Rad je zasnovan na empirijskom istraživanju provedenu na području tri hrvatska periferna područja (Istra, Lika, Gorski kotar). Autor polazi od opće pretpostavke da na strukturu prostorne identifikacije i njezin mobilizacijski/konzervativni karakter utječe dostignuti stupanj modernizacije određene društvene sredine. Zbog toga i pitanje prostorne identifikacije treba biti razmotreno u kontekstu širih društvenih procesa kao što su procesi modernizacije i detradicionalizacije. Istraživanje je provedeno kombinacijom kvantitativnih i kvalitativnih metoda, pri čemu su korištena dva osnovna metodološka postupka. Anketno istraživanje izvršeno je na slučajnom stratificiranom uzorku od 721 ispitanika. Pored toga realizirani su intervjui s predstavnicima ključnih socijalnih aktera na lokalnoj razini. Rezultati istraživanja pokazuju da je dominantna razina prostorne identifikacije lokalna i regionalna. Ipak, postoje bitne razlike među istraživanim područjima. Ispitanici iz Gorskog kotara veće značenje pridaju užoj lokalnoj identifikaciji (subregionalnoj), dok ispitanici iz Like iskazuju veći stupanj vezanosti od ostalih za razinu zemlje. U Istri je dominantna regionalna razina prostorne identifikacije. Razlike između tri periferije očiglednije su ukoliko se razmotre odgovori ispitanika u odnosu na pokazatelje (pred)modernosti kao što su povjerenje u pojedine vrste institucija, pogledi na pitanja političko-teritorijalnog ustroja na lokalnoj razini i etnička distanca. Rezultati ukazuju na postojanje bitnih razlika u strukturi prostornih identiteta, pri čemu se nameće zaključak o postojanju dvaju različitih obrazaca prostorne identifikacije (Istra i Lika), koji su povezani s dostignutim stupnjem modernizacije. Socijalni prostor Gorskog kotara pokazuje u tom smislu hibridna obilježja.The paper is based on empirical research conducted on the territory of three Croatian peripheries (Istria, Lika, Gorski kotar). The author adopts a general presumption that structure of spacial identification and its mobility/ conservative character are influenced by acquired level of modernization in a particular social environment. Therefore the issue of spacial identification needs to be tackled in the context of wider social processes, such as process of modernization and detraditionalization. The research has combined quantitative and qualitative methods and two basic methodological procedures have been used. Questionnaires were gathered from 721 randomly chosen stratified respondents. Moreover, representatives of key social actors at a local level have been interviewed. Results of the research show that a dominant level of spacial identification is local and regional. However, there are significant differences among examined territories. Respondents from Gorski kotar place a higher importance to narrower local identification (sub-regional), while respondents from Lika demonstrate a higher degree of connection with the national level than the other respondents. A dominant level of special identification in Istria is regional identification. Differences among the three peripheries are more obvious when answers of respondents related to indicators of (pre)modernity such as trust in individual kinds of institutions, view to issues of political-territorial organization on local level and ethnic distance, are analyzed. Results show a significant difference in the structure of spacial identities and point to a conclusion that there are two different patterns of spacial identification (Istria and Lika) connected to level of modernization. Social space in Gorski kotar shows certain hibrid characteristics
