Methodological pragmatism is more often than not employed in
ethnographic enterprises, but not often discussed. Claiming that
methodological discussions are most fruitful when referring to
concrete research topics and the researcher\u27s dilemmas in the field,
the author discusses pragmatic uses of her own self in constructing
the field. Referring primarily to the shared ethnicity as the
"experimental arena", she proposes an evaluation of the heuristic
potentials of her meetings with people in diasporic contexts, and
reveals some of the fieldwork situations important for gaining
ethnological insights.Danas je antropologe i etnologe suvišno podsjećati na naivnost pozitivističkog pristupa etnografskom istraživanju. Svijest o političkom kontekstu svekolikog znanstvenog rada, o promjenjivom etnografskom autoritetu, o retorici i moći, te o ograničenjima
etnografskih prikaza, postala je preduvjetom vrsnih etnografija, posebno onih koje se bave suvremenim pojavama i iskustvima. Jasno je da istraživač nije neutralan promatrač, već da svojim interakcijama s ljudima o kojima piše, pa i samom svojom prisutnošću u situacijama koje opisuje, utječe na takozvanu "građu". U ovome se radu raspravlja o situacijama u kojima je prisutnost istraživača ključni elemenat konstrukcije terena. Pritom
je pojam konstrukcije terena (iz naslova zbornika urednice Vered Amit, u kojemu je iscrpno obrazložen) smatran dobrodošlom korekcijom etnološkog žargona prema kojemu etnolog "odlazi na teren".
Iako je temeljem brojnih etnoloških radova, o metodološkom se pragmatizmu rijetko piše. Smatrajući da je metodološke diskusije najumjesnije voditi oko konkretnih tema istraživanja i dvojbi tijekom terenskog rada, autorica na primjerima razlaže uporabu
svojih osobnih iskustava u dolaženju do istraživačkih uvida i pisanju etnografskog teksta. Prikazujući etničku pripadnost koju dijeli s ljudima čije stavove i aktivnosti istražuje kao "eksperimentalnu arenu", vrednuje heurističke potencijale svojih susreta s ljudima u
dijaspori. Pokazuje zašto je u njezinu istraživanju među Hrvatima u Švedskoj terenski rad "intersubjektivni modus objektivizacije", kako ga definira Kirsten Hastrup, te zašto je etnografski tekst "prikaz intersubjektivnog svijeta terenskog rada" induciran prisutnošću
istraživača.
Prema toj paradigmi istraživač nije onaj koji promatra, već onaj koji vidi. Znanje ne počiva na opservaciji, nego na uvidu. Etnografski je rad naime bitno obilježen sučeljavanjem, a tek površno promatranjem. Zato tekst pisan na temelju terenskog rada
nužno implicira i autobiografske momente. Autorica smatra da etnografsko pismo nije svodivo na metodu; upravo autorski značaj i oslanjanje na osobno iskustvo čine i pisanje i čitanje etnografskih tekstova posebno zanimljivima. To nastoji potkrijepiti prikazom
terenskih situacija koje koristi za promišljanje promjenjivih pozicija insider-a i outsider-a – u istraživačkom, ali i u širem kontekstu etničke pripadnosti
