IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: POSEBNOST HRVATSKOGA MARTINSKOGA OTOČNOGA KULTA

Abstract

Growing out of the traditions of the Antique civilisations, upon which a Slavism whose spirituality was realised on the Christian guidelines of the Western Church was consolidated, Croatia represents a unique civilisational, religious and culturological combination which, in order to survive, was obliged to have its own autochthonic means of expression. At times approved of, more frequently negated, it was, nonetheless, historically confirmed. In the whirlpools of history, the Croatian lands emerged, and prevailed, as the steadfast eastern European border of Roman Catholic Christianity, with the British Isles standing on the western European border. Geographically located at opposite ends of the spectrum, there is much that divides these two cultures, but, still, a number of things that link them.Na temelju provedenih istraživanja glede kulta i tradicije sv. Martina, najpopularnijega ranokršćanskog sveca na zapadu europskoga kontinenta, razvidno je da je hrvatski prostor odigrao ulogu istočnoga graničnog teritorija. Uvijek na vjetrometini vjerskih, političkih i kulturnih sukoba Istoka i Zapada, hrvatski je priobalni prostor, premda malen, od najranijih vremena uspio odrediti, učvrstiti i obraniti svoje interese koji su bili i interesi kršćanskoga Zapada. Kao što i britanski otok, krajnji europski Zapad, utemeljuje kršćanstvo na kultu sv. Martina, koji se nakon 6. stoljeća širi cijelim otokom, tako i hrvatski prostor dolaskom prvih benediktinaca prihvaća kult sv. Martina otprilike u isto vrijeme. Iako je veći dio hrvatske kršćanske povijesti utemeljen na latinskom jeziku i slavensko glagoljaško ozračje na specifičan je način obilježilo kult sv. Martina, posebice na hrvatskom primorskom prostoru, kult se ogleda u hodočasničkoj, spomeničkoj i književnoj tradiciji od koje se mnogo sačuvalo i do naših dana

    Similar works