Nenad Vidaković

Croatian

Vidaković, Nenad

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 22 (2006), 3: 309–317  312 Л. А. Боровкова Кушанское царство (по древним китайским источникам) Москва: Институт востоковедения РАН, 2005, 315 str. Drevni kineski izvori od neprocjenjive su važnosti za povijest starovjekovnih naro-da srednje Azije. Navedena tvrdnja vrijedi i za indoeuropski nomadski narod koji se u kineskim izvorima naziva Yuèzhì, a u antič-kima Kušani. Prvi znanstveni radovi o Kušanskome Carstvu u Europi su se pojavili sredinom 19. stoljeća. Zasluga za otkrivanje nepoznatoga antičkog carstva pripada numizmatičarima, koji su sredinom 18. stoljeća u sjevernome Afganistanu i Indiji otkrili veću količinu ko-vanog novca grčko-baktrijskih i indo-grčkih careva i novca careva koji su nazivani Kuša-ni. Krajem 19. stoljeća u kineskim dinastij-skim kronikama Shi ji (Povijesni zapisi), Han shu (Povijest dinastije Han) i Hou Hanshu (Povijest dinastije Kasni Han) otkrivena je bogata građa o pretpovijesti, nastanku i raz-voju Kušanskoga Carstva. Znanstvenicima 20. stoljeća osnovni je izvor bila numizma-tička, epigrafska i osobito arheološka građa. Ugledna ruska sinologinja Ljudmila Aki-movna Borovkova autorica je nekoliko mo-nografija o povijesti naroda srednje Azije, od kojih izdvajamo Запад Центральной Азии во II в. до н. э. – VII в. н. э. (Историко-гео-графический обзор по древнекитайским источникам) (Moсква, 1989) i Царства »Западного края« во II–I веках до н. э. (Восточный Туркестан и Средняя Азия по сведениям из »Ши цзи« и »Хань шу«) (Moсква, 2001). Najnovija monografija Ku-šansko Carstvo, utemeljena na kineskim iz-vorima, pokušaj je detaljna objašnjenja povije-sti prethodnika Kušanskoga Carstva – car-stva Veliki Yuèzhì. Knjiga se sastoji od šest poglavlja, biblio-grafije, kazala geografskih naziva, kazala ime-na i triju shema. Prvo poglavlje, »Nomadska carstva Yuè-zhì i Veliki Yuèzhì (kraj 3. – 2. st. pr. n. e.)« (str. 13–61), utemeljeno je na kronici Shi ji, koju je krajem 2. – početkom 1. stoljeća pr. n.e. napisao Sima Qian. Ta je kronika osnov-ni izvor za ranu povijest nomadskih Yuè-zhìja. Kako su podaci o Yuèzhìma u hansku Kinu stizali preko naroda Xiongnu, Borov-kova ne isključuje mogućnost da je etnonim Yuèzhì »bio kineska transkripcija s xiong-nuškog«. Godine 167. pr. n. e. xiongnuški vla-dar Laoshang protjerao je Yuèzhìje iz njiho-ve domovine u Gansuškome prolazu, i oni se sele u dolinu rijeke Ili. Nakon još jednog poraza kreću dalje na zapad i najvjerojatnije 162. pr. n. e. stižu u zemlju Daxia (Baktrija), tj. u Grčko-baktrijsko Carstvo kojim je tada vladao Eukratid (170.–155.). Prema podaci-ma kineskog izaslanika Zhang Qiana, koji je u srednjoj Aziji boravio 129.–128. godine, Yuèzhì su u sukobu s Daxijom pretrpjeli po-raz i priznali njenu vlast. Do sada je u po-vijesnoj znanosti, ističe Borovkova, zbog po-grešna prijevoda kineskih izvora prevlada-valo suprotno mišljenje, da su Yuèzhì os-vojili Daxiju. U zemljama sjeverno od rijeke Guishui, koju autorica identificira kao Sir-darju, osnovano je »nomadsko carstvo« Ve-liki Yuèzhì. Nakon raspada Grčko-baktrij-skoga Carstva, ono je i dalje priznavalo vr-hovnu vlast jednog od baktrijskih vladara, čija je prijestolnica bio grad Lanshi. U drugom poglavlju »Zemljoradničko car-stvo Veliki Yuèzhì (1. st. pr. n. e.)« (str. 63–116), komparacija građe iz kronike Han shu za 1. stoljeće pr. n. e. i Shi ji za 2. stoljeće pr. n. e. pokazuje, kako je u 1. st. Daxia nestala iz političke karte regije, a na njezinu pod-ručju nastalo je carstvo Veliki Yuèzhì s pri-jestolnicom u gradu Lanshiju. U 2. stoljeću opisano kao »nomadsko carstvo«, ono je u 1. stoljeću postalo carstvom sedentarnih zem-ljoradnika. Kratka fraza u Han shu o »prese-ljenju ovamo« Yuèzhìja, smatra Borovkova, Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 22 (2006), 3: 309–317  313 govori o mirnu karakteru preuzimanja vlasti nad Daxiom. Dio Yuèzhìja nije se preselio nego je ostao živjeti sjeverno od Sirdarje. Spo-menuti događaji zbili su se na prijelazu iz 100. u 99. godinu pr. n. e., jer u Han shuu ne-ma vijesti o Yuèzhìma za kasnije godine 1. stoljeća pr. n.e. Izvori spominju i pet yuèzhìš-kih knezova (xihou), koji su živjeli u grado-vima na sjeveru bivše Daxije. Njihova duž-nost bila je opskrba izaslanstava, koja su do-lazila karavanskim putem uz južnu obalu Sirdarje. Nakon više od sto godina, prema podacima Hou Hanshua, jedan od tih pet kne-zova podigao je ustanak i pretvorio Veliki Yuèzhì u Kušansko Carstvo. Komparacija arheološkoga i numizma-tičkog materijala s podacima kineskih kroni-ka predmet je trećega poglavlja, »Arheo-loški i numizmatički materijali iz Baktrije o Yuèzhìma 2.–1. stoljeće pr. n. e.« (str. 117–146). Neki arheološki materijali potvrđuju da nisu postojala uobičajena razaranja pri osvajanjima te da su se nomadi počeli baviti zemljoradnjom, potvrđuju podatke iz Han shua o mirnom preseljenju Yuèzhìja u Da-xiju i dokazuju njihovu postupnu mirnu in-tegraciju u sedentarno društvo. Drugi arheo-loški materijali potvrđuju postojanje velike nomadske enklave u središtu Carstva, koja je sačuvala nomadski način života i konjicu, te dokazuju namjeru vladara Velikog Yuè-zhìja da kontrolira stanje u Carstvu uz njiho-vu pomoć. Numizmatički materijali svjedo-če da su carevi kovali dvije vrste novca – srebrni (u manjoj mjeri), po uzoru na Eukra-tidove kovanice, i bakrene (u većoj mjeri), po uzoru na Helioklove kovanice, tj. opona-šali su kovanice dvojice posljednjih grčko-baktrijskih careva, s kojima su Yuèzhì bili u dobrim odnosima. Mišljenje kako su novac kovali razni yuèzhìški knezovi, Borovkova ne prihvaća, jer je Carstvo Veliki Yuèzhì bi-lo centralistička država u kojoj je monopol na kovanje novca imao isključivo vladar. Dok je srebrni novac služio kao svojevrsna nagrada vojnim zapovjednicima, bakreni je novac bio sredstvo plaćanja. U četvrtome poglavlju, »Položaj dinas-tije Kasni Han u Zapadnom kraju i njeni kontakti s Kušanskim Carstvom« (str. 147–193), analizira se politika dinastije Kasni Han (25.–220. g. n. e.) u Zapadnom kraju (Istočni Turkestan) na materijalima iz kroni-ke Hou Hanshu. Borovkova opovrgava u literaturi prihvaćeno mišljenje o tome kako je Zapadni kraj osvojila dinastija Kasni Han i da se za kontrolu nad njim borila s Kušan-skim Carstvom, te o širenju utjecaja Kušan-skoga Carstva u Istočnom Turkestanu. Tri se puta (73.–76., 89.–91. i 124.–127. g.) di-nastija Kasni Han neuspješno pokušala uč-vrstiti u sjeveroistočnom dijelu Istočnoga Turkestana (današnji Hami-Turfan), ratujući protiv sjevernih Xiongnua. Ali u razdoblju od 73. do 87. godine hanski vojskovođa Ban Chao osvojio je sva carstva koja su se pro-stirala duž ceste uz Kunlunsko gorje i kon-trolirao ih do 102. godine. U sukobu s car-stvom Kāngjū, Ban Chao je od sigurna po-raza bio spašen intervencijom vojske Ku-šanskoga Carstva. Nekoliko godina poslije kušansko je izaslanstvo stiglo u Kinu s bo-gatim darovima i prijedlogom o sklapanju dinastijskoga braka između dvaju carstava. Podaci o Kušanskome Carstvu u kronici Hou Hanshu, smatra Borovka, dobiveni su od tog izaslanstva. Ali nepovjerenje kineskoga cara prema carstvu u usponu dovelo je do smaknuća kušanskoga izaslanstva na po-vratku kući. Izvršitelj smaknuća bio je Ban Chao, koji je tada živio na području Kašgara. Kaznena ekspedicija kušanske vojske u Kaš-gar (90. g.) zbog loše je pripremljenosti za-vršila pljačkom mjesnoga stanovništva i br-zim povratkom kući. Tim događajima preki-nule su se veze između dva carstva. Peto poglavlje, »Osnutak Kušanskog Car-stva i vladavina prvih dvaju careva« (str. 195–228), analizira podatke iz kronike Hou Hanshu, numizmatički materijal i vijesti an-tičkih autora o vladavini Kudžule Kadfisa (oko 20.–81.) i Vima Takta (81.–103.). Na-Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 22 (2006), 3: 309–317  314 kon više od sto godina nakon osnutka posje-da petorice yuèzhìških knezova, jedan od njih, guišuanski (kušanski) knez Kudžula Kadfis, čija se prijestolnica nalazila u blizini današ-njega grada Bekabada (Uzbekistan), pobu-nio se i, uništivši ostala četiri kneza, oko 20. g. n.e. prodorom na jug ovladao prijestolni-com Lanshi i proglasio se carem. Kudžula Kadfis, vođa manjeg plemena Asijana (Asi), zbacio je s prijestolja vladara Velikog Yuè-zhìja, koji je potjecao iz plemena Toharaca. Kako bi spriječio daljnje međuplemenske sukobe, carstvo nije nazvao Asijanskim, već Kušanskim, prema svojoj kneževskoj tituli. Prema tome, smatra Borovkova, imenica »ku-šani« nije etnonim nego opći naziv za poda-nike toga carstva, koji su pripadali raznim na-rodima i plemenima, a također i ime vla-dajuće dinastije. Prvi kušanski car kovao je novac na kojemu njegova titula glasi – »car careva veliki spasitelj«. Stvorivši moćno car-stvo počeo je s osvajanjima, nakon pobjede nad Partima, osvojio je carstva Gaofu i Kipin (sjeverna Indija). Drugi kušanski car, Vima Takto, sin Kudžule Kadfisa, osvojio je car-stvo Tianzhu (središnja Indija). Nakon toga kovao je zlatni i bakreni novac sa svojim imenom i likom hinduističkog boga Šive. Šesto poglavlje, »O vremenu vladanja Kaniške (oko 103.–125.). Uspon Kušanskog Carstva u njegovo doba i postupno slablje-nje za vrijeme njegovih nasljednika« (str. 229–270), daje kronologiju kušanskih vla-dara u završnom razdoblju Carstva. Anali-zom podataka iz kronike Hou Hanshu i bu-dističkih predaja, koje je u 7. stoljeću za-pisao kineski budist Xuan-zang, Borovkova stavlja početak vladavine Kaniške u 103. g. n.e. Kovao je zlatni i bakreni novac s natpi-sima na baktrijskome jeziku i prvi se na nji-ma naziva Kušanom. Na poleđini kovanica osim hinduističkoga boga Šive prikazani su bogovi raznih religija, rasprostranjenih po regijama velikoga Kušanskog Carstva. Prije-stolnicu Carstva Kaniška je prenio iz grada Lanshija u grad Purushapur (današnji Pe-shāwar). Ali u povijesti je najpoznatiji kao zaštitnik budizma, koji se jako raširio za nje-gove vladavine iako nije bio silom nametan. Nakon Kaniške narasla su unutarnja protu-rječja na kušanskome dvoru. Dolaskom na vlast Vasudeve (166.–200.), vladara tipično indijskoga imena, na kušanskome je dvoru prevlast odnijelo plemstvo iz Tianzhua (In-dije). Na poleđini njegova novca ponovno je prikazan samo lik boga Šive. Nakon Vasu-devine smrti Kušansko Carstvo se raspalo. U indijskim zemljama osnovana su indijska carstva koja su kovala vlastiti novac, a u au-tohtonim kušanskim zemljama, u sjevernoj Baktriji, Kušansko Carstvo se održalo naj-vjerojatnije do sredine 3. stoljeća. Godine 230. kušansko je izaslanstvo stiglo u sjever-no kinesko carstvo Wei. Nekoliko godina poslije Šapur I. (241.–272.), vladar iz perzij-ske dinastije Sasanida, osvojio je ostatke Kušanskoga Carstva. Knjiga L. A. Borovkove donosi nove i za-nimljive rezultate istraživanja povijesti naro-da Yuèzhì, kao i položaja kineske dinastije Han u povijesti Istočnoga Turkestana. Valja očekivati dinamičnu raspravu o tim rezulta-tima, koja bi mogla donijeti još više spozna-ja. Knjiga se preporučuje arheolozima, ori-jentalistima i povjesničarima. Nenad Vidaković OŠ »Milka Trnina«, Križ Ivo Nejašmić Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima Zagreb: Školska knjiga, 2005, 283 str. Posljednjih godina u hrvatskoj javnosti raste interes za probleme vezane uz razvoj sta-novništva. Knjiga Demogeografija: stanov-ništvo u prostornim odnosima i procesima vrsnoga hrvatskog demogeografa Ive Nejaš-

Л. А. Боровкова, Кушанское царство (по древним китайским источникам)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Directory of Open Access Journals