Reflessioni sugli antichi alfabeti slavi

Abstract

Zastupa se teza o prvenstvu glagoljskog pisma u odnosu na ćiriličko na temelju sljedećih podataka: 1) Svjedočenje najstarijih kodeksa (Marijinsko evanđelje, Zografsko evanđelje, Asemanovo evanđelje, Sinajski psaltir i dr.); 2) očiglednost znatno manje arhaičnog aspekta jezika u Savinoj knjizi i u Suprasaljskom zborniku, koji sadrži nekoliko odlomaka koji su sigurno prepisani iz jednog starijeg glagoljskog rukopisa; 3) postojanje ćirilskih palimpsesta koji, ispod ostruganog teksta, pokazuju prethodno glagoljsko pismo; 4) upotreba ćirilice za eminentno svjetovne svrhe i za natpise; 5) podobnost glagoljice (u jednakoj mjeri u kojoj je ima i grčka minuskula iz koje ona proizlazi) za brzo pisanje u odnosu na ćirilicu (koja je sva majuskulna, a proizašla je iz grčke uncijale) koja nije u dovoljnoj mjeri adekvatna cilju što ga je sebi postavio Konstantin: da prevede i prepiše knjigu za uporabu u bogoslužju. Osim ovih razmatranja, ne treba zanemariti činjenice: a) da je glagoljsko pismo, na početku vezano uz eminentno religiozne svrhe, bilo zvano "popovica" (jednako kao gruzijsko pismo "hocuri c\u27erili"); b) glagoljica se zadržala kod katolika i poslije raskola, dok je kod pravoslavaca prevladavalo prihvaćanje ćirilice. Upozoravamo na analogni fenomen kod Indijaca hinduista koji su sačuvali pismo devanagari, dok su islamizirani Pakistanci preuzeli arapsko pismo. I oni bosansko-hercegovački Hrvati koji su prešli na islam upotrebljavali su, u jednom određenom razdoblju, arapsko pismo (arebica). Ne izgleda, prema tome, da je neumjesno misliti da je glagoljica prva slavenska azbuka, azbuka stvorena upravo za liturgijsku upotrebu prije odvajanja Istočne crkve od Rima.Si sostiene la tesi della priorità dell\u27alfabeto glagolitico rispetto a quello cirillico in base ai dati seguenti: 1) la testimonianza dei codici più antichi (Marijinsko evanđelje, Zografsko evanđelje, Asemanovo evanđelje, Sinajski psaltir i dr.); 2) l\u27evidenza di un aspetto sensibilamente meno arcaico della lingua nella Savina knjiga e nel Suprasaljski zbornik, che riporta alcunui brani sicuramente ricopiati da un precedente manoscritto glagolitico; 3) l\u27indizio dei palinsesti in cirillico che, sotto la raschiatura, mostrano una precedente scrittura glagolitica.; 4) l\u27uso del cirillico per scopi eminentemente profani e per le iscrizioni; 5) la scorrevolezza della scritura glagolitica al pari del minusculo greco del sec. 9. (da cui deriva) rispetto al cirillico (tutto maiuscolo), derivato dall\u27onciale greco, poco adatto al fine prefissosi da Constantino di tradurre e trascrivere i volumi che dovevano servire alla liturgia. Oltre a queste considerazioni, non va trascurato il fatto che: a) la scrittura glagolitica, adibita inizialmente a fini eminentemente religiosi, fu chiamata "popovica" esattamente come la georgiana "hocuri c\u27erili"; b) il glagolitico si mantenne presso i Cattolici anche dopo lo scisma d\u27Oriente, mentre presso gli Ortodossi prevalse l\u27assunzione del cirillico. Con una comparazione analoga si pensi agl\u27Indiani induisti che conservano la scritura devanagari, mentre i Pachistani islamizzati hanno adottat l\u27alphabeto arabo. Abche i Croati della Bosnia-Erzegovina, passati all\u27Islam, usarono per un certo periodo l\u27alphabeto arabo (arebica). Non sembra pertanto incoerente pensare che il primo alfabeto slavo sia stato quello glagolitico, un alfabeto creato per l\u27uso propriamente liturgico prima del distacco dello Chiesa d\u27Oriente da quelle di Roma

    Similar works