croatian lands emerged, and
prevailed, as the steadfast eastern European border of Roman
Catholic Christianity, with the British Isles standing on the western
European border. Geographically located at opposite ends of the
spectrum, there is much that divides these two cultures, but, still, a
number of things that link them.Na temelju provedenih istraživanja glede kulta i tradicije sv. Martina, najpopularnijega ranokršćanskog sveca na zapadu europskoga kontinenta, razvidno je da je hrvatski prostor
odigrao ulogu istočnoga graničnog teritorija. Uvijek na vjetrometini vjerskih, političkih i kulturnih sukoba Istoka i Zapada, hrvatski je priobalni prostor, premda malen, od najranijih vremena uspio odrediti, učvrstiti i obraniti svoje interese koji su bili i interesi
kršćanskoga Zapada.
Kao što i britanski otok, krajnji europski Zapad, utemeljuje kršćanstvo na kultu sv. Martina, koji se nakon 6. stoljeća širi cijelim otokom, tako i hrvatski prostor dolaskom prvih benediktinaca prihvaća kult sv. Martina otprilike u isto vrijeme. Iako je veći dio
hrvatske kršćanske povijesti utemeljen na latinskom jeziku i slavensko glagoljaško ozračje na specifičan je način obilježilo kult sv. Martina, posebice na hrvatskom primorskom prostoru, kult se ogleda u hodočasničkoj, spomeničkoj i književnoj tradiciji od koje se mnogo sačuvalo i do naših dana
