Ivana Oraić

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Croatian

Oraić, Ivana

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 31 (2005.)Skladnja Adolfa Vebera Tkalčevića(Adolfo Veber Tkalčević, Skladnja ilirskoga jezika, za niže gimnazije, Insti-tut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Za-greb 2005., 229 str.)Skladnja ilirskoga jezika, za niže gi-mnazije, napisana 1859. godine, prva je hrvatska sintaksa objavljena kao poseb-na knjiga. Ta činjenica još je značajnija ako se uzme u obzir da je dotad područ-je sintakse u gramatikama bilo dosta za-nemarivano. Institut za hrvatski jezik i je-zikoslovlje objavio je 2005. godine pre-tisak ovoga rada Adolfa Vebera Tkalče-vića. Sintaksa je podijeljena na tri dije-la (odsěka) pod nazivima Skladnja sla-ganja, Skladnja dělovanja i Skladnja po-redanja te Dodatak. Osim s pomoću ka-zala čitatelj se sa sadržajem knjige može upoznati u kratkom uvodu u kojem au-tor objašnjava značenje riječi skladnja te u kratkim crtama naznačuje o čemu je ri-ječ u knjizi. Prvi dio knjige, Skladnja slaganja, obuhvaća obradbu rečenice (izreke). Re-čenice autor dijeli na proste, razširene, jednostavne, stegnute, sastavljene, mno-gostručno sastavljene i pokratjene, s time da se opširnije bavi prostim i razširenim te jednostavnim i stegnutim rečenicama. Svaka je od vrsta rečenica definirana i potkrijepljena primjerima pa bi se moglo zaključiti da je rečeničnoj tipologiji pri-dano mnogo pažnje. Subjekt i predikat te njihove dopune kao glavni dijelovi re-čenice obrađeni su također u ovome po-četnom poglavlju. Na kraju prvoga dije-la knjige navode se pravila o slaganju po-jedinih članova unutar rečenice – predi-kata sa subjektom, predikata s više subje-kata, slaganje epiteta, atributa i apozicije te slaganje odnosnih i pokaznih zamjeni-ca (dopunjujućega zaimena odnosnoga i pokaznoga). Na početku drugoga dijela, Skladnje dělovanja, riječ je o značenjima i ulozi pa-deža. Lokativ (prepozicional) je u ovom poglavlju samo spomenut, a njegova se uporaba obrađuje u posebnome poglavlju s prijedlozima jer taj se padež i pojavlju-je samo s prijedlozima. Slijedi poglavlje o prijedlozima i padežima s kojima se sla-žu. Isprva je riječ o prijedlozima koji se slažu samo s jednim padežom, a potom o prijedlozima koji se slažu s dva ili čak tri padeža. Njih, naravno, ima manje. Vrijed-na je spomena činjenica što Veber navodi ne samo padeže koje zahtijevaju pojedini prijedlozi nego i značenja prijedloga u po-jedinim padežima, koja objašnjava i opri-mjeruje. Poglavlje o prijedlozima završa-va sa složenim (sastavljenim) prijedlozi-ma, kao što su izmed, iznad, nakraj, na-sred... Na sljedećim je stranicama izlože-na i uporaba nekih od promjenjivih vrsta riječi - pridjeva, brojeva, zamjenica. Za-mjenice su podijeljene u sljedeće skupi-ne: posvojne (posědovne), pokazne, upit-ne, neodređene (neopreděljene), odnosne zamjenice i zamjenica sam te je obrađena njihova uporaba. Začudo, lične zamjenice nisu našle mjesto u ovome radu. Sljede-će je poglavlje posvećeno složenim (sa-stavljenim) rečenicama. Autor je defini-rao i oprimjerio dijelove složenih rečeni-ca te bez primjera i objašnjenja samo na-brojao vrste zavisno i nezavisno složenih rečenica. Zapravo nigdje u knjizi složene rečenice nisu detaljnije obrađene. O nji-ma se jedino neizravno progovara u jed-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 31 (2005.)nom od sljedećih poglavlja (poglavlje se zove O veznicih), u kojem primjere tih re-čenica navodi pišući o veznicima koji se u njima pojavljuju. Sljedeće poglavlje nosi naslov O děljenju glagoljah. Glagole au-tor dijeli na pasivne i aktivne te „po traja-nju čina” na perfektivne i imperfektivne, čija se uporaba dalje obrađuje. Razrađu-je se značenje i relativna uporaba vreme-na kako u glavnim rečenicama, tako i u zavisnima (podređenima). Veber vrlo ja-sno razlikuje relativnu i apsolutnu upo-rabu vremena, koje objašnjava na sljede-ći način: „Ali ovimi se vremeni izrazuje čin samo u