U ovom radu autorica razmatra pravnu prirodu ugovora o prijevozu putnika i odgovornosti brodara za fizički integritet putnika. Autorica navodi kronološkim redom sve konvencije koje reguliraju ovu građu i analizira sličnosti i razlike u temelju i visini iznosa ograničenja brodareve odgovornosti počevši od Briselske konvencije iz 1961., Atenske konvencije o prijevozu putnika i prtljage iz 1974., koja je mijenjanja Protokolima iz 1976. i 1990. pa do Atenske konvencije iz 2002. godine.
Visina brodareve odgovornosti znatno je povećana već protokolima iz 1976. i 1990. Međutim određeni broj država zahtijevao je daljnje povećanje pozivajući se na izmjene Montrealske konvencije iz 1999., koja predviđa neograničenu odgovornost za smrt i tjelesne ozljede putnika u zračnom prijevozu.
U tom smislu Protokol Atenske konvencije o prijevozu putnika i njihove prtljage iz 2002. godine znatno povećava iznose brodareve odgovornosti, pa čak ostavlja i mogućnost državama da svojim nacionalnim zakonima predvide i veće iznose od onih koje predviđa Protokol.
Protokol mijenja i temelj brodareve odgovornosti i uvodi dvostupanjski sustav odgovornosti. Autorica smatra da je trebalo prihvatiti načelo odgovornosti kakvo je postojalo u drugim granama transportnog prava i u tom smislu predvidjeti objektivnu odgovornost brodara za fizički integritet putnika kad su u pitanju štete nastale kao posljedica pomorskih nezgoda.
Za štete koje nisu posljedica pomorske nezgode Protokol zadržava načelo odgovornosti predviđeno Atenskom konvencijom 1974. godine.
S obzirom da su iznosi visine brodareve odgovornosti znatno povećani Protokolom iz 2002. godine, dvojbeno je hoće li ovaj Protokol prihvatiti veći broj država, iako će on stupiti na snagu ako ga ratificira Europska zajednica.The author deals with legal aspect on contract of carriage and the carrier\u27s liability for physical integrity of passengers. All conventions regulating this matter have been stated in chronological order. There have been analysed the similarities and differences concerning the basis and limits of the carrier\u27s liability beginning with Brussels Convention, 1961.; Athens Convention, 1974. relating to the carriage of passengers and their luggage by sea which has been modified by the Protocols 1976. and 1990. up to Athens Convention, 2002.
The limit of the carrier\u27s liability was increased considerably by the Protocol 1976. and 1990. However, some countries required further increase referring to Montreal Convention, 1999. which specifies unlimited liability for death and passengers injuries in the air transport.
Athens Convention Protocol, 2002. increases considerably the limits of the carrier\u27s liability even enabling the countries national statutes to specify bigger amounts than those stated by the Protocol. The Protocol also modifies the basis of the carrier\u27s liability and introduces two-level system of liability.
The author suggests accepting the principle of liability, as existed in other branches of transportation law, and so predicting the carrier\u27s genuine liability for physical integrity of passengers concerning damages caused by marine casualties for damages not caused by marine casualties. The Protocol contains the principle of liability specified by Athens Convention, 1974.
Regarding significant increase of the carrier\u27s limits of liability by the Protocol, 2002., it is questionable whether this Protocol will be accepted by the majority of countries, regardless its entering into force is not doubtful, provided that it will be ratified by the European Union
