Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Faculty of Humanities and Social Sciences. Depatrment of Psychology.
Abstract
Pitanje fizičke privlačnosti ima dugu povijest, a odrednicama fizičke privlačnosti bavili su se mnogi znanstvenici. Fizička privlačnost definira se kao kombinacija kvaliteta, uključujući ljepotu oblika i boja koja je ugodna oku ili ostalim osjetnim sustavima, a mjeri se indirektno, metodom konsenzusa u sklopu koje postoje dvije osnovne metode: metoda prisilne distribucije i metoda slobodne procjene. Procjena fizičke privlačnosti odnosi se na procjenu privlačnosti tjelesnih karakteristika i karakteristika lica. Istraživanja koja su se bavila pitanjem privlačnosti tjelesnih karakteristika pokazala su da postoji nekoliko osnovnih karakteristika koje su značajno povezane sa procjenom fizičke privlačnosti, a to su omjer struka i bokova (WHR), indeks tjelesne mase (BMI), kvaliteta kože, kvaliteta i dužina kose, veličina i simetričnost grudi kada se radi o procjeni ženske privlačnosti, te opća građa tijela, omjer struka i prsa (WCR) i omjer ramena i bokova (SHR) kada se radi o procjeni muškog tijela. Osim tjelesnih karakteristika, procjenjuje se i privlačnost karakteristika lica, a u tu svrhu je razvijena facijalna metrika, disciplina koja se bavi proučavanjem ljudskih procjena privlačnosti lica. Nalazi istraživanja koja su se bavila procjenom privlačnosti lica pokazali su da su sa procjenom privlačnosti lica značajno povezane tri dimenzije: spolni dimorfizam, prosječnost i simetrija. Ovdje se postavlja pitanje zašto su baš te karakteristike povezane sa procjenom privlačnosti, a evolucijska teorija objašnjava ih povezivanjem sa njihovom adaptivnom funkcijom iz čega se može zaključiti da fizička privlačnost ima adaptivnu ulogu
