The purpose of the present study was to develop a specifi c field test to assess accurately and reliably the ability of water polo players to perform a vertical jump in the water (in-water jump). Seventeen water polo players, competing in the Greek premier league, were tested at the vertical jump in the water and were measured in two ways; the first was in a laboratory with a 2-dimensional kinematic analysis (2D) and the other with a specifi c field test. The participants performed 3 trials for each procedure. The results for the field test were: for the first trial 67.6±6.0 cm, for the second 67.5 ±5.7 cm and for the third 67.4±5.6 cm. The mean value (68.6 ± 5.4 cm), with a range of 56.5 – 79.5 cm of the in-water jump, was assessed from the three best in-water trials. On the other hand, the mean value assessed on water for the vertical jump with the 2D kinematic technique was 65.3±5.9 cm. The results for the ANOVA with repeated measures showed no statistically significant difference between the three trials of the field test (p<0.05) and the best performance as measured with the 2D technique. The interclass correlation coefficient was found to range between 0.92 and 0.98 between the 3 vertical jumps of the field test, whereas the correlation between the evaluation of the best vertical jump from the field test and the best vertical jump assessed by the 2D video recording was 0.96. The reliability of the measurement was established with the method of Bland and Altman. The results indicate that the specifi c field test of the vertical in-water jump is a reliable method to assess the ability for the vertical jump in the water.Uvod
Izvedba vertikalnog skoka čini jednu od bazičnih tehničkih sposobnosti u mnogim timskim sportovima, uključujući i vaterpolo, u kojem igrač vrlo često mora tijelo izdizati vertikalno izvan vode kako bi uputio udarac na vrata ili kako bi u tome ili u dodavanju lopte spriječio protivnika (Gladden & Colacino, 1978; Klinzing, 1991; Sanders, 1999; Dopsaj, 1999). Danas još ne postoji za sport specifičan situacijski test kojim bi se precizno i pouzdano mogla procjenjivati sposobnost igrača da izvede takva podizanja iz vode. Kako bi ispitao koje kinematičke varijable doprinose postignutoj visini potrebnih vertikalnih pomaka, Sanders (1999) je koristio trodimenzionalnu grafičku video tehniku. Međutim, takva laboratorijska infrastruktura rijetko je dostupna. Svrha ovog istraživanja bila je kreirati novi terenski test koji bi bio lako dostupan u svim uvjetima.
Metode rada
Ispitanici. Sedamnaestorica vaterpolista, natjecatelja grčke prve vaterpolske lige, testirana su u izvođenju vertikalnog skoka iz vode. Koristile su se dvije različite metode mjerenja; prva se temeljila na dvodimenzionalnoj kinematičkoj analizi, a drugu je činio specifičan terenski test.
Instrumenti. Tehnika dvodimenzionalne kinematičke analize omogućila je mjerenje promjena u igračevoj visini, što se procjenjivalo od površine vode do vrha tjemena igrača. Koristio se računalni program BIOKIN 2D V 4.0 (Darras, 1985) i digitalizirana kinematička analiza u okviru 50 sličica u sekundi. Za vrijeme testiranja izvedba vertikalnog skoka iz vode procjenjivala se pomoću ploče s pričvršćenom centimetarskom skalom. Njena je baza bila učvršćena za rub bazena okomito u odnosu na površinu vode. Ploča se izdizala 120 cm iznad površine vode, a vodilo se računa da u tom položaju ne ometa ispitanike za vrijeme njihovih izvedbi. Udaljenost između donjeg ruba ploče i površine vode mjerena je komadom uzice na čijem je kraju bio zavezan mali uteg. Visina ploče lako se mogla prilagoditi kako bi se ta udaljenost zadržala konstantnom. Za snimanje svih izvedaba igrača korištena je SVSH video kamera (Panasonic, MS5, Japan) (50 Hz, rezolucija 720x576) koja je bila okrenuta prema ploči i smještena na udaljenosti od otprilike 3m od ploče. Rezolucija mjerenja na ploči bila je 0,5 cm.
Postupak. Iz osnovnog plutajućeg položaja, igrač, koji se nalazio točno ispod ploče, imao je zadatak podići svoje tijelo iz vode prema gore i dotaknuti ploču jednom rukom na najvišoj poziciji koju je mogao dohvatiti. Svaki je igrač zadatak izvodio tri puta. Igrači su prije samog skoka plutali na vodi bez vertikalnih oscilacija, koristeći se pri tomu samo laganim pokretima nogama. U prosječnoj startnoj poziciji tijelo je bilo uronjeno u vodu do razine acromiuma, što odgovara osnovnoj poziciji koju igrači zauzimaju u vodi dok nisu aktivno uključeni u igru. Video analiza provodila se pomoću zamrzavanja slike u najvišem položaju igrača u trenutku kada je ruka bila u najvišem kontaktu s pločom. To je omogućilo identifikaciju udaljenosti između površine vode i najviše dosegnute točke pomoću pribrajanja centimetara na ploči udaljenosti između ploče i površine vode (120 cm). Od ukupne izmjerene udaljenosti oduzeta je duljina ruke. Vaterpolist je u svojoj osnovnoj poziciji u vodu uronjen do visine ramena, do točke u kojoj počinje zglob gornjeg ekstremiteta.
