Prikaz knjige Daniel Bell, Komunitarizam i njegovi kritičari, s engleskog prevela Maja Hudoletnjak Grgić, KruZak, Zagreb 2004, 261 str

Tvrtko Jolić

Jolić, Tvrtko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Daniel Bell, Komunitarizam i njegovi kritièari, s engleskog prevelaMaja Hudoletnjak Grgiæ, KruZak, Zagreb 2004, 261 str.Jedna od zanimljivijih knjiga koje su se u pojavile u posljednje vrijeme u našimknji®arama jest knjiga Daniela Bella Komunitarizam i njegovi kritièari. Rijeè je oautorovoj doktorskoj disertaciji što u veæini sluèajeva signalizira na suhoparno aka-demsko štivo namijenjeno troèlanoj komisiji i nekolicini specijalistièkih fanatika. No,Bellova knjiga osvaja èitatelja na prvi pogled. Pisana je u obliku fiktivnog dijalogadvoje starih fakultetskih kolega koji se sluèajno sreæu u pariškoj brasserie-i La Coupo-le (102, bd du Montparnasse). Anne je upravo dovršila svoju doktorsku disertacijuŠto komunitarizam jest te se upušta u raspravu s Philipom, okorjelim liberalom, okoglavnih teza svoje disertacije. Ovo, po formi dramsko djelo (popraæeno didaskali-jama i zaèinjeno briljantnom epizodnom pojavom èangrizivog francuskog konobara),podijeljeno je na pet èinova u kojima se iznose i propituju temeljne postavke komu-nitarizma, pravca u politièkoj filozofiji koji se u zadnjih trideset godina u prvom reduoblikovao kao odgovor na sna®ni zamah liberalizma.Odabir forme dijaloga autor opravdava veæ ionako ustaljenom praksom u anali-tièkoj filozofiji da se uvede neki zamišljeni kritièar “koji bi argumentu mogao prigo-voriti to i to”. Dajuæi kritièaru punopravno mjesto u raspravi, autor ima prilikujasnije izraziti kritiku upuæenu argumentu. Prednosti su i izbjegavanje akademskog®argona, što omoguæava lakše praæenje rasprave ljudima van filozofske struke, kao irazgovorna dinamika s povremenim nefilozofskim prekidima koja èitatelja du®e dr®ibudnim i koncentriranim. Iako Platon i dalje ostaje nedosti®an uzor filozofskog dija-loga, Bell mjestimièno, posebno u prvom i drugom èinu, uspijeva nagnati èitatelja dase identificira s likovima dijaloga, da sam izmišlja argumente u korist ili protiv neketeze. Ipak, dijalogu nedostaje uvjerljivije povezivanje likova s filozofijama koje pred-stavljaju te se uglavnom ostaje na stereotipima koji se uobièajeno ve®u za zagovor-nike odreðenih nazora. Komunitarizam se kod Anne ogleda u njenoj bliskosti sobitelji, materinjim jezikom, domovinom i poznavanjem njenih obièaja, dok je Philipprikazan kao promiskuitetni liberal bez bitnih ®ivotnih veza, izgubljen u stranoj zem-lji u kojoj ne zna naruèiti odgovarajuæe vino uz jelo.Uzimajuæi u obzir sve vrline i mane Bellova literarnog stila pred nama je prijesvega vrijedan znanstveni prinos politièkoj filozofiji. Njegova se vrijednost ogledaprvenstveno u tome što nam Bell iznosi temeljne teze komunitaristièke filozofije po-litike, a što predstavlja bitnu novost u literaturi. Naime, filozofi za koje se komunita-rizam obièno ve®e (Taylor, MacIntyre, Sandel i Walzer) u svojim djelima nikada nisuiznijeli što je bit njihova pristupa filozofiji politike odbijajuæi èak i da se svrstaju u redkomunitarista (str. 4). Pored tih autora ukazuje se i na izvore komunitarizma u povi-jesti filozofije, pri èemu se ‘starim komunitaristima’, Aristotelu i Hegelu, pridodaje iHeidegger.Poveznicu koja bi ipak opravdala njihovo svrstavanje meðu komunitariste Bell na-lazi u kritici triju liberalnih postavki – idejâ jastva, univerzalizma i atomizma – koja jezajednièka svim navedenim suvremenim autorima, a koja se temelji na pridavanjuznatne va®nosti zajednici za konstituiranje našeg osobnog identiteta i naših moralnihi politièkih prosudbi. Insistirajuæi na individualistièkoj koncepciji jastva po kojoj seprava vrijednost