The purpose of this paper is to test one of the many ways of tracking the progress
of media transformation in Central and Eastern Europe in the context of European
integration, based on a descriptive/analytical and relativistic research approaches.
The conceptual and analytical framework adopted for the analysis of the process is
an institutional and cultural one, which is best suited in this case of “systemic transformation”
of an exceptionally large scope.
The dissidents’ primary weapon of struggle against the Communist system, and
their main objective for the future was civil society, a model of “ethical” civil society
with its many idealistic features. This and concept of the media institutions of civil society,
as described in the article, are taken as the criteria for assessing the results of
the systemic transformation.
Because of a number of characteristics of post-Communist societies, including a
high politicisation of public life, a weak state and weak society, a low level of public
involvement on the part of citizens, etc. the goal of developing a civil society has not
truly been attained. Also the media system falls short of what the dissidents hoped it
would be, involving only the privately owned print media and public and commercial
broadcasting. In most post-Communist countriest this “standard model” has meant
the empowerment primarily of the new political and business elites.
This analysis shows that in the Polish case the views of the 1980s dissidents could
not serve as an accurate predictor of their own later policies and behaviour, nor indeed
of the direction and consequences of transformation. Therefore, the early views
and concepts of the initiators of that transformation cannot provide a set of criteria for
judging the progress and success of that process.Cilj ovog rada je ispitati jedan od mnogobrojnih načina praćenja napretka
postignutog u preobrazbi medija u Srednjoj i Istočnoj Europi u kontekstu europskih
integracija, temeljem deskriptivno-analitičkih i relativističkih istraživačkih pristupa.
Kao konceptualan i analitički okvir za analizu tog procesa korišten je institucionalni
i kulturni okvir, koji je najprimjereniji za ovu iznimno opsežnu “transformaciju
sustava”.
Primarno oružje disidenata u njihovoj borbi protiv komunističkog sustava, a
istovremeno i njihov glavni cilj, bilo je civilno društvo, odnosno model “etičnog” civilnog
društva s njegovim brojnim idealističnim značajkama. Uz koncept medijskih
institucija civilnog društva opisan u članku, to je uzeto kao kriterij procjene rezultata
transformacije sustava. Zbog niza karakteristika postkomunističkih društava, kao što je između ostalog
visoka politizacija javnog života, nemoćna država i nemoćno društvo te niska razina
javnog djelovanja građana, cilj razvoja civilnog društva nije u potpunosti ostvaren.
Medijski sustav također nije zadovoljio očekivanja disidenata obzirom na privatne tiskovine
te javnu i komercijanu radio-televiziju. Taj “standardni model” u većini postkomunističkih
zemalja značio je prije svega osiromašenje nove političke i poslovne
elite.
Ova analiza pokazuje da u slučaju Poljske, nazori disidenata iz osamdesetih godina
ovog stoljeća nisu mogli precizno predskazati razvoj njihovih vlastitih politika i ponašanja,
a niti sam smjer i posljedice transformacije. Stoga rani nazori i koncepti pokretača
te transformacije ne mogu poslužiti kao skup kriterija za procjenu napretka i uspjeha
tog procesa
