'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
Polazeći od Feyerabendova razlikovanja vođene i slobodne razmjene,
autor iznosi tezu da je pristupanje postkomunističkih država
Europskoj Uniji provedeno u obliku vođene razmjene, tj. u obliku
komunikacije gdje svi sudionici dobrovoljno prihvaćaju značenje prava razvijeno kroz inter-institucionalni diskurs u Europskoj Uniji.
Međutim, zbog naravi prava EU koje se ne primjenjuje na čisto unutrašnje prilike u državama članicama, potpuna vođena razmjena između EU i država kandidatkinja uopće nije moguća. Autor tvrdi da se jedinstvo europskoga ustavnog okvira i lojalnost prema njemu, u proširenoj Europskoj Uniji na najbolji način promiče putem diskurzivne interpretacije značenja ustavnih izbora, načela i pravila.Based on Paul Feyerabend’s distinction between guided and free
exchange, the author argues that the accession of the post-communist states to the European Union took the form of the former kind, i.e. the form of communication where all participants in the process voluntarily embrace the meaning of law developed through inter-institutional discourse within the European Union. However, due to the nature of European law which does not apply to the purely internal situations in the Member States, a completely guided exchange between the EU and candidate countries is not possible. The author holds that the unity of, and loyalty towards, the European constitutional framework in an enlarged European Union is best served by the discoursive construction of the meaning of constitutional choices, principles and rules