ciljeva oèituje time što ih mi sami racionalno odabiremo, liberali,prema komunitaristièkoj kritici, kao pogrešne oznaèavaju sve druge ciljeve koji supostavljeni u zajednici. Nije jasno, vele komunitaristi, zašto bi neko djelovanje bilo90 Prolegomena 3 (1/2004)moralno loše samo zato što ga nismo sami promišljeno odabrali nego nam je sugeri-rano od strane dr®ave ili obitelji. Za komunitariste je “normalni naèin egzistencijeonaj nereflektiranog djelovanja na naèin odreðen obièajima vlastitog društvenogsvijeta” (str. 33). Iz toga naravno proizlazi i kritika liberalnog univerzalizma, tj. tezeda moralna i politièka naèela zasnovana s objektivnog stajališta vrijede univerzalno.Nasuprot tome, komunitaristi tvrde da su moralni identitet, a time i moralna i poli-tièka naèela, konstituirana “konsenzusom zajednice koji se odnosi na ‘pravi karakterdruštva’” (str. 66) odbijajuæi time bilo kakvu pretenziju prema univerzalnosti. Treæakomunitaristièka kritika usmjerena je na negativne društvene i psihološke uèinke(usamljenost, razvodi, istrgnutost iz korijena, politièka apatija) povezane s atomis-tièkim tendencijama modernih liberalnih društava, a s kojima se liberalizam ne mo®enositi (str. 7). Ova tri skupa prigovora èine sr® komunitaristièkog uèenja i mo®e sereæi da su uvelike utjecala na daljnje oblikovanje liberalizma u posljednjih dvadese-tak godina.Suoèen se s ovim prigovorima liberal upuæuje na slabe toèke komunitarizma.Jedna od njih nalazi se i u tome što se komunitarizam povezuje s etièkim ili kultur-nim relativizmom, a to je teško branjiva etièka pozicija. Naime, ako je moralnostprihvaæanje normi neke zajednice nije jasno kako bi bila uopæe bila moguæa kritikanekog morala, buduæi da bi samo dovoðenje u pitanje tih normi bilo po definiciji ne-moralno. Komunitaristi se stoga u svakodnevnim politièkim razgovorima èesto ozna-èavaju kao konzervativci pa èak i kao ‘natra®njaci’. Uviðajuæi va®nost ovog prigovora,Bell ukazuje na moguænost komunitaristièke kritike morala pozivanjem na ‘pravikarakter društva’ u kojem se oèituju valjane moralne norme. Pod pravim karakteromdruštva misli se na dubinsko samorazumijevanje društva koje ne mora biti osviješ-teno u svih èlanova zajednice. Tako, prema Bellu, ispada da je moguæe da veæinagraðana nekog društva ne zna prave norme koje odra®avaju istinske vrijednostidruštva kojemu pripadaju. Moralni kritièar bi se dakle samo trebao pozvati na ‘du-binsko samorazumijevanje’ zajednice te bi opremljen tim spoznajama mogao kritizi-rati svakodnevnu moralnu praksu svojih sugraðana (II. èin). Èak i ako pretpostavimoda postoje takve norme oko koje odra®avaju ‘pravi karakter društva’ i dalje ostaje ne-jasno tko ima sposobnost ustanoviti koje su to. Je li to dr®ava, crkva ili neka stru-kovna udruga?Dok su u sluèaju poimanja jastva komunitaristi zamjerali liberalima nerealnusliku èovjeka koji nije samo racionalno biæe koje samostalno odreðuje vlastite ciljevenego su ti ciljevi bitno konstituirani pripadnošæu zajednici, isto bi se tako komunita-ristima moglo prigovoriti da imaju nerealnu sliku svijeta u kojemu ®ivimo i naèina nakoji se konstituira naš osobni identitet. Kako u današnjem svijetu u kojemu se kul-ture svakodnevno susreæu i prepliæu raspoznati koja je to zajednica koja bitno konsti-tuira naš identitet? Koja je konstitutivna zajednica djeteta kanadskog rastafarijanca ifrancuske katolkinje roðenog u Kini a koje odrasta u Siriji? Ni jedan od tri koraka zaidentificiranje konstitutivne zajednice koja Bell navodi neæe nam puno pomoæi (III.