EXPERIENCES AND ATTITUDES TOWARDS MANAGMENT OF TEMPOROMANDIBULAR DISORDERS AMONG GENERAL DENTAL PRACTITIONERS

Abstract

Cilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi stavove i iskustva doktora dentalne medicine u vezi s liječenjem temporomandibularnih poremećaja. Također, bilo je potrebno utvrditi koje se dijagnostičke metode i načini liječenja najčešće primjenjuju u kliničkoj praksi te istražiti postoji li potreba za dodatnom edukacijom doktora dentalne medicine u području poremećaja temporomandibularnog zgloba. Materijali i metode: U razdoblju od kraja ožujka do početka lipnja 2018. godine provedeno je presječno istraživanje koje je uključivalo 100 doktora dentalne medicine. Istraživanje je temeljeno na anketnom upitniku koji se sastoji od tri dijela, od čega prvi dio sadržava pitanja u vezi sa dijagnostikom temporomandibularnih poremećaja i pristupom prema ovim pacijentima u vidu provođenja terapije ili upućivanja na specijalističku obradu. Druga skupina pitanja je usmjerena na najčešće primijenjene vrste terapije i njihovo provođenje u kliničkoj praksi, dok se treća skupina pitanja odnosi na stavove doktora dentalne medicine o potrebi za dodatnom edukacijom u ovom području. Provođenje istraživanja odobrilo je Etičko povjerenstvo Medicinskog fakulteta u Splitu. Rezultati: U istraživanju je sudjelovalo ukupno 100 doktora dentalne medicine. Ukupno 34% ispitanika provodi rehabilitaciju pacijenata sa temporomandibularnim poremećajima, dok 66% ispitanika pacijente sa temporomandibularnim poremećajima šalje specijalistu na daljnju obradu. Izrada okluzalne udlage (N = 76) najčešće je odabrana vrsta liječenja, a slijedi je ubrušavanje i prilagodba zagriza (N = 56). Svi doktori dentalne medicine (100%) koji su sudjelovali u istraživanju izjasnili su se kako smatraju da im je potrebna dodatna edukacija u području temporomandibularnih poremećaja. Zaključak: Temeljem rezultata ovog istraživanja potvrđeno je kako većina doktora dentalne medicine ne provodi rehabilitaciju pacijenata sa temporomandibularnim poremećajima, a takve pacijente najčešće upućuju specijalistu dentalne protetike. Više od dvije trećine doktora u svrhu liječenja koristi izradu udlage, potom ubrušavanje i prilagodbu okluzalnih površina te oralnu rehabilitaciju. Velika većina ispitanika koristi stabilizacijsku odnosno relaksacijsku okluzalnu udlagu, dok se druge vrste udlaga rijetko koriste.Objective: The main purpose of this study was to investigate experiences and attitudes towards managment of temporomandibular disorders among general dental practitioners, as well as their need for additional education in temporomandibular disorders. Material and Methods: A cross-sectional study including 100 general dental practitioners was carried out in period of three months between March and June 2018, and was based on a questionnire that consisted of three sets of questions. The first set was related to the diagnosis of temporomandibular disorders and attitudes towards those patients with regard to treatment modality or referral to specialist treatment. The second set was focused on the most commonly used treatment options and their implementation in clinical practice, while the third set of questions was related with attitudes about additional education in this field of dental medicine. Results: A total of 100 general dental practitioners were included in this study, 97% general dental practitioners received ppatients potentially suffering from temporomandibular disorders in their office. A total of 34% general dental practitioners regularly provides a treatment for patients with temporomandibular disorders while 66% practitioners referred their patients to a specialist for further treatment. The most common treatment modality was occlusal splint (N = 76), followed by the occlusal adjustment (N = 56). All dental practitioners (100%) who participated in the survey reported need for additional education about temporomandibular disorders. Conclusion: This study demonstrated that general dental practitioners mostly do not provide treatment of patients with temporomandibular disorders. Most general dental practitioners refer patients with temporomandibular disorders to specialist in prosthodontics. More than two-thirds of general dental practitioners use stabilization appliance, followed by occlusal adjustment and dental rehabilitation