Aggression of preschool children

Abstract

Agresivnost je oblik destruktivnog ponašanja usmjeren na kažnjavanje ili povrjeđivanje drugih ili na uništavanje objekata. Može se prenositi učenjem po modelu, učenjem potkrjepljivanjem i slično. To znači da su za usvajanje obrazaca agresivnog ponašanja značajno važni postupci roditelja, odgojitelja i vršnjaka (Bilić, Buljan-Flander, Hrpka, 2012). Također, postoji i niz teorija koje su proučavale agresivnost (teorija nagona, bihevioralna teorija, biološko-fiziološke teorije). Različiti autori, agresivnost dijele na različite podjele, no najpoznatija i ujedno najviše upotrebljavana podjela je na instrumentalnu i emocionalnu agresivnost. Gledajući spolne razlike, dječaci su se pokazali sklonijim pokazivanju agresivnog ponašanja, za razliku od djevojčica. Utjecaj roditeljskih stilova je posredan, a najveću agresivnost kod djeteta stvara indiferentan odgoj. Suprotnost agresivnom ponašanju je prosocijalno ponašanje. Ono se definira kao voljno ponašanje kojemu je namjera da se nekoj osobi pomogne ili učini korist. Smatra se čimbenikom zaštite, dok agresivnost čimbenikom rizika. Kako su djeca izrazito osjetljiva na emocionalne promjene roditelja, roditelji trebaju više sudjelovati s njima u aktivnostima i koristiti pozitivne strategije za pomoć u uklanjanju agresivnog ponašanja. Ovisno o tome radi li se o poremećaju, smetnji ili ponašanju, agresivne smetnje mogu se mijenjati biološkim, socijalnim, psihološkim metodama, bihevioralnim terapijama, terapijama pojačavanja, itd. Prema Yektatalab, Alipour, Edraki i Tavakoli (2016) intervencije odgojitelja u vrtićkom okruženju pokazale su jednim od najučinkovitijih metoda u tretmanu agresivnosti.Aggression is a form of destructive behavior which is intent at punishing or harming others or destroying objects. It can be learned by modeling, learning by affirmation, etc. This means that for the learning of forms of aggressive behavior are important actions of parents, kindergarten teachers and peers (Bilić, Buljan-Flander, Hrpka, 2012). There are also a number of theories that have studied aggression (theory of impulse, behavioral theory, biological-physiological theory). Different authors have divided aggression in many divisions, but the most well-known and widely used one is on instrumental and emotional aggression. By looking at the gender differences, boys have shown a more inclined display of aggressive behavior, unlike girls. Influence of the parenting styles is mediated, and the greatest aggression in the child created indifferent upbringing. The opposite of aggressive behavior is prosocial behavior. It is defined as a voluntary behavior intended to help or benefit a person. It is considered as a protection factor, whereas aggression is considered a risk factor. Since children are extremely sensitive to the emotional changes of parents, parents themselves need to engage more in activities with them and use positive strategies to help remove aggressive behavior. Depending on whether it is disturbance or behavior, aggressive disorders can be treated by biological, social, psychological methods, behavioral therapies, enhancement therapies, etc. According to Yektatalab, Alipour, Edraki i Tavakoli (2016) intervention of the kindergarten educators are one of the most effective methods in the treatment of aggression