Treatment of proximal humerus fractures

Abstract

Prijelomi proksimalnog humerusa su izrazito česte ozljede koje uglavnom zahvaćaju starije pacijente. Većina prijeloma proksimalnog humerusa su posljedica traume male sile u prisutstvu osteoporoze. Sa starenjem stanovništva broj ozljeda proksimalnog humerusa raste. Najčešći simptomi su bolnost i gubitak funkcije uz oteklinu ekstremiteta. Uspješno liječenje ovih prijeloma ovisi od detaljnoj anamnezi, temeljitom kliničkom pregledu, detaljnim, pažljivim i točnim RTG i CT snimkama. Cilj liječenja prijeloma proksimalnog humerusa je omogućiti cijeljenje kosti i mekog tkiva u normalnu anatomsku poziciju kako bi se ostvarila normalna funkcija gornjeg ekstermiteta. Izazovi u liječenju prijeloma proksimalnog humerusa su kompleksni i zbog raznolikosti tipova prijeloma koji kompliciraju klasifikaciju. Većina tih ozljeda se može liječiti neoperativno, a dio njih zahtijeva operativno liječenje. Operativno liječenje uključuje otvorenu repoziciju i fiksaciju pločicom, osteosintezu intramedularnim čavlom i primarnom artroplastikom. Nema očite prednosti bilo koje metode s obzirom na tip prijeloma. Liječenje trodijelnih i četverodijelnih prijeloma s pomakom ostaje kontroverzno i ovisi o mnogo faktora. Liječenje prijeloma s pomakom zahtijeva rekonstrukciju, zbog velike vjerojatnosti nastanka limitirane funkcije ramena. Najčešće prijavljene komplikacije nakon prijeloma proksimalnog humerusa su bolnost, avaskularna nekroza, infekcije, disfunkcija aksilarnog živca, revizijska operacija. Opća prognoza prijeloma proksimalnog humerusa ovisi o brojnim čimbenicima, kao što su: tip prijeloma, dob pacijenta, opće zdravstveno stanje pacijenta, volja pacijenta ići na dugotrajnu rehabilitaciju. Rehabilitacija mora biti prilagođena svakom pacijentu, ali blage rane kretnje se preporučaju u svim slučajevima.Proximal humerus fractures are extremely common injuries and primarily affects elderly patients. The majority of proximal humeral fractures result from low-energy trauma in the presence of osteoporosis. With the aging of population the number of injuries of the proximal humerus increases. Pain and loss of function with swelling of the involved extremity are the most common symptoms. Successful treatment of these fractures depends upon patient history, thorough clinical exam careful and accurate X-rays, and CT scans. The treatment objective in proximal humerus fractures is to allow bone and soft tissues healing in a normal anatomical position to achieve normal function of upper extermity. Challenges in the treatement of proximal humerus fractures are complex and the variety of fracture types complicates classification. Many of these injuries can be managed nonoperatively, a certain percentage require operative treatment. Operative treatment options include open reduction and plate fixation, intramedullary nail osteosynthesis, and primary arthroplasty. There is no clear advantage of any one method for a given fracture type. The treatment of displaced three and four-part fractures remains controversial and depends on variety of factors. Displaced fractures require reconstruction, because of high probability of limited function. The most frequently reported complications after proximal humerus fractures are pain, avascular necrosis,infections, axillary nerve dysfunction, revision surgery. The overall prognosis fro proximal humerus fractures depends on numerous factors, including the fracture type, patient age, overall health of patient, willingness of the patient to undergo long rehabilitation. Rehabilitation must be tailored to each patient but gentle early motion is encouraged in all cases