Višedesetljetna terminologijska suvremenost i dosljednost spram umjetničke kajkavštine u književno-znanstvenim djelima akademika Miroslava Šicela proizlazi iz primarnosti estetskoga kriterija njegove književnopovijesne metode.
Tumačenjem i vrednovanjem stilematske uporabe kajkavštine u hrvatskoj književnosti, Šicelova se jezikoslovna terminologija neizbježno razlikuje od terminologijske usustavljenosti dijalektologije i povijesti jezika.
Iz cjeline Šicelova znanstvenog rada izdvajamo trajan i vrijednosno afirmativan stav prema kajkavskom (i čakavskom) kontekstu hrvatske književnosti kao «književnim jezicima koji su po svojim literarnim, umjetničkim dosezima i mogućnostima u potpunosti ravnopravni štokavskom književnom standardu».The terminological contemporariness and consistency in respect to the artistic Kajkavian dialect in academician Miroslav Šicel.s literary .scientific works lasting for several decades now is the consequence of his setting the aesthetic criteria as primary in his literary and historical method
