Nenad Vidaković

Directory of Open Access Journals

Migracijske i etničke teme / Migration and Ethnic Themes

Р. П. Храпачевский, Военная держава Чингисхана

Vidaković, Nenad

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 21 (2005), 4: 393–404  397 loške pojave i perfidno organiziranog krimi-nala« (str. 3).  Knjiga je dostupna i na engleskome jezi-ku pod naslovom Trafficking in Women in Bosnia and Herzegovina. Simona Kuti Institut za migracije i narodnosti, Zagreb Р. П. Храпачевский Военная держава Чингисхана Москва: Издательство АСТ – ВЗОИ, 2004, 557 str. U ruskoj historiografiji o povijesti Mon-gola napisano je bezbroj radova. Nedavno je opširnu monografiju o srednjovjekovnoj mon-golskoj državi koju je osnovao Džingis-kan objavio ruski povjesničar R. P. Hrapačevski. U knjizi Vojna država Džingis-kana Hrapa-čevski istražuje nastanak mongolske države i njenu unutarnju organizaciju, koja je bila iz-razito militaristička. Takva organizacija drža-ve i društva omogućila je Džingis-kanu i nje-govim nasljednicima ekspanziju neviđenih razmjera. Knjiga se sastoji od uvoda, četiriju po-glavlja i opširna završnog dijela, iz kojeg valja izdvojiti prilog »Prijevodi iz 'Yuan shi' (frag-menti)«. Na kraju knjige nalazi se opširna bib-liografija izvora i literature. U drugom dijelu uvoda, »Izvori i priruč-nici«, autor je nabrojio i ukratko opisao sve najvažnije mongolske, arapske, perzijske, ki-neske, ruske, armenske i europske izvore za povijest Mongola u 13. stoljeću. Prema miš-ljenju Hrapačevskoga, najvažnija je mongol-ska kronika »Tajna predaja« ili »Tajna po-vijest Mongola«, napisana 1240. u stilu viteš-kog epa. Njezina je važnost velika zato »što je to jedini mongolski pisani izvor koji izno-si povijest 'zlatnog roda' Džingis-kana«. Kao mogući autor epa navodi se Shigi-Hutuhu, Džingis-kanov posinak. Od priručnika navodi se samo šest monografija ruskih autora. Sma-tramo da  bi se tu svakako našlo mjesta i za ne-ka djela pisana na engleskome, francuskom ili njemačkom jeziku. Geneza etnosocijalnoga i političkog us-troja mongolskog društva iznesena je u pr-vom poglavlju, »Rani Mongoli (X.–XII. st.) i njihov razvoj u okvirima tradicionalnih no-madskih modela poglavištava«. Na ranom stupnju etnogeneze, kineski izvori protomon-golska plemena nazivaju Dōnghú i Shiwei. Heterogeni mongolski etnos uključivao je različite mongolske, turske i tungusko-man-džurske skupine. U tim drevnim društvima sposobni su pojedinci bili, neovisno o svo-me socijalnome i ekonomskom podrijetlu, na temelju zasluga za uspješno rješavanje problema svojih zajednica birani za starješi-ne/vođe. Takav način organiziranja vodstva naziva se meritokracija, tj. »vlast zaslužnih«. S vremenom, zasluge predaka rodonačelni-ka bile su prenesene na njihovo potomstvo i vlast je postala nasljedna. Zbog čestih suko-ba mongolski rodovi počeli su se okupljati oko sposobnih vođa, koji su svoju moć zas-nivali na vojnim družinama. Tako su nastala poglavištva (engl. jedn. chiefdom, rus. вож-дество), zajednice rodova, koje su zbog stalne ratne opasnosti i ovisnosti o vođi bile kratka vijeka. U 12. stoljeću pojavljuju se veće zajednice-ulusi, plemenski savezi/pro-todržave, koji nisu predstavljali teritorij sa stanovništvom, nego također ljude okuplje-ne oko vođe. Drugo poglavlje nosi naslov »Prva etapa državnog djelovanja Džingis-kana. Rođenje stepskog carstva«. Ovdje autor, navodeći mnogobrojne izvore, izlaže događaje od ro-đenja Temudžina, budućega Džingis-kana, do ujedinjenja svih mongolskih plemena pod njegovom vlašću 1206. Analizirajući kines-ke, tibetske i muslimanske (arapski i turski) izvore, Hrapačevski je Temudžinovo rođenje smjestio u 1155. godinu. Nakon smrti svog oca, uglednog vođe mongolskog poglavištva, Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 21 (2005), 4: 393–404  398 trinaestogodišnji Temudžin pao je u ropstvo. Oko 1178./1179. uspio se