èin, str. 97–113). Bez obzira koje zajednice formiraju identitet pojedinca, nesporna jeèinenica da taj identitet postoji. Kako Bell odbacuje moguænost da se osobni iden-titeti procjenjuju i odbacuju (str. 98), jedino rješenje koje mu preostaje jest da setakav pojedinac proglasi ‘ošteæenom ljudskom osobnošæu’.Iako bi netko mogao primijetiti da je primjer ‘ošteæenih ljudskih osobnosti’ kojisam naveo iznimno rijedak, po prostoru posveæenom u knjizi (èinovi III–V) èini se dasu upravo poveæanje broja ‘ošteæenih ljudskih osobnosti’ i s tim povezani problemiono što najviše tišti komunitariste. Liberalima se s jedne strane prigovara da za-govaraju prevelik dr®avni intervencionizam u pitanjima raspodjele ekonomskih do-bara, a s druge da su previše neutralni u promicanju osjeæaja zajedništva i komunalne91Prikazi knjiga / Book Reviewsprivr®enosti (str. 7–8) što dovodi do ‘kalifornizacije’ društva (str. 12). U skladu skomunitaristièkim nepovjerenjem u pojedinca da promjeni bilo što u sebi ili okosebe, Bell zagovara teoriju iz koje se mogu izvesti ‘pro-komunalne’ politièke mjerekao što su obvezna civilna nacionalna slu®ba, ekonomija orijentirana na proizvoðaèa,zaštita ugro®enih jeziènih zajednica, stro®i zakoni o razvodu ili obrazovanje kojestvara suradnju. Veæina ovih mjera dopustiva je pa èak i po®eljna i iz perspektive libe-ralne teorije, s tom razlikom da inicijativa mora doæi od pojedinca a ne dr®ave. Stogaæe i oni uvjereni liberali koje Bell nije uspio prevesti u komunitaristièki tabor smnogo pa®nje morati razmotriti prijedloge koji su izneseni u ovoj knjizi.Tvrtko JoliæInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54/IV,HR-10000 Zagrebtvrtko@filist.fizg.hrGeorge Herbert Mead, Um, osoba i društvo sa stajališta socijalnogbiheviorista, priredio i uvod napisao Charles W. Morris, s engleskogapreveo Srðan Dvornik, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološkodruštvo, Zagreb 2003, xxx + 392 str.Simbolièki se interakcionizam, kao izrazito amerièka grana sociologije, razvio iz radaskupine amerièkih filozofa koja ukljuèuje Johna Deweya, Williama I. Thomasa iGeorgea Herberta Meada. Premda je naziv simbolièki interakcionizam ponudio Her-bert Blumer, koji je sistematizirao osnovnu teorijsku i metodološku poziciju i princi-pe simbolièkog interakcionizma, Mead se, meðu raznim filozofima koji su pridonijelirazvoju te sociološke grane, obièno smatra najva®nijom pojavom na tom podruèju.Meadova knjiga Um, osoba i društvo prvi je prijevod ovoga djela na hrvatski jezik,a objavila ju je Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društva. Glavni pri-reðivaè i autor uvoda je Charles W. Morris, dok je za prijevod s engleskoga na hrvat-ski jezik odgovoran Srðan Dvornik.Tijekom svoga rada na Sveuèilištu u Chicagu gdje je predavao socijalnu psiholo-giju Mead se pokazao kao izvrstan predavaè, a za njegova se predavanja u predava-onici uvijek tra®ilo “mjesto više”. No premda izuzetan predavaè, nije bio toliko redo-vit i sistematièan u objavljivanju svojih radova. Tako knjiga Um, osoba i društvo nijeautorsko djelo u klasiènom smislu, jer nije proizašla iz Meadova pera. Ona je nastala1934. godine kao rezultat redovitog posjeæivanja Meadovih predavanja, a na temeljubilje®aka i sjeæanja njegovih studenata koji su je, pod urednièkom palicom CharlesaW. Morrisa, sastavili i objavili.Knjigu èini nekoliko veæih dijelova. Prvi dio odnosi se na razlièita gledišta bihe-viorizma. Premda ga Mead nije koristio, termin “socijalni biheviorizam” mo®e po-slu®iti za karakterizaciju odnosa njegove pozicije spram pozicije Johna B. Watsona,jednog od znaèajnih predstavnika socijalnog biheviorizma. U ovom se dijelu knjigegovori o odnosu socijalne psihologije i biheviorizma, bihevioristièkom znaèaju sta-vova i gesta, o nastanku paralelizma u psihologiji, o paralelizmu i dvosmislenosti92 Prolegomena 3 (1/2004)

Daniel Bell, Komunitarizam i njegovi kritičari

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia