Mato Zovkić

Croatian

Zovkić, Mato

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

590RecenzijeAnto POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i reli-giozno-kulturno okružje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., 440 str.Svjestan da je »povijest spasenja ut-kana u konkretnu povijest svijeta i čovje-čanstva« (str. 6) autor u predgovoru najav-ljuje da ovom knjigom zaokružuje niz te-ma obrađivanih u kolegiju »Posebni uvod u Novi zavjet« koji predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U predgovoru spomi-nje nekoliko knjiga o Svetoj zemlji i Rim-skom carstvu u vrijeme prve Crkve koje su izvorno napisane na hrvatskom ili su pre-vedene sa stranih jezika (osobito R. Penna, 2005. – opširan pregled te knjige donosi u bilj. 30, str. 13), ali smatra potrebnom no-vu zaokruženu studiju o toj temi.U popisu kratica (17–23) autor je sa-brao često citirane knjige Svetoga pisma, kumranskih rukopisa, apokrifa, djela ži-dovskih teologa Filona Aleksandrijskog i Josipa Flavija, zatim traktata u zbirci ži-dovske tradicije iz 3. st. zvanoj Mišna, grčko-rimskih pisaca i djela crkvenih ota-ca. Knjiga obuhvaća šest dijelova: I. Geografi ja Svete zemlje (27–55); II. Političke prilike u Palestini i Rim-skom carstvu od Hasmonejaca do ca-ra Hadrijana (164. pr. Kr.–138. p. Kr.; str. 57–185); III. Židovske religiozne institucije u Isu-sovo vrijeme (187–240); IV. Židovske vjerske sljedbe u vrijeme Novoga zavjeta (241–335); V. Poganski religiozni svijet (337–370) VI. Grčko-rimske fi lozofi je i gnosticizam (371–390).U prvom dijelu autor ističe kako su Palestinu u vrijeme Staroga zavjeta kon-trolirale sile od Mezopotamije do Egipta a u vrijeme Novoga zavjeta Rim kada »Pale-stina gubi važnost kao most između Azije i Afrike, i postaje periferni, pogranični pro-stor na istoku Rimskoga carstva« (34). Na početku drugoga dijela pokazuje kako je ri-valstvo između braće Hasmonejaca Aristo-bula II. i Hirkana II. »otvorilo put rimskoj intervenciji« (65). Opširno prikazuje vla-davinu Heroda Velikog kao vazalnog kra-lja Palestine (71–82) za vrijeme kojega se Isus rodio, dok je za vrijeme njegovih si-nova nasljednika izvršio svoje mesijansko poslanje. U rimskim unutarnjim sukobima Herod se na vrijeme znao svrstati na stranu budućeg pobjednika i to obilno koristio, ali je okrutno micao svoje moguće rivale tako da ih je dao pobiti 45. Dva oružana otpo-ra Židova protiv Rimljana u Palestini (66.–73. i 132.–135. god.) naš autor sustavno zove »pobunom« smatrajući to nerazbo-ritim poduhvatom koji nikako nije mogao uspjeti. Unatoč tome, moglo bi se to zvati ustankom, jer su se stanovnici Isusove do-movine digli na ustanak protiv strane oku-pacije. Za jeruzalemski hram, koji su Rim-ljani razorili 27. 8. 70. god. kaže da »još nije sagrađen« (115), očito pretpostavlja-jući da današnji Židovi države Izrael žele ponovno sagraditi hram kao središnju usta-novu svoje religije i kulture, ali iz osobnih razgovora s više teološki obrazovanih Ži-dova znam da im to nije prioritet. Zajed-no s drugim novijim autorima dovodi u pi-tanje vjerodostojnost Euzebijeva podatka da su kršćani Jeruzalema prije pada sve-tog grada pobjegli u Pelu (119) pozivaju-ći se na šutnju Josipa Flavija o tome. Veli-ku pozornost posvećuje Jamnijskoj akade-miji koju je nakon 