osloboditi i od ta-da počinje njegov postupni uspon »bez ob-zira na težak položaj i brojne teškoće«. Prvi korak bio je stvaranje vojne družine – nuke-ra, privlačenjem na svoju stranu ljudi slična, niska položaja. Međutim, u društvu gdje je snaga neke zajednice određivala njen opsta-nak, Temudžinov mali klan nije imao izgle-da za preživljavanje. Stoga je sljedeći korak bio izbor saveznika/zaštitnika. Sklopio je savez s moćnim kereitskim vođom Toghru-lom i Jamukom, vođom maloga mongol-skoga klana. Presudan događaj, prema auto-rovu mišljenju, zbio se 1189. kada je Temu-džin proglašen kanom. On je tada dobio ti-tulu »Džingis« i od tada se naziva Džingis-kanom. Ovdje valja istaknuti da je Temudži-novo imenovanje kanom zapravo bilo volja njegovih nukera, jer on je tada još uvijek sa-mo »prvi među jednakima«. U svom ulusu Džingis-kan je proveo niz mjera koje su ojačale njegovo poglavištvo. Sljedećih dva-desetak godina između Džingis-kana, Togh-rula i Jamuke vodila se borba za vlast nad stepom. Sukob je završio 1206. proglaše-njem Džingis-kana vladarom svih ujedinje-nih mongolskih plemena. Treće poglavlje, »Državni aparat Džingis-kana i njegovih nasljednika«, središnji je dio knjige. Tu autor objašnjava zašto je Džingis-kan, za razliku od plemenskih vođa prije njega, uspio stvoriti mongolsku državu. U svom razvoju njegova je država prošla kroz dvije etape – etapu tradicionalne protodržave/po-glavištva (1189.–1206.) i etapu stvaranja »dr-žave novog tipa«. Stvaranje države, po uzo-ru na sjedilačke narode, uspjelo je provođe-njem reformi i stvaranjem državnog apara-ta – vojske, gospodarstva, pravosuđa i vanj-ske politike. Cijeli sustav bio je dovršen za vladanja Džingis-kanova nasljednika Ögö-deja. Oslanjajući se na snagu svoje garde, u drugoj etapi stvaranja države Džingis-kan od tradicionalnoga nomadskog vođe postaje apsolutnim gospodarom mongolske države. Provodi reforme okrećući pritom leđa tradi-ciji, pa tako plemstvo više ne sudjeluje u do-nošenju odluka. Jedino mjerilo, izvor reformi, postaje kanova volja. Prema mišljenju Hrapa-čevskoga najvažnija reforma bila je stvara-nje »vojno-policijskog aparata«, jer je omo-gućila snažnu središnju vlast, provedbu ostalih reformi i velika osvajanja. Organizacija mon-golske vojske bila je provedena prema drev-nome dekadskom načelu, koje se u nomad-skih naroda javlja još u starom vijeku. Na vrhuncu moći mongolske države, njena voj-ska, najuspješnija vojska u povijesti, bila je sastavljena od pripadnika mnogobrojnih po-korenih naroda, a Mongoli su činili manje od polovine ljudstva. Povijest osvajačkih pohoda Džingis-kana i njegovih nasljednika izložena je u četvrtom poglavlju, »Promjena vojne države Džingis-kana u svjetsko Mongolsko carstvo«. Prema autorovim riječima, Mongoli su krenuli u osvajanja zbog nedostatka pašnjaka. U vrije-me poglavištava, stalnih međusobnih sukoba, manjak pašnjaka nadomještao se otimanjem od drugih klanova i plemena. Nakon stvara-nja države prestali su unutarnji sukobi, a novi pašnjaci dobiveni su osvajanjem okolnih zemalja. Svakako valja napomenuti da mon-golska osvajanja nisu bila potaknuta samo že-ljom za dobivanjem novih pašnjaka. Najvaž-niji mongolski pohod na istoku bilo je osva-janje Kine, koje je započeo Džingis-kan, a završio njegov unuk Kublaj-kan. Na zapadu, u doba Džingis-kanovih nasljednika, veliki po-hod na Europu (1236.