Metode za obradu podataka. Kako bi se procijenila pouzdanost vertikalnih skokova, izvedenih u tri navrata, primijenjenim situacijskim testom izračunat je koeficijent korelacije između pokušaja. Jednosmjerna analiza varijance za ponovljena mjerenja (ANOVA) korištena je kako bi se utvrdilo postoji li statistički značajna razlika između prvog, drugog i trećeg skoka i najbolje izvedbe utvrđene uz pomoć mjerenja 2D tehnikom. Pearsonov koeficijent korelacije koristio se za izračunavanje povezanosti između najboljeg vertikalnog skoka od tri izvedena i najboljeg vertikalnog skoka procijenjenog kriterijskim testom vertikalne skočnosti iz vode. Također, kako bi se provjerila valjanost i pouzdanost mjerenja, korišten je Blandov i Aldmanov (1986) grafički prikaz odnosa dviju korištenih metoda. Razina značajnosti definirana je kao p<0.05.
Rezultati
Na temelju prikupljenih podataka (N=17), dobivene su sljedeće aritmetičke sredine i standardne devijacije visina skokova, izmjerenih specifičnim testom vertikalne skočnosti iz vode: za prvi pokušaj 67,59 ± 6,04 cm; za drugi pokušaj 67,53 ± 5,71 cm i za treći pokušaj 67,41 ± 5,64 cm. Prosječna vrijednost (68,65 ± 5,38 cm), u rasponu od 56,5-79,5 cm skoka iz vode dobivena je na temelju najbolja tri pokušaja. Maksimalna visina vrha ispružene ruke u skoku vaterpolista iznosila je 148,0 ± 6,8 cm, (raspon: 133 - 161,5 cm). Prosječna vrijednost vertikalnog skoka izmjerenog pomoću dvodimenzionalne kinematičke tehnike iznosila je 65,32 ± 5,93 cm. Rezultati analize varijance za ponovljena mjerenja (ANOVA) nisu pokazali statistički značajne razlike između različitih pokušaja u okviru terenskog testa (p> 0.05) i najbolje izvedbe dobivene na temelju mjerenja tehnikom2D. Koeficijent korelacija između tri vertikalna skoka iznosio je između 0,92 i 0,98, dok je koeficijent korelacije između visine najboljeg vertikalnog skoka izmjerenog terenskim testom i najboljeg vertikalnog skoka izmjerenog dvodimenzionalnim snimanjem iznosio 0,96. Pouzdanost mjerenja utvrđena je metodom Blanda i Altmana (1986).
Zaključak
Dobiveni rezultati pokazuju da se opisani specifičan terenski test vertikalni skok iz vode pokazao pouzdanom metodom za procjenu sposobnosti vertikalne skočnosti iz vode (r= 0,92-0,98).Das Ziel dieser Forschung war, ein spezifischer Feldversuch zu gestalten, der die Fähigkeit von Wasser-ballspielern, den Vertikalsprung im Wasser (in-water’ jump) auszuführen, genau und zuverlässig einschätzen würde. Siebzehn Wasserballspieler, die an den Wettbewerben in der ersten Liga teilnahmen, wurden getestet und auf zwei Weisen gemessen – die erste Messung wurde im Labor mittels einer zweidimensionalen kinematischen Analyse (2D) durchgeführt und die andere Messung wurde mittels eines Feldversuches realisiert. Den Teilnehmern standen für jede Messung drei Versuche zur Verfügung. Die Ergebnisse des Feldversuches waren: 67,6±6,0 cm für den ersten Versuch, 67,5 ±5,7 cm für den zweiten und 67,4±5,6 cm für den dritten. Der Mittelwert (68, 6 ± 5,4 cm) des In-Water Sprunges, mit der Spannweite zwischen 56,5 und 79,5 cm, wurde aufgrund von drei besten Versuchen eingeschätzt. Andererseits, der Mittelwert, eingeschätzt für den Vertikalsprung mittels der zweidimensionalen kinematischen Methode war 65,3±5,9 cm. Die Ergebnisse der Varianzanalyse mit wiederholten Messungen wiesen auf keinen statisch signifikanten Unterschied zwischen drei Versuchen beim Feldversuch (p < 0,05) auf und die beste Leistung bei der Messung mit der zweidimen-sionalen Methode. Der Interklassen-Korrelationskoeffizient variierte zwischen 0,92 und 0,98 zwischen drei Vertikalsprüngen beim Feldversuch. Die Korrelation zwischen der Bewertung des besten Vertikalsprungs beim Feldversuch und der Einschätzung des besten Vertikalsprungs mittels der zweidimensionalen Video-aufnahme war 0,96. Die Verlässlichkeit der Messungen wurde mittels der Methode von Bland und Altman bestimmt. Die Ergebnisse zeigten, dass der spezifische Feldversuch des In-Water-Vertikalsprungs eine verlässliche Methode zur Einschätzung der Fähigkeit, den In-Water-Vertikalsprung auszuführen, war
