U radu se razmatraju pravopisni nazori Vjekoslava Babukića, i to u prvome redu na temelju uvida u dvije njegove gramatike – Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga iz 1836. te Ilirske slovnice iz 1854. godine. O Babukićevim se pravopisnim rješenjima zaključuje ne samo na temelju pravila koja navodi u gramatikama pridodanim pravopisnim poglavljima (u Slovnici iz 1836. riječ je o vrlo kratku dodatku na nepunoj stranici teksta, dok pravopisni zaglavak 1854. obaseže punih dvanaest stranica) nego i s obzirom na pravopisne odabire koje Babukić čini u drugim poglavljima navedenih gramatika. Zanimat će nas i Babukićevo određenje pravopisa (konkretno, što sve ulazi u pravopisnu normu). Naposljetku Babukićeva će se pravopisna koncepcija dovesti u vezu s Ilirskim pravopisom Josipa Partaša iz 1850
