Svaki dvanaesti čovjek, stariji od 65 godina oboli
od Alzheimerove bolesti, a 24% starijih od 75 godina ima neki
oblik ove bolesti. U razvijenim zemljama svijeta, odnosno svim
zemljama “starog stanovništva” (u koje se ubraja i Hrvatska),
oko 50% starijih od 85 godina boluje od Alzheimera. Upravo ta
dobna skupina najbrže je rastuća populacijska skupina! Sam
po sebi nameće se zaključak koliki problem će uskoro biti ova
bolest koja se s pravom nosi epitete “tinjajuće bombe” i “tihe
epidemije”. Alzheimerova bolest progresivna je, neizlječiva i
može dovesti do potpune ovisnosti o drugima. Radi propadanja
moždanih stanica, oboljele osobe gube psihičke, fi zičke i
mentalne funkcije. Naglašen je gubitak pamćenja, gubitak
orijentacije u vremenu i prostoru, nemogućnost izvođenja
svakodnevnih aktivnosti i radnji. Oboljele osobe se osjećaju
bespomoćno i izgubljeno. U vrlo teškom položaju je i obitelj,
odnosno skrbnici oboljelog. Briga o bolesniku zahtijeva potpunu
posvećenost i radikalno mijenja život čitave obitelji. Obzirom
da nije izlječiva, naglasak treba dati usporavanju bolesti, što
duljem zadržavanju bolesnika u početnim stadijima bolesti,
sprečavanju preuranjenog institucionaliziranja bolesnika te
pomoći obiteljima u skrbi. Kako bi se to postiglo, potrebna je
kvalitetna i kontinuirana edukacija o bolesti, sustavna skrb te
primjerena, sustavna evidencija. U ovom trenutku, u Hrvatskoj
ne postoji primjerena registracija dijagnosticiranih bolesnika.
Samim time ne postoji niti motivacija stručnjaka za precizno
evidentiranje ove dijagnoze. Iz ovih razloga, Alzheimerova bolest
(G30) vrlo često se krije pod drugim dijagnozama, najčešće
demencijama. Često ostaje i nedijagnosticirana, a simptomi se
pogrešno interpretiraju kao normalan proces starenja što je vrlo
štetno za oboljelu osobu, obitelj i društvo. Osim toga, ne postoji
sustavno riješena skrb, posebno za oboljele u ranom i srednjem
stadiju bolesti, a koja bi se kvalitetno mogla riješiti kroz dnevni
boravak u gerontološkim centrima. Kao što je već naglašeno,
nužno je sustavno praćenje kroz registar, ali i evaluacija
utvrđivanja Alzheimerove bolesti.Every twelfth person older than 65 will get
Alzheimer’s disease, while 24% of people older than 75 have
some form of this disease. In developed countries, i.e. in all
countries with “old population” (including Croatia), about 50%
of people older than 85 suffer from Alzheimer’s disease.
This is the age group recording the fastest growth, which, of
course, raises the question about the future of this disease,
rightfully called a “ticking time bomb” and “silent epidemics”.
Alzheimer’s disease is a progressive and non-curable disease
that can lead to total dependence. Social, physical and mental
abilities are impaired due to deterioration of brain cells. Loss
of memory, spatial and temporal disorientation and an inability
to carry out daily activities are prominent. People with AD feel
helpless and lost. Their families and caregivers are also in a very
diffi cult situation. The care for people with AD requires complete
commitment and drastically changes the life of the entire
family. Since AD is not curable, emphasis should be placed
on its slowing down, prolongation of initial stages, prevention
of premature institutionalisation, and help for the caregivers.
In order to achieve this, adequate and continuous education,
systematic care and appropriate and systematic registration of
AD cases are necessary. Currently, no adequate registration of
diagnosed patients is in place in Croatia. Therefore, specialists
are not motivated to record AD cases, and Alzheimer’s disease
(G30) is very often hidden under other names, most often
dementias. It often remains undiagnosed, and its symptoms
are misinterpreted as a normal part of aging, which is harmful
for patients, their families and the society in general. Besides,
there is no adequate systematic care, especially for the patients
in early and middle stages of the disease who could be well
managed through day care in gerontology centres. As already
emphasised, systematic monitoring and registration, as well as
the evaluation of AD diagnosis, are indispensable