–1242.) i osvajanje Bag-dadskoga kalifata označili su krajnje točke mongolskih osvajanja. Ubrzo nakon toga po-čeli su međusobni sukobi koji su potaknuli raspad Mongolskog Carstva i stvaranje če-tiriju samostalnih država/ulusa. U završni dio knjige uvršten je autorov prijevod dijelova knjige »Yuan shi«, službe-ne kronike mongolske dinastije Yuan koja je vladala Kinom. Taj važni izvor za povijest Mongola prvi je fragmentarno na ruski jezik, davne 1829. godine, preveo N. Ja. Bičurin. Prikazi i recenzije, Migracijske i etničke teme 21 (2005), 4: 393–404  399 Stoga revidirani prijevod Hrapačevskoga mo-žemo smatrati dragocjenim prinosom prije-vodima kineskih izvora na europske jezike. U cijelosti su prevedeni životopisi prvih tri-ju mongolskih kanova – Džingisa, Ögödeja i Güyüka. Osim toga, tu su i prijevodi životo-pisa dvojice mongolskih vojskovođa, trojice važnih Džingisovih suradnika iz redova ne-mongolskih naroda i prvoga mongolskog za-povjednika opsadnih sprava. Knjigu R. P. Hrapačevskoga možemo pre-poručiti svima koji se bave poviješću srednjeg vijeka, pogotovo poviješću Mongola. Njezina su najveća vrijednost tumačenje nastanka i unu-tarnjeg uređenja srednjovjekovnoga Mongol-skog Carstva te prijevodi iz kronike »Yuan shi«. Zamjeriti bismo mogli zbog loše tehničke iz-vedbe karata, koje su zato gotovo neupo-trebljive. Nenad Vidaković OŠ Milke Trnine, Križ Emil Heršak Drevne seobe. Prapovijest i stari vijek Zagreb: Školska knjiga, 2005, 548 str. Migracije stanovništva zaokupljaju znan-stvenike i istraživače različitih znanstvenih disciplina – zemljopisa, povijesti, antropolo-gije, etnologije, demografije, psihologije, so-ciologije i drugih. Pluridisciplinarnost istra-živačkih/teorijskih disciplina i paradigmi ukazuje na iznimno složenu problematiku. Što se više udaljavamo od vremena u kojem ži-vimo, kao da je više »magle« pred nama, a socioprostorni ambijent više nam izmiče i moć imaginacije se smanjuje. Što tek reći za te-mu ove knjige i za intelektualni pothvat koji je ovim djelom izveo Emil Heršak. Respek-tabilna erudicija autora, samoprijegor i istin-ska predanost minucioznosti znanstvenog ra-da kakva se rijetko nalazi omogućila je na-stanak knjige koja proučava tako udaljene i tako »zamagljene« migracije kakve su one u pradavnim vremenima. Pod pojmom drevnosti podrazumijeva se stari vijek u širem smislu i prapovijesno vri-jeme i društvo. Otvorivši knjigu, najprije će-mo se susresti s obilježjima migracijskih kre-tanja u kamenom dobu. Iako je bilo dvojba o pradomovini čovjeka, uglavnom između Afrike i Azije, neki noviji nalazi potvrđuju, između ostalih i Darwinove slutnje, o Africi kao »kolijevci« čovjeka. Iz Afrike slijedi migracija Homo erectus-a, daljnjeg srodnika australopiteka u druge dijelove svijeta. U raz-doblju paleolitika ili staroga kamenog doba, praljudi su bili lovci i biljožderi. Čovjek kao mesožder prisiljen je ići za lovinom, što ga čini pokretljivim u prostoru. Pokret ljudstva iz Afrike trajao je do prije 1,8 milijuna godi-na, a ljudi su stigli do Jave, prelazeći prostor Bliskog istoka. Odatle su, ili iz sjeverne Af-rike, trajnije migracije zahvatile sredozemnu Europu. Homo erectus se kulturom i tehno-logijom odvaja od prirode, tako da su, pored nesvjesnih i ekološkom nužnošću izazvanih migracija, pojedine skupine svjesno odluči-vale o preseljenju na područja s bogatijim lovištima i prostorima s obilnijim resursima za preživljavanje. Čovjek-lovac naseljava no-ve krajeve, ostvaruje migracijski nagon, a Heršak to naziva integralnom migracijom, procesom u kojem se događa cjelovito pre-seljenje društva u nove prostore. U paleoli-tiku je bilo tek nekoliko milijuna stanovnika. U razdoblju mezolitika, pored ostalih proce-sa i pojava, autor posebno ističe značaj ideje o važnosti mijene ekologije Sahare, u kojoj je sušna i vlažna klima djelovala kao svoje-vrsna »pumpa« koja je generirala migracij-ske procese. U neolitiku se pojavljuje novi migracijski obrazac, komplementaran inova-ciji u gospodarstvu (zemljoradnja), a može se opisati kao težnja prema sjedilaštvu. Uz-goj žitarica promijenio je način življenja, pa se migracija donekle zaustavlja, ali i popri-ma drukčije oblike. Naseljavaju se doline ri-jeka, ljudi migriraju iz manje plodnih pro-

Р. П. Храпачевский, Военная держава Чингисхана

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Directory of Open Access Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia