Medial Patellar Luxation in Dogs

Abstract

Medijalno iščašenje ivera česta je pojava i uzrok šepanja u malih pasmina pasa stoga ima velik značaj u veterinarskoj praksi. Međutim, kirurško liječenje lakših slučajeva često se izbjegava i ne smatra bitnim. Iščašenje većinom nastane zbog traume, ali može biti prisutno već pri rođenju što je često povezano s težim deformacijama kostiju. Težina kliničkih znakova ovisi o stupnju iščašenja ivera, a u nekim slučajevima kada nema kliničkih znakova do dijagnoze se dolazi tijekom rutinskog kliničkog pregleda. Osim ortopedskog pregleda, dijagnoza se postavlja na temelju rendgenskog snimanja. Vrsta operativnog zahvata ovisi o stupnju iščašenja, a može se temeljiti na rekonstrukciji mekih tkiva ili kostiju. Najčešće korištene tehnike su zatezanje lateralnog retinakuluma, trohleoplastika i transpozicija goljenične kvrge dok se kod težih deformacija kostiju primjenjuje osteotomija. Danas postoje i moderne metode rješavanja ovog ortopedskog problema kao što je korištenje implantanata. Veliku ulogu u liječenju treba pridati postoperativnoj analgeziji te imobilizaciji noge. Rijeđe se događaju veće komplikacije, ali se može javiti ponovno iščašenje ivera ili popuštanje implantanata što se smatra najčešćim. U većini slučajeva prognoza je odlična, noga se vraća normalnoj funkciji te se hromost ne pojavljuje.Medial patellar luxation is often a common occurrence and the cause of lameness in small breeds of dogs, therefore, of great significance in veterinary practice. However, surgical treatment of light cases is often avoided and not considered essential. Most of luxations occur due to trauma, but may be present at the birth, which is often associated with more severe deformations of the bones. The severity of clinical signs depends on the degree of patellar luxation, but in some cases there are no clinical signs until the diagnosis comes during a routine clinical examination. Apart from an orthopedic examination, the diagnosis is set after X-rays. The type of surgery depends on the degree of luxation and may be based on the soft tissue or bone reconstruction. The most commonly used techniques are the overlap of lateral retinaculum, trochleoplasty and transposition of tibial tuberosity while severe bone deformations apply osteotomy. Today there are also modern methods of dealing with this orthopedic problem such as the use of implants. An important role in the treatment should be given to postoperative analgesia and leg immobilization. There are fewer complications, but there may be a recurrence or loosening of the implants which are considered the most common. In most cases, the prognosis is excellent, the leg returns to normal function and the lameness does not appear