Clinical course and prognosis of patients with rapidly progressive glomerulonephritis

Abstract

Brzoprogresivni glomerulonefritis (BPGN) je klinički i patološki entitet koji obilježava progresivno zatajenje bubrežne funkcije unutar razdoblja od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Uzrokovan je različitim patofiziološkim mehanizmima koji upalom u glomerulima uzrokuju stvaranje polumjeseca i posljedično zatajenje bubrežne funkcije ukoliko se rano ne prepozna i intervenira primjenom imunosupresivne terapije. Cilj ove studije je istražiti utjecaj kliničkih i laboratorijskih parametara pri inicijalnoj prezentaciji na ishod bubrežne funkcije retrospektivno, analizirajući sve bolesnike liječene zbog brzoprogresivnog glomerulonefritisa u KBC Zagreb, Referentnom centru za glomerulopatije od 1983.-2017. Kompletna remisija je definirana kao oporavak bubrežne funkcije, s proteinurijom < 0,25 g/dU i negativnim sedimentom urina. Parcijalna remisija je definirana proteinurijom između 0,25 – 3,5 g/dU, negativnim sedimentom urina s 50% smanjenjem inicijalne vrijednosti kreatinina. Uzrok bolesti je u 29 (36,7%) bolesnika bio mikroskopski poliangitis, kod 17 (21,5%) MPGN, SLE i bolesti odlaganja imunokompleksa, u 12 (15,2%) granulomatoza s poliangitisom, 8 (10,1%) IgA nefropatija, 7 (8,9%) Goodpasturov sindrom, 4 (5,1%) FSGS, te HUS i eozinofilna granulomatoza s poliangitisom s po jednim bolesnikom (1,3%). Trideset i sedam bolesnika (37%) bilo je ANCA pozitivno, a 32 (32%) je imalo afekciju pluća. Četvero (4,3%) je bilo ANA pozitivno. Medijan praćenja je 16 (3,5 – 42,5) mjeseci unutar kojeg je 17 (3,8%) bolesnika bilo u totalnoj remisiji, 33 (31,4%) u parcijanoj remisiji, 7 (6,7%) bez remisije, a 44 (41,9%) u terminalnom zatajenju bubrežne funkcije (ESRD), koji su inicijalno bili viših razina SCr (522,5(340,7-673) vs. 311(182,5-60,2); p<0,01), višeg postotka polumjeseca (80(46,2-90) vs. 25,5(0,4-71,2); p<0,01) i većom potrebom za liječenjem hemodijalizom pri prezentaciji (33(82,5) vs. 10(17,9); p<0,01). Tijekom praćenja opažen je značajan pad proteinurije (0,7(0,3-1,8) vs. 2,3(1,1-5); p<0,01). Bolesnici koji su se inicijalno prezentirali proteinurijom nefrotskog ranga su bili mlađi (p<0,01), viši (p<0,05), veće tjelesne težine (p<0,05), viših vrijednosti sistoličkog i dijastoličkog tlaka (p<0,01), te s većim udjelom polumjeseca u bioptatu bubrega (p<0,05). Ovo istraživanje potvrđuje važnost rane dijagnoze i ranog početka imunosupresivnog liječenja ovog hitnog stanja, koje će direktno utjecati na ishod bolesti, tj. bubrežno preživljenje.Rapidly progressive glomerulonephritis (RPGN) is a clinical and pathological entity which is represented by progressive faliure of kidney function in a span of a few weeks to several months. It is caused by different pathophysiological mechanisms which cause the creation of crescents via inflammation, which leads to consequential failure of renal function if not early recognised and intervened by applying immunosuppresive therapy. The goal of this study is to explore the influence of clinical and laboratory paramethers on initial presentation on the outcome of renal function retrospectively, analysing patients diagnosed with rapidly progressive glomerulonephritis in CHC Zagreb, the Croatian Refferal Centre for Glomerulopathy in the period from 1983. – 2017. Complete remission was defined as recovery of renal function, proteinuria < 0,25 g/dU and negative urine sediment. Parcial remission was defined as proteinuria range 0,25 – 3,5 g/dU, negative urine sediment and 50% reduction of the initial creatinine value. Cause of the disease was microscopic poliangitis in 29 (29%), MPGN, SLE and immunocomplex disease in 17 (21,5%), granulomatosis with poliangitis in 12 (15,2%), IgA nephropaty in 8 (10,1%), Goodpasture syndrome in 7 (8,9%), FSGS, HUS and eosinophilic granulomatosis with poliangitis with 1 (1,4%) each. Thirty-seven (37%) were ANCA positive, 32 (32%) had lung affection. Four (4,3%) were ANA positive. Mean time of follow up was 16 (3,5-42,5) months in which 17 (3,8%) were in total remission, 33 (31,4%) in partial remission, 7 (6,7%) without remission, and 44 (41,9%) had developed terminal renal function faliure (ESRD), whom initially presented with higher SCr values (522,5(340,7-673) vs. 311(182,5-60,2); p<0,01), higher percentage of crescent formations (80(46,2-90) vs. 25,5(0,4-71,2); p<0,01) and higher need for urgent HD (33(82,5) vs. 10(17,9); p<0,01). During the follow up significant reduction in proteinuria was observed (0,7(0,3-1,8) vs. 2,3(1,1-5); p<0,01). Patients initially presented with nephrotic range proteinuria were younger (p<0,01), taller (p<0,05), heavier (p<0,05), had higher systolic and diastolic pressure values (p<0,01), higher percentage of crescent formations (p<0,05). This study confirmes the importance of early diagnosis and early start of immunosuppresive therapy of this urgent condition, which directly influences the outcome, i.e. kidney survival