U nastavku rada o nominalizaciji u turskome jeziku govori se o nominalizatorima -mAk,
-mA, -mA+sI, -(y)Ià, -dIk+PS i -(y)AcAk+PS, te njihovu značenju i funkcijama u ustroju
temeljne rečenice. Autor je nastojao predočiti i njhove semantičke ekvivalente u hrvatskome
jeziku. Posebna pozornost posvećena je odnosu strukture i semantike na primjeru nominaliziranih
rečenica. Tu se, prije svega, misli na padež njihova subjekta. Ako je subjekt u prednjemu
polju ishodišne rečenice (tema), nakon preoblike nominalizacije mora biti u genitivu
jer je poznat i određen. Ukoliko je pak u stražnjemu polju (ispred predikata, rema), tad mo-
že biti i u apsolutnome padežu i u genitivu, a kriterij izbora jednoga ili drugog padeža utemeljen
je na opoziciji neodređenost (apsolutni padež): određenost / konkretnost (genitiv). Drugi
slučaj (apsolutni padež ispred nominaliziranoga predikata) pretpostavlja kontekstualnu
uključenost temeljne rečenice. Pored strukturnoga i semantičkog uvodim treći kriterij koji
određuje hoće li subjekt nominalizirane rečenice biti u apsolutnome padežu ili genitivu. Promatramo
li problem iz perspektive strukturnih mogućnosti kojima turski jezik raspolaže, taj
se kriterij nameće kao pragmalingvistički. Naime, analizom odabranih primjera potvrđuje se
da je genitiv subjekta obvezatan za preoblikovanu imensku rečenicu čiji je predikat pomoćni
glagol imek ,,biti", a apsolutni padež za subjekt preoblikovane imenske rečenice čiji je predikat
var ,,ima, nalazi se, postoji, egzistira", odnosno njegov negativni oblik yok
