Prikaz zbirke pjesama Krešimira Stanišića "Moja mirina", Senjsko muzejsko društvo, Senj, 1980

ZLATA DEROSSI

DEROSSI, ZLATA

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

KREŠIMIR STANIŠIĆ: MOJA MIRINA (Senjsko muzejsko društvo, Senj 1980) MOJA MIRINA U izdanju Senjskoga muzejskog društva (Biblioteka Rašeljka) izašla je 1980. zbirka pjesama Krešimira Stanišića Moja mirina. U tumačenju manje poznatih riječi — za one koje ne poznaju senjsku čakavštinu — doznajemo da je mirina »ruševina kuće ili stare zgrade« i to nam pomaže da lakše shva­timo Stanišićev odnos prema predmetu njegove poezije: Stanišić obuhvaća stari Senj, ono što u njemu propada a ipak obrušeno traje, poput ruševina. Prisvajajući te zidine, određuje i svoj emocionalni doživljaj za kojim u Mojoj mirini ne trebamo tragati jer nam se nameće ne samo iz naslova (Moja mirina) nego i iz posvete i kompletne tematke: Ve besede posvećujen svomen gradu i svima nima ki ga volidu. U svojoj stihovanoj posveti Stanišić apostrofira i ljude svoga grada, koji su dio tog trajanja i propadanja. O njima pjeva osobito u ciklusu Men-dule u srcu u kojemu su Stanišićeva raspoloženja zgusnuta u stihovima: Na ognjišću našen tihe sirotinje oganj je ugašen radosti ditinje. Mirina U Stanišićevoj mirini ima tuge odlaženja i umiranja, suza i nostalgije, snova i uspomena, ali za Stanišića je bitno da je on u prvom redu pjesnik »maloga« života prožetog vedrinom koja proizlazi iz uživanja u običnosti vječito istih senjskih zgoda, istih tipova, istih šala i poruga, vulgarnost i du­hovitosti. Stanišić pjeva o gradelama i ribarenju, šetnjama i susretima. On taj »mali« život želi uživati u potpunosti: 480 Danas otprimo sve tapune od veselja i ljubavi, zapivajmo, zatancajmo od užance, po naravi, bar za vrime bali! Noćas otprimo sve tapune od kaštigov, od gorčine, zarulimo, odušimo na tapune i na špine, bar za vrime bali! Jer, ki život na špinu špara, zna uteć mu na tapun, od srca mu kaplja padne, il, prekine ga matrun. Na špine i tapune Ocrtavajući svoja raspoloženja Stanišić je katkada sentimentalan: Ako ne plačeš noćas, noćas suze mi posudi, p o s u d i . . . Sni Ki zna u kon su žmulju ostali naši sni, pa sada u svakon mislin da su naši, m i s l i n . . . Ki zna Suze su čest rekvizit Stanišićevih stihova, ali najuspjelije su mu pjesme prožete crtom humora: Lopovica ne da mira, čekat će me zad kantuna da pasamo dva-tri dira i dopratit do portuna, a onda? Utrnut letriku da ne bi ki saznal za našu ljubav, pa mi vražja u dimi jaku piva senjsku uspavanku moja divojka, lopovica bura. Moja divojka 31 481 Stanišićeva je slika ljudi realistična. On ih ostavlja čvrsto na zemlji, u grubostima i vulgarnostima i komičnoj strani njihova života. Njegov je Iva »podbuhal, pomodril, od muke se upotil«, senjski fakin »pljuca« »po kornižu«, Ana čakulona prostački se ruga Tračoni (»Moreš se u jacem lipo posrat — jerbo u njoj tanto niš nemaš — nijanka za miša otrovat«), a »sin majke luševine« »landra ulicama — kaj šugavi miš«. Slike pejzaža su mu konkretne, lišene simbolike, s rijetkom uporabom metafore. Akcent im je na plastičnoj slici i ugođaju sa crtom tuge. Stih mu je melodiozan, ritmička shema pravilna, u tradicionalnim okvirima, podsjećajući na strukturu romantičarskog stiha i narodnu lirsku poeziju. Čakavska melo­dija tih stihova teče glatko, namećući glazbenu transformaciju. Ograničen krug motiva i raspoloženja nema stereotipije. Izraz mu je naglašeno lirski, bez refleksija, ili se refleksije naslućuju kao povod, kao podloga ili dio in­spiracije. Stanišićeva poezija niknula je u atmosferi prijateljskog druženja koji se umorni od briga i posla odmaraju uz zvuk »domaće riči«, i u njoj svatko može naći dio samoga sebe. Zlata Derossi VI. Jurčenko, crtež 1982. 482 

KREŠIMIR STANIŠIĆ: MOJA MIRINA (Senjsko muzejsko društvo, Senj 1980)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia