Institute of Philosophy and Theology of Society of Jesus
Abstract
Ovaj su članak inicirala dva vapaja.
Cijela filozofija Karola Wojtyłe, duboko ukorijenjena u vlastitu rascijepljenost između skolastičke i fenomenološke tradicije, mogla bi se shvatiti kao vapaj za njihovim scjeljivanjem, a onda i za cjelovitošću filozofije. Drugi vapaj dolazi od Rudolfa Brajičića, a usmjeren je na potrebu za filozofskim ekumenizmom kojim bi se nadvladala rascjepkanost filozofije na različite sljedbe. Naizgled, riječ je o jednom te istom vapaju. Znači li to da je filozofija K. Wojtyłe ekumenska i kakvi su izgledi za smislenost i plodnost ideje ekumenizma u filozofiji?
Ophodno shvaćanje ekumenizma govori o njemu kao nastojanju da se postigne cjelina i jedinstvo kroz dijalog zasnovan na razvoju zajedničkog i poštivanju različitog. U tom smislu Wojtyła je ekumenski nastrojen filozof, jer je cijeli život, premda ponikao u skolastičkoj tradiciji, bio otvoren za dijalog, prije svega s fenomenološkom tradicijom, ali i za mnoge druge dimenzije filozofije kao što su personalizam, filozofija dijaloga, jezična analiza, hermeneutika itd. No, je li time ekumenizam u filozofiji opravdan kao smislen; je li plodan? Slučaj K. Wojtyłe nam govori da ekumenizam u filozofiji nema smisla ako se u njega krene iz povijesno skrojenih tradicija. Jer ako hoćemo tradicije, onda nećemo cjelovitost koja je ostvariva jedino ako tradicije pristanu na vlastito poništenje kako bi se stvorio prostor za kakvoću koja ujedinjuje; ako hoćemo ekumenizam, onda nećemo njegove plodove, koji dolaze tek kada se iscrpi potreba za njim kao takvim. Cjelovitost i jedinstvo nije u ovakvoj ili onakvoj konfiguraciji pojedinačnosti, nego u ujedinjujućoj kakvoći koja se ne mora podudarati s onim zajedničkim i koja ima biti prisutna odmah na početku, a ne samo postavljena kao cilj.
Pitanja ekumenizma, interdisciplinarnosti, hermeneutike, sekularizacije itd., po mom sudu, otpadaju sama od sebe kao bespredmetna ako jedni drugima dopustimo biti dio našega iskustva i ako pitanje razumijevanja drugih ne rješavamo u osloncu na tradicije, nego u okviru imperativa razumijevanja nas samih.
Pred izborom smo, dakle, između onog relativizma koji istinu relativizira apsolutizacijom određene tradicije njezina zastupanja, čime se ujedno obezvrjeđuje svako buduće nastojanje oko istine koja bi ujedinjavala, i onog relativizma u kojem su sve tradicije u svakoj točki filozofskoga aktualiteta poništene u prilog prodoru apsolutnosti u svaku točku istoga aktualiteta kao mjere njegova rasta i kao uvjeta njegova jedinstva