70. god. osnovao rabin Johan ben Zakkai i u kojoj su njegovi su-radnici stvorili židovski kanon Staroga za-vjeta, bez sedam knjiga sačuvanih samo na grčkom. Drugi židovski ustanak imao je za posljedicu mnoštvo ubijenih te odvedenih ili prodanih u ropstvo, tako da prema Jero-591  BS 77 (2007.), br. 2, str. 583–592nimu »cijena roba na tržištu u Hebronu ni-je bila veća od cijene konja« (138).Od rimskih careva najveću pozornost autor je posvetio Augustu koji je vladao 45 godina prije i nakon Isusova rođenja (143–152). Uspostavio je mir unutar Carstva i na granicama Carstva, osigurao rimske ceste diljem Carstva, plovidbu zaštitio od »po-morskih razbojnika« (146; uobičajen i li-jep izraz na hrvatskom je »gusari«), vodio razboritu ekonomsku politiku. Uz Augu-sta, u Novom zavjetu izričito se spominju još Tiberije i Klaudije koji je carsku blago-naklonost prema građanima Aleksandrije uvjetovao međusobnom tolerancijom po-gana i Židova (157). Uz prikaz Domicija-na autor je dublje zahvatio carevu odredbu da ga podložnici oslovljavaju s »naš gos-podin i bog« te tajanstveni broj Zvijeri 666 u Otk 13,3.18 (172–176).Uz prikaz hrama ističe dimenzije ol-tara za žrtve paljenice u dvorištu i samoga svetišta. Od židovskih religijskih instituci-ja, osim hramu, posebno poglavlje posve-ćuje kalendaru i svetkovinama (203–217), zatim sinagogi i sinedriju (219–240). Za Pashu kaže na jednom mjestu »da je slav-ljena u proljeće, za uštapa« (208), ali kasni-je skreće pozornost da Židovi postoje i da-nas te slave svoje blagdane (210–211, 213, 216, 244). Uz blagotvorni utjecaj sinagoga u dijaspori, autor napominje i sukobe iz-među pogana i Židova u Aleksandriji 38. god. u kojima je »stradalo oko 50.000 Ži-dova« (235). Demokratičnost u sustavu si-nagoga omogućila je Pavlu i drugim pro-povjednicima Isusova pokreta da dođu do Židova i nežidovskog lokalnog stanovniš-tva. Na početku četvrtog dijela u opća obi-lježja židovstva ubraja rasprostranjenost i pluralizam te središnje religiozne teme kao što su Tora, vjera u anđele i demone, mesi-janizam i sljedbe. Od sljedba veoma širo-ko obradio je saduceje (251–264), farize-je (265–286) i kumranske monahe (307–335). Kako su farizeji zaslužni za očuvanje vjere i nacionalne svijesti nakon razorenja hrama, razliku o ulozi farizeja prema rabi-nima i prema Novome zavjetu tumači time što su se farizeji transformirali u promica-telje religioznog života svoga naroda »uz pomoć temeljitog izučavanja Zakona (’pi-sanog’ i ’usmenog’) i njegove vjerne i ak-tualizirane interpretacije« (273). Pri prika-zivanju Kumranaca, uz određene sličnosti s Isusovim pokretom o potrebi obraćenja, ističe duboku razliku, jer se Isus nije povu-kao iz svijeta.Od poganskih religija u vrijeme Isu-sa i Novoga zavjeta obrađuje pučko vjero-vanje u čudesna ozdravljenja, astrologiju, magiju te misterijske religije koje poma-žu boljem razumijevanju nekih formulaci-ja u Pavlovim poslanicama. Od grčko-rim-skih fi lozofskih škola obradio je Platono-vu, Aristotelovu, cinike, stoike i epikurej-ce upozorivši na neka mjesta u poslanica-ma Novoga zavjeta i Djelima apostolskim koja mogu aludirati na ideje iz tih fi lozofi -ja raširene među povijesnim naslovnicima. Za gnosticizam kaže kako je »sporno je li postojao prije kršćanstva ili je gnosticizam zapravo unutarkršćanski fenomen (’here-za’)« (str. 385). U uvodu najavljuje da neće navodi-ti bilješke tijekom izlaganja nego na kraju svakog poglavlja »popis konzultirane lite-rature kronološkim slijedom s naznačenim stranicama na kojima je obrađena tema do-tičnog poglavlja« (15) a bilješke će ipak po-negdje umetati u sam tekst sitnijim slovima. Kolege bibličari vidjet će da su te bilješke veoma korisne, osobito one o rimskim upra-viteljima (108), broju hodočasnika za Pashu (209), broju Židova u Palestini i dijaspori u vrijeme Novoga zavjeta (230–231), vjeri Samarijanaca (303), kumranskim spisima i monasima (318, 322–323, 324). Dva specijalna kazala (hebrejsko-grč-kih naziva: 407–408, grčko-rimskih nazi-592Recenzijeva: 409–411) s četiri zemljopisno-povije-sne karte u crno-bijeloj tehnici (413–416) olakšavaju brzo služenje knjigom pri tra-ženju pojedinog pojma.U »Literaturi« (391–406) nabrojio sam 230 naslova među kojima su nave-deni i radovi na hrvatskom, kao što je ho-dočašće po Svetoj zemlji njegova subrata i kolege s Franjevačke teologije Bože Lu-jića, zatim disertacija hercegovačkog fra-njevca Ive Bagarića o Kumranskim ruko-pisima, Židovstvo zagrebačkog rabina K. Da-Dona, radovi A. Rebića (dvije knjige i tri članka), dva članka B. Odobašića, je-dan članak D. Tomaševića i dr. Uz biblij-ske atlase i ilustrirane uvode u Sveto pi-smo, među vrijednim prijevodima iz ove tematike najvažniji su R. Penna, Povije-sno-kulturno okruženje kršćanskih poče-taka (Split, 2005.) i J. Gnilka, Prvi kršća-ni (Zagreb, 2003.). Hrvatski studenti teo-logije dodiplomskog programa uglavnom ne mogu čitati stručna djela na stranim je-zicima. Zato su važne pisane informaci-je što o toj tematici postoji na hrvatskom. Kako je biblioteka Franjevačke teologije u Sarajevu relativno nova, a naš autor mlad bibličar, nije mogao znati za izvrsno djelo Rudolfa Schütza, Povijest novozavjetnog vremena. Nacrti predavanja iz općeg Uvo-da u Novi zavjet, Đakovo, 1942. Imao sam čast da mi je moj pokojni profesor po svo-joj knjizi predavao u Đakovu.Kad govorimo o biliografskim po-datcima u ovoj knjizi, posebno vrijednom smatram ekumensku otvorenost autora. Osim što koristi vrijedna djela protestant-skih bibličara sa Zapada, on u bilješci 4, str. 7 spominje dva izdanja srpskog prijevoda knjige Umwelt des Neuen Testaments od E. Lohsea te više puta tijekom izlaganja dje-lo pravoslavnog đakona Radomira Rakića Biblijska enciklopedija u dva sveska i pra-voslavnog teologa Ilije Tomića Protivnici esenske zajednice u Kumranskim rukopisi-ma. Profesor Rudolf Römer govorio nam je još davne 1961. u Đakovu da mi katoli-ci, kad je riječ o poznavanju Biblije, nema-mo monopol na pamet.* * *Dr. fra Anto Popović objavio je do-sad jednu knjigu svojih egzegetskih čla-naka i monografi ju u biblijskoj hermene-utici. Ovom novom studijom pokazuje da prati biblijsku znanost u Crkvi te katolič-kim studentima teologije i drugim zainte-resiranim čitateljima prenosi novu znan-stvenu sintezu povijesti novozavjetnog vremena kojom olakšava razumijevanje Novoga zavjeta. Autoru i izdavačkoj ku-ći čestitam, knjigu preporučujem i sam ću je upotrebljavati u svome radu sa studen-tima.Mato Zovkić

Anto Popović, Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i religiozno-kulturno okružje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia