Za riječ ludъ, za koju rječnici kažu da je praslavenska (Miklošič, Berneker, Trautmann), Miklošič navodi potvrde samo iz Isaka Sirskog, iz Aleksandride i iz Ivana Damascena (16. v.), a svi su spomenici srpske redakcije. Prema tome može se pretpostaviti, da ta riječ pripada srpsko-hrvatskom području, odnosno da su je s toga područja preuzeli Slovenci i da su je mogli preuzeti Bugari. Češki jezik ima bloud, stčeš. blúd (od 8 v.), što navodi na to, da se lud- prema blod- (u srednjobug. oblodęti) odnosi onako kao što se stsl. bui odnosi prema obujati, bug. ludiná prema *blodina, blędina. - Kod csl. tekstova ne radi se samo o otkrivanju staroslavenskih oblika: i mlađi oblici mogu biti vrijedni za jezike, kojima je povijest slabije poznata, ili kod kojih su neka razdoblja (kao što je to na npr. sa srednjobug.) slabo rasvijetljena. Slavisti bi se trebali ugledati u romaniste te ispitivati i one csl. teksotve, kojima se upotpunjuju spomenici pisani narodnim jezikom, a koji su često jedini raspoloživi zapisi gdje nema takvih spomenika. Za primjer pisac uzima iz Epifanijeve homilije mjesto o silasku u podzemni svijet pa analizira razlike između Suprasaljskog zbornika (Su), srednjobug. Zlatousta (Z) i Mihanovićeva (M), Porfirijevljeva (P) i Bečkoga rukopisa (B, uspor. kъsnite M B, kъsnête Z: medlite P - prišedьšujemu, sьšedьšujemu Z: -uumu u Su - vladali M B Z, vladêli P prema vlali Su - ne otvrazite M : ne otvrъzête Su - ždiitь M : židetъ Su, ždetъ Z B : ždju, ždjući gl. Job - podête Z : idête Su - obоlkъ, oblekъlь Z, оblьklъ Su - oblъkoh B, оblêkohъ Su itd.). Na takve se varijante csl. u spomenicima treba osvrtati. One se ističu posebice u hrvatskim glagoljskim tekstovima, u kojima se pučki čakavski govor naslojava na vrlo staru crkvenoslavensku tradiciju. Za proučavanje hrvatskoga jezika u prošlosti takve varijante mogu značiti mnogo