glavnom odnošenju prama go-vorniku ili piscu, nenaznačujući potanje-ga odnošenja čina budi prama govorniku i piscu, budi prama drugim činom. - Da se dakle ovo odnošenje pobliže naznači, ima u jeziku više vremenah.” (str. 95) Ne upo-trebljava nazive za sve oblike kojima se izriče koja vremenska oznaka, npr. nema naziva za svevremenski prezent, iako nje-govu pojavu spominje. U kratkome od-lomku objašnjava razliku između pasiv-nih i aktivnih rečenica. Dobro primjeću-je da se pasiv u hrvatskome jeziku upo-trebljava veoma rijetko, i to samo onda „kada aktivna izreka neima jasno izreče-na subjekta, inače se upotrebljava aktiv-na;...” (str. 108) Poglavlje O načinih bavi se kategorijom načina, koje dijeli na indi-kativalni i konjunktivalni. Razlikuje četi-ri podvrste konjunktivalnosti: indikativ s raznimi česticami, odnosni, optativ, impe-rativ. Veber je dakle indikativ s raznimi česticami proglasio konjunktivalnim na-činom, dok je u današnjim gramatikama indikativ „načinski neobilježen”, a impe-rativom, kondicionalom i optativom izri-če se stav onoga koji govori ili piše te su stoga oni „načinski obilježeni”. Indika-tiv s konjunktivalnimi česticami i odno-sni (kondicional) Veber razlikuje na slje-deći način: „Sve što bi mogao tko učiniti da hoće; dakle sve što dolazi od naše vo-lje, pak je piscu uprav stalo, da to nave-de, izriče se odnosnim; jer već ista for-ma: bih znači ono što latinski vellem, ně-mački ich möchte; ako se što pod pogod-bu izreče, ako se želi da se što sbude, ali to nevisi o volji čijoj, metje se indikativ s konjunktivalnimi česticami.” (str. 111) Nakon objašnjenja svakoga od načina do-dan je odlomak o infinitivu kao posebno-mu glagolskom obliku. U poglavlju o ve-znicima definirane su dvije vrste veznika – „uzporedne, koji spajaju izreke jedna-ke važnosti”, odnosno koji se pojavljuju u nezavisno složenim rečenicama, i „pored-ne, koji spajaju izreke manje važnosti s njihovimi glavnimi”, odnosno koji se po-javljuju u zavisno složenim rečenicama. Kao što je već prije rečeno, ne navode se nazivi rečenica, već samo veznici koji se u pojedinim bilo nezavisno složenim bilo zavisno složenim rečenicama pojavljuju. Uzročni veznici bo, jer, što... i mjesni ve-znici svrstani su u veznike nezavisno slo-ženih rečenica, što je pomalo neobično. Veznik da, kako sam autor kaže, zbog če-ste je uporabe obrađen u posebnome po-glavlju. Sljedeće poglavlje posvećeno je pokratjenim izrekama  te se objašnjava kako se krati jedna, a kako više rečenica. Kako Veber ističe, budući da se rečenice najčešće krate participima, svrstalo ih se u posebno potpoglavlje. Uočava se razli-ka u obliku glagolskih priloga sadašnjeg i prošlog uspoređujući Skladnju i današ-nje gramatike. Naime, u Vebera su razli-čiti oblici za oba glagolska priloga u jed-nini i množini, dok je u današnjim grama-tikama za oba gramatička broja oblik isti. Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 31 (2005.)Naprimjer, glagolskog prilog sadašnji (sadanji aktivni participij) u jednini gla-si sědeć, dok u množini ima oblik sědeći. Oblik glagolskog priloga prošlog (prošli aktivni participij) u jednini glasi, napri-mjer, potukav, dok je u množini njegov oblik potukavši. Slijedi poglavlje o mno-gostrukim rečenicama i periodima unutar njih. Definira periode kao skupove koji se sastoje od jedne glavne i više podređenih rečenica te se bavi zakonitostima slaganja rečenica unutar perioda, uporabom i svoj-stvima perioda. Na temelju rečenog mo-glo bi se zaključiti da se drugi, središnji, dio ove knjige bavi sintaksom oblika i vr-sta riječi. Naslov je trećega dijela knjige (od-sěka trećega) Skladnja poredanja. Au-tor je gotovo na poetičan način čitatelja uveo u rješavanje problematike reda rije-či u rečenici. „Kano što svaku stvar čine lěpom ne toliko česti, kojih treba da bude više, koliko umětno i ukusno njihovo po-redanje u cělokupnost: tako i shodno po-redanje rěčih i izrekah čine slog krasnim i krěpkim.” (str. 152) Prema Veberu po-stoje dva načela po kojima se slažu rije-či u rečenici - naravni i umětni. Ono što odmah upada u oči razlika je s obzirom na današnje gramatike jednoga segmenta obvezatnoga reda riječi. Veber navodi pri-mjer: Ja ću se ga naprositi, dakle redosli-jed je zamjeničkih zanaglasnica akuzativ, genitiv, kao jedan od primjera naravnoga reda u rečenici, dok bi obvezatan red za-mjeničkih zanaglasnica u današnjim gra-matikama bio sljedeći: genitiv, akuzativ. U sljedećem je poglavlju isprva riječ o pojedinim članovima rečenice te njihovu mjestu unutar rečenice umětnim načinom proizvedene, a onda i o mjestu podređe-nih rečenica. U ovu je sintaksu uvršteno i područje iz pravopisa, koje je smješteno u posebno, sedmo, poglavlje. U prvome se dijelu ovoga poglavlja pažnja posveću-je interpunkcijskim znakovima, odnosno razgodcima. Autor obrađuje značenje i uporabu, kako ih on naziva, četiriju glav-nih razgodaka: točke (piknje), zareza (če-krnje), piknjo-čekrnje i dvije piknje. Na-kon poglavlja o interpunkcijskim znako-vima slijedi još jedno pravopisno poglav-lje čija je problematika pisanje tuđih vla-stitih imena. Kod Vebera se ta problema-tika odnosi na dva strana jezika, latinski i grčki, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem je pisana Skladnja. Nije ostala zakinuta ni teorija književnosti, od-nosno njezino uže područje, poetika, što potvrđuje poglavlje o stihotvorstvu. Čita-telj može naići na definicije stihotvorstva, stiha, osnovnih ritmičkih pojmova (čas, stopa, ritam, teza, arza...), vrsta versifi-kacijskih sustava, stihova, kitica. Na kra-ju ovoga trećega dijela autor objašnjava kome je rad namijenjen i u vezi s tim oda-brani način obradbe sintaktičke problema-tike te stil pisanja. Nabraja pisce čija dje-la su mu poslužila kao nepresušan izvor primjera za pojedine jezične pojave: I., M. i A. Mažuranić, Tèrnski, Vraz, Kure-lac, Šulek,..., što je, kako Ivo Pranjković u pogovoru ovoga izdanja ističe: „...oči-ta  prednost Veberove Skladnje u odnosu na kasnije gramatičke spise hrvatskih vu-kovaca (npr. M. Divkovića, P. Budmani-ja, T. Maretića i dr.), koji se zapravo nisu bavili sintaktičkim (i uopće gramatičkim) opisom (njima suvremenoga) hrvatskoga standardnog jezika, nego opisom jezika usmene narodne književnosti te Karadži-ćevih i Daničićevih spisa.” (str. 222)Znameniti jezikoslovac Ivo Pranjko-vić obogatio je ovo izdanje, kako je već Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 31 (2005.)rečeno, pogovorom u kojem je dao iscr-pnu analizu ovoga rada te je Vebera prika-zao kao jednog od najsvestranijih hrvat-skih jezikoslovaca 19. st. O samom radu govori tako što ga uspoređuje s Babukiće-vom Ilirskom slovnicom (kojom se i Ve-ber služio) te iznosi kritiku ovoga rada naglašavajući njegove dobre strane, ali navodeći i nedostatke. Posebno ističe do-bru obradbu subjekta i predikata, detaljno razrađenu rečeničnu tipologiju, termino-loški aparat, detaljne opise nekih grama-tičkih pojavnosti, a nadasve ističe defini-cije, za koje kaže: „da su u pravilu jedno-stavne, logične i dorečene te da u velikom broju slučajeva pogađaju u bit onoga što se definira, ili bar djeluju svježe i poticaj-no,...” Na kraju pogovora dan je Izbor iz djela Adolfa Vebera Tkalčevića te Izbor iz literature o Adolfu Veberu Tkalčeviću i njegovoj Skladnji.Nebrojeno puta mogla bi se istaknu-ti vrijednost Veberove Skladnje, prve hr-vatske sintakse koja je objavljena kao po-sebna knjiga, i potreba za njezinim pre-tiskom. Bez obzira na to što je ovaj rad koncipiran kao udžbenik za niže razrede gimnazije, on može biti zanimljiv i pre-tencioznijim čitateljima koji se bave istra-živanjem sintakse jer dobro razrađuje sin-taktičku problematiku te nudi pregršt po-tvrda za mnoge jezične pojave, a sve to izneseno je na stručan, ali istodobno jed-nostavan i pristupačan način. Ivana Oraić

Skladnja Adolfa Vebera Tkalčevića (Adolfo Veber Tkalčević, Skladnja ilirskoga jezika, za niže gimnazije)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Directory of Open Access Journals