N. Raos

Croatian

Raos, N.

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

mišljenja i komentariInterna kontrolaN. RaosInstitut za medicinska istraÞivanja i medicinu rada, ZagrebProtegoh noge nakon posla jednom lijepom šetnjom Jurjevskomulicom prema Grièu. Hodam ti ja tako i hodam, kad se odjednomlupim dlanom po èelu: “Jao, kako se toga prije nisam sjetio!” Trisam dana èitao knjige, ulazio u tko zna kakve matematièke labi-rinte, da bih sve više stjecao uvjerenje kako problem nije dodušenerješiv, no da æu morati potrošiti moÞda i tri mjeseca rada da gasvladam. A sada se sve pokazalo jasno kao u po bijela dana: sve æesutra biti gotovo veæ do prve kave!To je narav istraÞivanja u teorijskoj kemiji, toènije to je odlika sva-kog kreativnog rada. Ovaj èlanak pišem u šest sati ujutro, u ne-djelju (kad sav pošten svijet spava) jer mi misli ne daju mira. Rijeèi ireèenice naviru kao bujica, a ja trebam samo tu bujicu usmjeriti upravo korito i paziti da se iz njega ne izlije.Narav kreativnog rada teško razumiju ljudi koji nisu kreativni. Zarad mi ne treba radni stol, mir kabineta: mnogo se bolje osjeæam ušumi, u miru prirode, gdje mogu u samoæi i bez Þurbe pustiti mislida me vode tamo kamo samo one znaju. Nakon toliko godina ra-da ne treba mi ni olovke ni papira, jer – hvala bogu – jednadÞbemogu rješavati i u glavi.Rezultat toga je da malo kad odradim svoje radno vrijeme, tj. dasvih osam propisanih sati provedem na poslu. Èesto odlazim doinstitutske kantine, a znam svratiti i do obliÞnje pivnice. Bez kom-pleksa se šeæem po institutskom dvorištu, umjesto da – kao neki –glumim kako radim igrajuæi igrice na kompjutoru.Dakako da to moje ponašanje nije ostalo nezapaÞeno, pogotovood onih koji “stalno rade”. Da preduhitrim traèeve, skupih svesvoje radove u posljednje tri godine, ugurah ih u omotnicu i stavihna stol tajnici da ih dade ravnateljici. I priloÞih pismo u kojem samnapisao kako se po institutu prièa da malo radim, pa molim svogposlodavca da se sam uvjeri da to nije istina! Na razgovoru koji jepotom uslijedio shvatio sam da je moj strah od traèanja bio posveneopravdan te da moj poslodavac nema nikakva prigovora na mojrad. Dapaèe!Zašto vam sve to prièam? Prièam vam zato što je to bio jedini slu-èaj od kada radim da sam – nepotrebno, uostalom – morao oprav-davati svoj rad. Sasvim je sigurno da u tome nisam iznimka. Iako seprema priznanju ljudi iz samog Ministarstva dvije treæine znan-stvenika u našim znanstvenim institucijama ne bavi aktivno znan-stvenim radom (èitaj: ne zarade svoju plaæu), još nisam èuo da binetko zbog nerada dobio otkaz. Da se netko i odluèi da tako štonapravi (dade nekomu iz tog razloga otkaz), kako bi ga obrazloÞio?Jedino po èemu se vidi da u našoj sredini ima neradnika je nekak-va difuzna maglica mrmljanja i brbljanja koja se oko takvih ljudiširi. Opravdano ili neopravdano? U mom sluèaju – vidimo – posveneopravdano.Zašto je to tako? Tako je to, dragi èitatelji, jer u nas ne postoji pravahijerarhija, a prava hijerarhija podrazumijeva prije svega odgovor-nost, i to ne samo odgovornost za sebe nego i odgovornost zasvoje podèinjene te odgovornost prema svojim nadreðenima. Akomoj novak ne radi kako valja, ja mu to moram reæi, samo ja i nitkoviše; ako moj znanstveni projekt ne daje oèekivane rezultate, tomoram èuti ja od svog ravnatelja, samo ja i nitko više. Vrijedi li iline vrijedi znanstveni rad, odreðuje urednik èasopisa – priklonivšise ili ne priklonivši mišljenju recenzenata – samo on i nitko više.Tako se to radi u civiliziranom svijetu: svatko zna koliko je i za štoodgovoran, u kojem opsegu i u kojoj mjeri moÞe i mora donositiodluke.No kod nas je – kao i uvijek – sve naopako. Napisah s kolegamaknjigu, koja nakon rada dvojice urednika i trojice recenzenata ugle-da svjetlo dana. A onda dobih pismo u kojem neki postariji znan-stvenik piše recenziju na veæ objavljenu knjigu i još inzistira da senjegove primjedbe prihvate – u drugom izdanju, kad veæ ne moguu prvom (jer knjiga je veæ tiskana!).Ili drugi, još bliÞi primjer. U ovom je èasopisu, nakon mnogo godi-na, konaèno zaÞivjela i ova rubrika (u kojoj sam praktièki samo japisao). Zašto? Zato što se povela naširoka rasprava o vrednovanjuznanstvenog rada, toènije poèelo se naveliko raspravljati tko jenajbolji kemièar, i opæenito znanstvenik u Hrvatskoj. I što je naj-gore, ne vode se više apstraktne rasprave o scientometriji, nego seide ðonom: Ja sam bolji od tebe! Èovjek iz mirovine ocjenjujeèovjeka koji još zaraðuje svoju plaæu – pa ni teoretski ne moÞe bitiodgovoran za njegov posao (èitaj: biti mu šef)! Ili – da navedemsvoj primjer – moj rad ocjenjuje èovjek s kojim nikad ni na koji na-èin nisam suraðivao, kojem nijedan znanstveni rad nisam citirao,kod kojeg – na kraju krajeva – nisam kao student nijedan ispitpolagao.Unreal City – reèe pjesnik:* u zemlji u kojoj su znanstvenici uglav-nom prepušteni sami sebi, u kojoj radi svatko koliko hoæe, u kojojse dvije treæine znanstvenika nalazi u permanentnom “tihom štraj-ku”, javljaju se nekakvi èudni svati koji hoæe krojiti kapu svima isvakome, koji sami sebe proglašavaju za stoÞere uèenosti i stan-darde znanstvenog rada u Lijepoj našoj. I što je najgore, ne obara-ju se na one meðu nama koji ništa ne rade, nego na zub uzimajunajbolje znanstvenike, valjda zato što su toliko drski da hoæe raditi.Za svoju plaæu, naravno.Imao sam tu sreæu u Þivotu da sam prije poèeo raditi honorarnonego što sam se zaposlio, u drÞavnoj tvrtki, dakako. Stoga sam za-rana nauèio da šef nije onaj tko ti moÞe biti uzor, tko je od tebeuèeniji, stariji ili pametniji. Šef je – i uvijek je bio – onaj tko drÞikesu, onaj tko te plaæa da radiš. Njega trebaš slušati, samo njega – inikog više!* T. S. Eliot u poemi Waste land.Mišljenja i komentari, Kem. Ind. 56 (9) 457 (2007) 457

Interna kontrola

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia